MUKE U SAVUDRIJI Umag i Piran bi se lako dogovorili, ali problem je u - Zagrebu i Ljubljani

foto: arhiva NL

Mi s Piranom imamo prijateljske odnose i imamo isti stav, a to je da se problem treba riješiti. Razumne bi države morale naći način da se ta priča barem privremeno riješi kako bi se konačno riješila kada politička konstelacija bude pogodna za konačno rješenje. Mogu jedino apelirati na našega sugrađanina s nestalnim boravkom, predsjednika Slovenije, na našega predsjednika i premijera da sjednu i da se dogovore, kaže umaški gradonačelnik Vili Bassanese

povezane vijesti

Svi ratovi završavaju za stolom, a tako će i ovaj. A račun ćemo platiti mi, rekao nam je ribar iz Savudrije kada smo ga pitali kako se živi i radi u tom dijelu Hrvatske koji još uvijek nema jasno utvrđenu granicu prema Sloveniji.
Dok smo dolazili na savudrijsku rivu za koju su bile vezane brodice koje nisu isplovile u ribolov, na parkiralištu su bila parkirana tri policijska automobila. Ono ribara što smo zatekli na brodicama nije bilo raspoloženo za razgovor. Kao ni ljudi koji su se grijali na suncu u dva ugostiteljska objekta. Ljudima je dosta svega, umorni su od »izvanredne situacije« koja traje godinama s tim da nitko ne zna kada će se granično pitanje sa Slovenijom riješiti. Samo su poručili: »Pitajte Danila, on će vam dati izjavu.« Danilo Latin postao je najpoznatiji ribar hrvatskoj javnosti jer on bez imalo problema komentira problematiku Savudrijske vale i objašnjava kako je nerazumnost slovenske politike zagorčala život ljudima koji žive od ribarenja.

Ubija neizvjesnost

– Svakodnevno se suočavamo s nekoliko dimenzija problema dok radimo svoj posao. S emotivne strane nam je neprihvatljivo da nas državni organ druge države pokušava otjerati s našega teritorija. To je jako neugodno. Drugo, iako su nam obećali da nećemo imati problema s kaznama koje nam Slovenci ispisuju, nismo u potpunosti sigurni kako će se riješiti to s kaznama. Malo sam se priučio pravu, ali uvijek postoji neizvjesnost što će biti kada se nađemo na teritoriju Slovenije. Dosad nije bilo nekog maltretiranja nakon što se Hrvatska povukla iz arbitražnog postupka, ali nikada se ne zna što nosi sljedeći dan, upozorava Latin.

Na ovom mjestu valja podsjetiti da je nakon niza neuspješnih pokušaja dogovora Hrvatska bila prisiljena potpisati 4. studenog 2009. godine u Stockholmu Sporazum o arbitraži kako bi odblokirala pristupne pregovore o ulasku u Europsku uniju. U 2015. godini otkriveno je da slovenska strana nedopušteno utjecala na međunarodne arbitre. Hrvatska je odlučila izaći iz postupka, a Arbitražni sud je 29. lipnja 2017. godine donio odluku o hrvatsko-slovenskoj granici. Dok arbitražnu odluku Republika Hrvatska ne priznaje, istodobno Republika Slovenija želi tu istu odluku implementirati. Riječ je o pat poziciji zbog koje ispaštaju ljudi u tom dijelu Hrvatske.

Jači od Skandinavije

Grad Umag je najzapadnija hrvatska sredina, a gradonačelnik Vili Bassanese dodaje i da je najrazvijenija. Unatoč neriješenim graničnim pitanjima. – Iskoristili smo sve adute koje smo imali da Grad Umag bude najrazvijeniji dio Hrvatske u mnogočemu, a prije svega kada je riječ o društvenom standardu. Imamo oko 15.000 stanovnika i još 14.000 nestalnih, a tomu treba dodati i 35.000 turista u sezoni. Cijela je infrastruktura izgrađena na toj razini. Ne događaju se poplave, ne smrdi smeće, svi imaju struju i vodu, kanalizaciju. Svi misle da je to samorazumljivo, ali itekako znamo da nije i da je takva komunalna opremljenost rezultat promišljanja i određivanja prioriteta kada je riječ o životu u nekom gradu. Nama je vrlo bitno obrazovanje. Nažalost, iz političkih smo razloga kažnjeni od županijskog vodstva IDS-a i jedini smo grad bez srednje škole. Jedini smo grad koji gradi srednju školu, a do 80 milijuna kuna godišnje, jednu trećinu proračuna izdvajamo za obrazovanje jer je to temelj opstojnosti. Sve to omogućuje da zajednica bude sigurna u socijalnom, pravnom smislu. Predškolski odgoj je najbolji u Hrvatskoj i možemo se nositi s Finskom i Švedskom. Trenutačno gradimo deveti vrtić za 700 djece. Na osmero djece dolazi jedna teta. U deset godina smo izgradili ili rekonstruirali 14 školskih i predškolskih objekata. I sve je besplatno u smislu da sva djeca imaju jednaku šansu odrastanja. Osnovnoškolsko obrazovanje je jednosmjensko, a udžbenici besplatni. Europski smo grad sporta, ulažemo u kulturu. Širimo se i razvijamo i u posljednjih 10-ak godina imamo preko tri tisuće stanovnika više. Manjak je zdravstvena zaštita, odnosno udaljenost bolnice. Naša je bolnica nekada bila u Izoli na 20-ak kilometara. Zato smo izgradili zgradu hitne medicinske pomoći i sufinanciramo njezin rad, osiguravamo besplatne stanove za liječnike, medicinske sestre, profesore, policajce. Stvaramo uvjete da ljudi ostaju u našem gradu i zemlji jer im je sve osim plaće motivirajuće, a na plaću kao lokalna samouprava ne možemo utjecati. Mi to radimo jer smo granično područje i jer to želimo. Cilj nam je ostati samoodrživ grad. U tom cilju ulažemo u vodozaštitni sustav 550 milijuna kuna. Nama nije cilj natjecanje s bilo kim, takve su politike pitanje svjetonazora, naveo je Bassanese.

– Mi se još uvijek sjećamo neugodnih iskustava iz 1994. godine kada je posada slovenskog policijskoga glisera zaustavila jednu plivaricu, jedan je ribar fizički ozlijeđen, a vlasnik je morao platiti kaznu kako bi dobio nazad svoje plovilo. A nalazio se jednu nautičku milju južnije od granice koju je poslije utvrdio Arbitražni sud. Jednom su kolegi godinu dana prije oduzeti dokumenti koji mu nikada nisu vraćeni, a prije četiri-pet godina jednom je ribaru oduzeto ovlaštenje za upravljanje plovilom koje mu također nikada nije vraćeno. To je ono s čime se suočava mali čovjek koji se nalazi na svom, hrvatskom teritoriju. Svako toliko netko dobije kaznu, zasad ih ne plaćamo, nego prijavljujemo Ministarstvu vanjskih poslova koje za nas vodi postupak s odvjetničkim uredom pred slovenskim sudom. Ubija nas ta neizvjesnost jer nitko ne zna kada će se sve to okončati. Problem je u tome što je spor politički projekt, naročito u Sloveniji i onaj slovenski političar koji bi racionalno pristupio rješavanju spora, bio bi politički mrtav. A najgore je od svega što se jako dobro zna gdje se nalazi granica između Hrvatske i Slovenije. Utvrđena je 1954. godine i riječ je o prirodnom toku rijeke Dragonje. Postoji niz dokumenata koji štite teritorijalni integritet Republike Hrvatske pa bi i pravo i pravda trebali biti na našoj strani, naglašava Latin. Na kraju kaže da Slovenija iz cijele priče izvlači samo ono što joj odgovara pa tako i kada je riječ o odluci Arbitražnog suda.

– Zašto Slovenija nije vratila teritorij koji je pripao Hrvatskoj. Oni apriori svojataju naš teritorij i to je jedina istina. I zato je moje djelovanje isključivo u zaštiti istine i nacionalnog teritorija, zaključio je Latin.

Granica na Dragonji

Gradonačelnik Umaga Vili Bassanese tumači da je problematika granica na ovom području vrlo komplicirana i teško razumljiva.

– Upravo zbog povijesti koja se događala u posljednjih sto godina tijekom kojih je promijenjeno pet država. Cijela ova problematika trebala bi se riješiti na način da rješenje bude održivo jer sve što nije održivo daje kontraefekt. Povijest ne počinje daleko, moramo se vratiti u 1943. godinu i tada počinje priča o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna te godine i nakon Pazinskih odluka od 13. rujna 1943. godine počelo je oslobađanje svih teritorija i oslobođenje je počelo s juga. Hrvatski dio Istre, odnosno sadašnji dio Istre partizani su oslobodili i uz pomoć slovenskih partizana. Oslobođeni su i Izola, Kopar i Trst. To su povijesne činjenice i to znamo. Tada su naši i slovenski partizani na rijeci Dragonji neformalno dogovorili da je to prirodna granica jer je to tako bilo i sada bi to tako trebalo biti. Prirodni je tok rijeke Dragonje trebao biti prirodna granica. Dogodio se Slobodni Teritorij Trsta do 1954. godine i sve je odgođeno. Da se granica dogodila 1945. godine, sve bi se jednostavnije riješilo. Slobodni Teritorij Trsta bio je razdijeljen na Zonu A i Zonu B, ali bitno je da je bilo i razgraničenje po etničkoj pripadnosti. Upravo gdje je rijeka Dragonja bila je granica etničkih pripadnosti. Sve su to bitni elementi za određivanje granice i trebali bi biti ključni u bilateralnom razgraničenju, pojašnjava Bassanese.

Razdvajanje od Jugoslavije krenulo je 1991. godine, Badinterova komisija je dala svoj sud koji Hrvatskoj ide u prilog i granica bi na kopnenom dijelu trebala poštivati stari tok rijeke Dragonje.

– Problem je nastao nakon 1954. godine kada je Zona A pripala Italiji, a Zona B bivšoj Jugoslaviji. Međurepublička granica bila je riješena na način da se poštivao stari tok rijeke Dragonje. Kroz upravljanje tadašnjih lučkih kapetanija bio je dio kojim je upravljala slovenska strana na polovini Savudrijske vale. Kada se dogodilo nekoliko smrtnih slučajeva, točno se znalo što je ingerencija grada Umaga, a što grada Pirana. To je jednostavno dokazivo. Bitna je i životna informacija s našega područja – prvi gradonačelnik Grada Umaga, a sadašnji potpredsjednik Gradskoga vijeća Marino Kocijančić, koji ima više od 80 godina, bio je tadašnji inspektor i njegova ingerencija je bila do rijeke Dragonje, odnosno do mosta na kojem se nekada predavala štafeta. I to je dokaz da je prirodna granica trebala biti tamo. Sve te formalne podatke mi smo dali središnjoj vlasti u Zagrebu. No, možda je važniji neformalni dio, odnosno ljudski životi na ovom području. Ljudi znaju da je prirodna granica uvijek bila na rijeci Dragonji. Kanal sv. Odorika napravili su Austrijanci, a jedna riječka tvrtka, Vodogradnja, 1954. godine ga je pročistila radi plavnih problema. Radi se o umjetnom kanalu. Prvi propust napravio se kada su se socijalističke republike Slovenija i Hrvatske dogovarale o izmještanju određenih dijelova teritorija s tadašnje prvi put utvrđene granice, a ona je utvrđena sporazumom iz 1945. godine između Istarskog oblasnog narodnooslobodilačkog odbora u Labinu i pokrajinskog odbora iz Ajdovšćine. Tim se sporazumom privremeno uredila granica. Bilo je još razgraničavanja i to se ne može povratiti koliko god nam to ne išlo u korist, kaže Bassanese.

Vlasništvo i posjed

On dodaje da je granica na kopnu vrlo bitna za granicu na moru.

– I talijanska karta Slobodnog Teritorija Trsta pokazuje da granica treba biti na prirodnom toku rijeke Dragonje. Vrlo je bitno da znamo da je od 1955. godine do 1991. godine 390 hektara koji se nalaze između Kanala sv. Odorika i starog toka rijeke Dragonje i da se na tom zemljištu izgradio aerodrom, odnosno letališće Portorož. Kotar Buje nije dao suglasnost za to, nego su tadašnje crkvene vlasti to riješile vjerojatno s državnim organima, a kotar Buje dobio je samo jednu rečenicu zahvale za izgradnju. Iako nikada formalno-pravno nije dao suglasnost. Letališće Portorož bilo je u slovenskom vlasništvu, ali gotovo je cijeli aerodrom bio s naše strane. Tada dolazimo do 1991. godine. Kako nismo imali puno prijatelja, a Slovenija nam je bila jedini prijatelj iza leđa, pristali smo na pomicanje granice preko Kanala sv. Odorika. Tada smo izgubili dio teritorija jer nismo bili jasni. Rečeno je da će se problem rješavati kasnije, a nije riješen do dana današnjeg. Rekao bih da je Slovenija od 1955. godine radila sve da dođe u posjed našega teritorija, ne u vlasništvo, već u posjed. A pitanje posjeda je nekada bitnije nego pitanje vlasništva. Oni su vrlo mudro radili s pločama i pretvarali Kanal sv. Odorika u rijeku Dragonju. Toga se sjećam još pred 40 godina. Tada nitko nije vodio računa jer je bila jedna zemlja i ljudi su mislili da je sve to naše. Oni dan-danas misle da je to tako, upozorava Bassanese.

Gradonačelnik Umaga kaže da je stanje neodrživo kada se gleda funkcioniranje na moru.

– Razumijem slovensku stranu da im je stalo do toga teritorija jer imaju malo obale. Grad Umag ima 45 kilometara obale što je kao cijela Slovenija. Ali to nije razlog da se odreknemo našega teritorija.