Hrvatska zaostaje za članicama Europske unije. Budući da će sljedećih godina dobiti izuzetno značajna sredstva iz europskih fondova, ekonomist dr. Mladen Vedriš smatra da je pred Hrvatskom jedinstvena prilika da reformama poveća učinkovitost države i ubrza razvoj gospodarstva – promjenom njegove strukture uz poticanje novih investicija.

U tom sklopu, Hrvatska mora promijeniti i strukturu turističke ponude te povećati broj radno aktivnog i stručno osposobljenog stanovništva. Nije dobro, kaže, dominantno se oslanjati na uvozne radnike: to će nas koštati znatno više od radnog angažiranja domaćih. Država mora pokrenuti kompleksan program da bi u Hrvatsku vratila barem dio ljudi koji su je proteklih godina napustili.

Svijetla i tamna strana

​Kako gledate na ovaj trenutak hrvatskoga gospodarstva?

– Situacija je poput promatranja Mjeseca: ima svijetlu i tamnu stranu. Sigurno je da postoje povoljna događanja, ali nažalost i onih koja nisu takva – pitanje je njihova omjera. Dobro je da je Hrvatska u poziciji da može osigurati značajan dodatni investicijski kapital, to su sredstva iz europskih fondova. Nadalje, konjunkturno gledano, iza nas je i razmjerno dobra turistička sezona koja je stvorila prihode za lokalne zajednice, dobavljače, domicilno stanovništvo i državni proračun.

Što je na tamnoj strani Mjeseca?

– Znatan dio slabosti je prikriven. Turizam i dalje ima visoko izražen sezonski karakter. To stvara problem o kojem se malo govori, a tiče se zapošljavanja radnika. Snažnije i etablirane turističke zemlje poput Španjolske, Italije i Grčke imaju znatno jaču hotelsku industriju. Imaju duže sezone i manju potrebu za zapošljavanjem sezonaca. Njihovi su radnici u stalnom radnom odnosu, što znači da imaju egzistencijalnu sigurnost. Kod nas ovdje na Mediteranu najkraća je sezona, zahtijeva sve veći broj sezonskih radnika, koje je teško trajno privući zbog nesigurnosti posla. Ne možete očekivati od ljudi da tri mjeseca rade u turizmu, a zatim devet mjeseci u građevinarstvu, ili da uopće ne rade. Turistički sektor mora ostvariti promjene o kojima se govori već godinama. Pandemija je te zahtjeve gurnula u drugi plan i ponovno smo se vratili na brojenje dolazaka, zanemarujući kvalitetu turizma.

Mladen Vedriš / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Stalno se spominju deseci milijardi eura, koje sljedećih godina Hrvatska treba dobiti iz europskih fondova. U kojoj to mjeri može ubrzati gospodarski razvoj zemlje?

– Taj će kapital dobro doći. No, ne bi bilo korisno da to bude jednokratna injekcija poput transfuzije, a da sam organizam ne počne proizvoditi krvna zrnca. Investicije će doći u komunalnu infrastrukturu, ali s druge strane one moraju biti baza na kojoj će se lakše ostvarivati korporativne, privatne industrijske investicije. Osim toga, vrlo je važno naglasiti da je uz 146 ulagačkih programa, koje očekujemo, obvezno i provođenje 76 reformi koje se odnose na pravosuđe i upravu. Šire promatrano, te reforme su zahtjevi za podizanje razine efikasnosti funkcioniranja zemlje na svim razinama. Za Hrvatsku nema ništa važnije od tih reformi. Tek će njihova provedba osigurati trajnu mogućnost funkcioniranja naše ekonomije na višoj razini konkurentnosti.

​Temeljni izazovi

Što će biti ako se ekonomski oporavak Hrvatske idućih godina svede na gradnju infrastrukture, za koju je europski novac uglavnom i namijenjen?

– Korisno je što ćemo imati obnovljenu infrastrukturu. No, ne zaboravimo da svaka infrastuktura u održavanju košta. Svaki viši komunalni standard ima sve veće financijske zahtjeve, iziskuje zapošljavanje kvalificiranih ljudi i uključuje troškove održavanja. A to Europska unija više neće plaćati. Ona će financirati gradnju infrastrukture, ali viši komunalni standard morat ćemo financirati od povećanog prihoda i poreza iz gospodarstva, odnosno realnog sektora. Tu se nalaze Scila i Haribda kroz koje Hrvatska u sljedećem razdoblju mora proći.

Mnogi kažu da Hrvatska kao cjelina mora postati daleko učinkovitija da bi mogla ubrzati razvoj. Što to znači?

– To se može ilustrirati stanjem u obnovi područja pogođenih potresom. Puno je razgovora o propisima i pravnom okviru, ali vrlo je malo konkretnih akcija. Hrvatskoj je sada najvažnije podići razinu efikasnosti ne samo u privatnom sektoru, nego i na razini zemlje. Na prvome mjestu potrebna je veća učinkovitost pravosuđa, javne uprave i svih javnih servisa. Paralelni korak je podići kvalitetu i strukturu obrazovanja. To su priče stare više od dva desetljeća. Ali jedino zaokret na tim područjima stvara pretpostavke trajnog i održivog gospodarskog rasta.

Međutim, s kime će to Hrvatska napraviti ako se mladi u velikoj mjeri iseljavaju?

– Bez ljudi, naravno, ne može se napraviti ništa. U posljednjih pet-šest godina iz zemlje je iselilo više od 10 posto populacije, i to u demografskom i radnom pogledu one dobno i kvalifikacijski najvrednije. Pravila igre su jasna. Ili će u Hrvatsku doći kapital koji investira i zapošljava, ili će mobilni postati ljudi u potrazi za kapitalom koji će ih zaposliti. Drugačije rečeno, ako nema investicija koje će otvoriti kvalitetna radna mjesta, onda ljudi odlaze iz zemlje.
Tu je još jedno pitanje. U tranzicijskim zemljama Europske unije aktivno je oko 70 posto radno sposobnog stanovništva, a u Hrvatskoj je to značajnih 10 postotnih poena manje. To su osobe od 20 do 64 godine, koje su radno najsposobnije. Hrvatska očito ima razmjerno nižu razinu zaposlenosti i manju iskorištenost radnog kontingenta. Ako je manje zaposlenih, manji su i porezni prihodi, a veći socijalni troškovi. To su temeljni izazovi za Hrvatsku.

Čep na boci

Ne čini li vam se da se od fondova EU-a previše očekuje? Taj novac – kad se raspodijeli po idućim godinama – činit će dodatnih dva do četiri posto BDP-a Hrvatske. To su golema sredstva, ali ne treba zaboraviti da su ukupne investicije u Hrvatskoj prije krize iz 2008. činile oko 25 posto BDP-a, a u zemljama s bržim gospodarskim rastom još su veće. Negdje treba nadoknaditi tu razliku. Glavnina ulaganja u svakoj zemlji dolazi iz privatnog i državnog sektora. Ako njihova ulaganja nastave padati, kako će nam novac iz EU-a osigurati brži razvoj?

– Europska sredstva tek su svojevrsni okidač, poput vađenja čepa na boci koje omogućuje da vino poteče. Ta su sredstva vezana uz reforme, za uklanjanje uskih grla. Europska sredstva neće u Hrvatskoj zamijeniti potrebu za znatno većim korporativnim investicijama. Ali ta sredstva plus reforme moraju otvoriti put za znatno veći interes ulagača. Slikovito rečeno, to više nije prometnica puna rupa, poboljšana je i olakšat će nova investicijska putovanja.
Jer, novac iz Europske unije nije zamjena za investicijsku frontu koja u Hrvatskoj mora voditi tehnološkoj obnovi i razvoju novih industrija. No, europski novac će kroz poboljšanje komunalne infrastrukture i uz reforme ohrabriti poduzetnike, omogućujući im da njihove investicije budu učinkovitije. Novac iz EU-a i reforme su fermentatori, oni stvaraju uvjete za jačanje hrvatskoga gospodarstva, i to trajno. Drugo, europski novac, budući da je jednokratan, neće sam po sebi omogućiti trajni porast BDP-a. Treće, da bi se razvoj ostvarivao, hrvatske tvrtke se moraju bolje povezati i klasterski organizirati.
Uzmimo za primjer Pelješki most. On je izuzetno važan projekt, ali u njemu nema ugrađenog gotovo ni čavla koji bi došao od nekog hrvatskog proizvođača. Slično je u turističkom sektoru. Neke su analize prije pandemije pokazale – ako izuzmemo trošak noćenja – da je 70 posto onoga što je ušlo u turizam, počevši od hotelske opreme, preko plahti, toalet papira, do voća, povrća i ostale hrane, uvezeno iz inozemstva. Klasteri služe za vertikalno povezivanje proizvođača.
Tipičan je primjer i drvna industrija. U Vrbovskom djeluje tvrtka Cedar koja muku muči da opstane, a savršen je primjer onoga što predstavlja klaster u drvnoj industriji, koji obuhvaća od dobave sirovine do izvoza finalnih proizvoda; te ostvaruje kružnu – zelenu ekonomiju.
U Hrvatskoj treba prepoznati takve nukleuse razvoja. Tvrtke poput Tehnixa iz Međimurja nude izvrsna ekorješenja. Tu je i Slavonija gdje jača prehrambeni kompleks novog vala, mislim na tvrtke poput Osetine, Pipunića… Hrvatska, nedvojbeno, mora ojačati taj svoj unutrašnji kapacitet stvaranja proizvoda više dodane vrijednosti.

Znači li to da se treba oslanjati ponajprije na vlastite snage?

– Hrvatska mora pomoći nacionalne tvrtke da postanu konkurentne na svjetskom tržištu, cijenom i kvalitetom.

Ništa bez države

Tko je taj u Hrvatskoj tkotreba prepoznati te naše, kako kažete, nukleuse razvoja i povezati ih u funkcionalne cjeline?

– Pogledajte dokumente Europske unije. Svakih godinu-dvije priprema se novi dokument koji govori o industrijskoj politici, kao razvojnoj politici. Industrijska politika obuhvaća obrazovanje, regionalni razvoj, financiranje te ulaganja u konkretne gospodarske grane – vezu između države i poduzetničkog sektora.

Podrazumijeva li to veću ulogu Vlade u gospodarstvu, jačanje poduzetničke uloge države?

– To je odgovornost izvršne vlasti, Vlade i pratećih institucija i agencija. Svi oni moraju biti u funkciji građenja i ostvarivanja takve ekonomske politike.

Međutim, hrvatske su vlasti u prošla tri deseljeća zanemarile industrijsku politiku, a razvoj gospodarstva uglavnom su prepustile tržištu i onome što voda donese?

– Usporedimo ovu situaciju s nogometom. Da bi bio uspješan, klub najprije mora imati sposobnu upravu koja mora osigurati organizacijske i financijske uvjete djelovanja. Uprava zatim mora odabrati dobar stručni tim. Taj tim odabire kvalitetne igrače, ali ni to nije dovoljno, mora ih međusobno uigrati. Nakon toga djeluje se u konkurentskom okruženju. Stručni tim analizira što drugi rade, snima utakmice i tek onda momčad istrčava na teren.
Tako ni u gospodarstvu ne možemo uspjeti ako ne organiziramo sustav. Uostalom, nisam ja tu originalan. O tim trendovima naveliko se govori u novijoj ekonomskoj teoriji, počevši od J. Stiglitza i N. Roubinija, pa do Mariane Mazzucato i ostalih uglednih profesora. Svi govore o nezamjenjivoj, inteligentnoj i odgovornoj ulozi države.

Nije li upravo ova pandemija prilika da se država isprsi?

– U kriznim vremenima država ima važnu interventnu ulogu, ali ni u normalnim uvjetima nije besposlena, već ima ulogu poticanja razvoja. Nema boljeg primjera od procesa obnove nakon potresa. Neki ljudi obnavljaju kuće sami ili uz pomoć prijatelja. No, to je izuzetak od pravila. Ne možete očekivati nigdje da će ljudi sami obnoviti svoje domove. Naveliko se postavljaju pitanja što će učiniti gradske vlasti, država, Europska unija, tu nema spontaniteta koji će dati rezultata.

Ipak, Mate Rimac je gotovo sam podigao svoje poduzeće i postigao poslovni uspjeh.

– Da, ali Rimac ne može svoj daljnji napredak i širenje osigurati bez države, to znači, sredstava fondova EU-a, osiguranja prostora za gradnju kampusa… Pogledajte Ameriku. Istraživanja i razvoj snažno su praćeni državnom intervencijom i subvencijama. Vratimo se usporedbi s nogometnim klubom. Državi ovdje nije uloga da umjesto igrača istrči na teren ili da postane vlasnik firme, osim djelomice u javnom sektoru, primjerice energetici. Uloga države je da stvoriti pravila igre i uvjete da poduzetnici istrče na teren i da ih pritom prati i potiče.
No, nema koristi žaliti za onim što je propušteno. Hic Rhodus, hic salta! Pitanje je što smo danas svjesni da možemo i moramo napraviti. Sigurno je da je značajno imati visoki politički profil i biti respektabilan u Bruxellesu, u političkom kontekstu. Međutim, suštinski, životne utakmice se vode i dobivaju kod kuće.

Radnici i ljudi

Kako biste, primjerice, riješili težak problem radne snage koje u Hrvatskoj ima sve manje?

– Pitanje je je li primjerenije privlačiti radnike iz Nepala, Filipina, Ukrajine i drugih zemalja, ili je korisnije okrenuti se vlastitom demografskom potencijalu, ljudima koji ovdje imaju obitelji, prijatelje, kuće i stanove. Hrvatska bi morala poput Irske stvoriti suvislu koncepciju atraktiranja, privlačenja svojih ljudi da se vrate iz inozemstva. Njih se ne može privući parolama, jedino uspješnom ekonomijom i sređenim društvom koje otvara mogućnosti rada i življenja.
Otprilike polovina naših ljudi u inozemstvu napustila je Hrvatsku zbog vlastite nezaposlenosti, ali druga polovina je otišla zbog ukupnog nezadovoljstva. Tu populaciju mora se pokušati vratiti kući. Irska je programom privlačenja svojih ljudi na povratak postigla uspjeh i danas je povećala udio autohtonog stanovništva. Tim putem sada ide i Poljska, ali i druge tranzicijske države.

Bojim se da previše ljudi kod nas vjeruje da se problem može riješiti posredničkom agencijom za uvoz radne snage.

– Kad je riječ o dolasku stranih radnika, to su dva ozbiljna problema. Jedan je pitanje njihove prilagodbe, nedovoljnih vještina i nepoznavanja jezika, a drugo otvoreno pitanje sadržano je u činjenici da njihov ukupni socijalni trošak raste, posebno kada dolaze obitelji, uz pitanje manjinskih prava, škola, stanovanja. Ne možete domaćem radniku davati plaću 100, a stranom 70 i reći da treba biti trajno zadovoljan tim statusom. Strani radnik s ukupnim troškovima će stajati 120. Samo dio tih troškova bit će plaće, a ostatak će opteretiti socijalne fondove i javne usluge svih vrsta. Znači, podmirivat će se iz poreznih prihoda i nameta svih nas.

Mislite li pritom i na socijalne i političke probleme koje u Hrvatskoj može izazvati sve veći uvoz radne snage?

– Nemojmo zatvarati oči pred onim što se događa u razvijenim europskim zemljama, gdje se rastuća migrantska populacija često ne uspijeva prilagoditi i asimilirati. Radnici iz BiH dobro su se uklapali, ali većina onih iz drugih destinacija može postati izvor socijalnih i društvenih tenzija.
Da parafraziramo jednog njemačkog književnika: htjeli smo radnike, a stigli su ljudi.