Premda prije pet godina nije prošao prijedlog Anke Mrak Taritaš da Vlada pokrene postupak izmjene Ugovora između Svete Stolice i Hrvatske, predsjednica GLAS-a je, sigurno svjesna identičnog ishoda, opet izašla s tom inicijativom. Prošlotjedna saborska rasprava potvrdila je da uvjerljiva većina ne podržava bilo kakve promjene Vatikanskih ugovora.

– Znala sam da će biti tako, ali uvjerena sam da je ovo tema o kojoj se jednostavno mora javno govoriti.

Pojedini su vam HDZ-ovi zastupnici rekli da vi to uvijek predlažete samo zbog izbora, nakon kojih zaboravite tu temu.

– Da, to je način na koji HDZ ovo nastoji odmaknuti od sebe. Jednom sam ih u Saboru pitala koliko to mjeseci prije izbora mi ne smijemo ništa otvarati. Neka nam kažu ako postoji takva odredba. Sjećam se da su mi, kada sam se intenzivno bavila temom roditelja njegovatelja, govorili da je to populizam. Ali, populizam nije bio kada je Vlada na kraju ipak prihvatila ono za što sam se zalagala. Ze nekoga je uvijek loše vrijeme da se priča nekim stvarima.

Pitanje imovine Crkve

Zašto je sada bilo potrebno obnoviti temu revizije Vatikanskih ugovora?

– Svaki je trenutak dobar za tu temu jer su u pitanju međunarodni ugovori koji apsolutno ničim ne obvezuju jednu stranu, Svetu Stolicu. Obaveze ima isključivo Republika Hrvatska, a okolnosti su se u ovih 27 godina, od kada su ti ugovori potpisani, značajno izmijenile. Pa, u Hrvatskoj je po Popisu stanovništva iz 2021., u odnosu na onaj 2011., čak 630 tisuća katolika manje. Unatoč tome, od Hrvatske za Crkvu više izdvaja jedino Mađarska. Nadalje, vjeronauku mjesto nije u školi, u tom smislu imamo i presudu Europskog suda za ljudska prava. Treće, konačno bismo morali doznati kojom to sve imovinom Crkva raspolaže.

Zanimljivo je da ste dobili čvrstu podršku Ante Prkačina. Znači da među nacionalistima, suverenistima, ima političara koji smatraju da su ti ugovori nepovoljni za Hrvatsku jer je stavljaju u podređen položaj.

– Upravo tako. S druge strane, kada sam skupljala potpise zastupnika da bi se u Saboru raspravljalo o mom prijedlogu, Socijaldemokrati, koji su izašli iz SDP-a, rekli su mi da oni nisu za to.

Vlada je u svom negativnom odgovoru na vaš prijedlog istaknula da osamdesetak država ima sa Svetom Stolicom ovakve ugovore, da su oni, dakle, uobičajeni.

– Taj je podatak tijekom rasprave ponovila državna tajnica Andreja Metelko-Zgombić, ali to nije istina. Na internetskoj stranici Vatikana je 59 ugovora s 18 zemalja. Hrvatska je zadnja koja je potpisala ovakvu vrstu ugovora. Neke su države nakon nas sklopile ugovore sa Svetom Stolicom, ali sasvim drukčije. Poslat ću zato pisani upit Vladi da mi točno navedu kojih je to osamdesetak zemalja. Tražila sam u raspravi državnu tajnicu da mi objasni odakle joj podatak o osamdesetak zemalja, ostala je malo zbunjena. Naglašavam, jedno je biti vjernik, u to ja ne ulazim, državni ugovori su nešto sasvim drugo. Ako je Italija mogla pokrenuti reviziju svojih ugovora, ne znam koji su to razlozi da Hrvatska jednako ne učini. Neće to biti riješeno sutra, neće niti prekosutra, razgovori o tome bi trajali. No, sigurna sam da bi i Svetu Stolicu zanimao barem jedan aspekt ugovora, gospodarski, pa da bi se moglo nekako uskladiti interese. Nažalost, ova Vlada bježi od tih ugovora kao vrag od tamjana.

Nametnute obaveze

Nije se ni Vlada u kojoj ste vi bila ministrica ponašala drukčije. Tadašnji premijer Zoran Milanović odlučno je otklonio ideju o pokretanju postupka revizije Vatikanskih ugovora.

– Je, ali ta je Vlada imala mandat četiri godine. U tom se razdoblju neke stvari može pokrenuti, a neke ne. Ovo je vrlo osjetljivo pitanja, ali da je naša Vlada trajala malo dulje, ja bih inzistirala da se krene u razgovore o reviziji. Nisam ja, ponavljam, naivna da bih mislila da se to može dogoditi sutra. Ali, ova tema mora konstantno biti prisutna u javnom prostoru i zato je rasprava u Saboru dobra. Vjerujem da ona potiče građane da malo razmisle o karakteru Vatikanskih ugovora. Većina ih kada čuje o tome kaže – nemoj to. Iako niti ne znaju u čemu se sastoji problem s tim ugovorima, koji samo Hrvatskoj nameću obaveze. Kako to da je našim ljudima koji odu u Irsku, Austriju ili Njemačku posve normalno da imaju pravo odlučiti hoće li dio vlastite plaće izdvojiti za Crkvu ili za neku drugu svrhu? U Hrvatskoj se građane, naime, o tome ne pita, oni nemaju pravo odluke o tome za što će se potrošiti dio njihovih primanja.

Kakva je onda vaša procjena da hrvatski građani stvarno misle o Vatikanskim ugovorima?

– Teško mi je to reći, ali uvjerena sam da im se mora pružiti prava informacija. Ako bi građani precizno znali o čemu je riječ, mislim da bi prihvatili model kojim bi im se omogućilo da se sami izjasne za što će ići određen postotak njihove zarade, za vjersku zajednicu kojoj pripadaju ili za nešto drugo. Što se, pak, tiče nastave vjeronauka u školama, u Hrvatskoj danas već postoje razredi u kojima je više učenika koji ne pohađaju tu nastavu nego onih drugih. Zašto djeca idu na vjeronauk? Zato što dobivaju peticu i to im onda poboljšava prosjek ili iz čistog pragmatizma jer što će inače raditi dok je sat vjeronauka. Međutim, razgovarala sam s kolegicama koje su im otkrile da u njihovim školama ima razreda u kojima su u manjini djeca koja idu na vjeronauk. Čak je i Vlada u očitovanju na moj prijedlog priznala da je to problem.