Tim stručnog odjela Aquariuma Pula / Snimio Sergej DRECHSLER
Mi se ne damo, uvijek smo pozitivci, dok ne vidimo da je populacija plemenitih periski u potpunosti izumrla, mi ćemo se truditi. Smatramo da je to naša dužnost, dok možemo nešto napraviti, to ćemo i pokušati, kaže Aleksandra Bel Dajković iz Aquariuma Pula
povezane vijesti
Kad bi vam netko, posebno žitelj Jadranskog dijela Hrvatske, rekao da nije upoznat s imenom i postojanjem plemenite periske, najvećeg školjkaša Jadrana, vjerojatno bi pomislili, a možda dotičnom čak i rekli da živi ispod kamena ili ima glavu zabijenu u pijesak. Međutim, ako ove metafore uzmemo doslovno, bili biste u potpunosti u krivu, jer bi u tom pjeskovitom i kamenitom staništu, pod uvjetom da je ono podmorsko, vaš kolega ignorant zasigurno vidio oklope ove povijesno i kulturalno važne, a danas naglo izumiruće morske životinje. A oklopi, tj. periskine ljušture danas su uglavnom jedino što se u plićim, do 60 metara dubokim dijelovima Mediterana može vidjeti.
Milijuni jedinki vrste pinna nobilis, prema nekim procjenama čak 99,5 posto populacije Jadrana, platili su životni danak kompleksnom koktelu kobnih kauzaliteta, uglavnom izazvanih direktnim ili indirektnim antropogenim utjecajem. U proteklih je šest godina, otkako je cijela priča s ugroženom populacijom plemenite periske započela, napravljen značajan medijsko-informativni rad koji je javnost upoznao s alarmantnim egzistencijalnim stanjem ovog Mediteranu endemskog bića, ali i onaj znanstveno-istraživački i eksperimentalni, koji bi se mogao ispostaviti presudnim za spašavanje jedne uistinu posebne vrste. Ako se takav scenarij ostvari, baš će se Aquarium Pula, jedina institucija u Europi koja brine za mlade periske u laboratorijski kontroliranim, »ex-situ« uvjetima, moći podičiti svijetu svojim nezaobilaznim doprinosom.
Kritično ugrožena
Marija Aleksandra Bel Dajković, voditeljica stručnog odjela Aquariuma Pula, jedna je od petero članova pažljivo odabranog ekspertnog tima koji svakodnevno brinu za deset sitnih jedinki u pomno osmišljenom i iznimno sterilnom sustavu bazena. Uz maksimalne poduzete mjere predostrožnosti koje sprečavaju da juvenijalne plemenite periske dođu u doticaj s vanjskim faktorima i patogenima, Aleksandra im omogućava život, prilagođava temperaturu vode, hrani ih, obavlja mjerenja, eksperimente i istražuje načine, modele i protokole koji bi se potencijalno mogli primijeniti na u divljini preostalu populaciju i spasiti ih od nepovratne sudbine. Luce s Malog Lošinja, Morana s Krka, uz još dvije periske s Rovinja i šest jedinki s dvije različite Brijunske lokacije zasad se ne mogu pohvaliti fizičkom impozantnošću i atraktivnošću svojih predaka od jednog metra, tri kilograma i 60 godina starosti, no za njih je uspjeh da su uopće žive, budući da su prvotne prognoze od prije devet mjeseci, kada su u Aquarium počele stizati, bile neobećavajuće.
– Mi probijamo granice onoga što se smatralo mogućim u zatvorenom prostoru, postojale su dileme da periske možda neće rasti kao u prirodi, jer nemaju optimalne uvjete za rast i razvoj. S jedne lokacije kod Brijuna nam je pristiglo 30 periski, no većina ih je nakon par dana uginula, stoga smo mislili da će se isto dogoditi i ostalima, govori Aleksandra dok nas upoznaje s kompletnom problematikom. Sve je započelo u Španjolskoj, gdje je detektiran novi endoparazit nazvan haplosporidium pinnae, vjerojatno pristigao iz Atlantika. Parazit mikronske veličine ulazi u stanice plemenite periske, njeno tkivo inficira, ulazi u probavne žlijezde i škrge te domaćinu onemogućuje kvalitetnu apsorpciju hranidbenih tvari, ostavljajući perisku da umre od gladi. Ova je vrsta, od 1992. godine zaštićena svim postojećim europskim konvencijama u svakoj fazi njena života, pa i nakon smrti, u studenom 2020. godine proglašena kritično ugroženom i svrstana u posljednju kategoriju prije statusa izumrle vrste.
Glavata želva Ivan
Sjeverni je Jadran jedno od najznačajnijih staništa glavate želve, morske kornjače čija populacija zasad nije ugrožena kao ona plemenite periske, no kojoj ljudski utjecaji, posebno ekstenzivno ribarenje, predstavljaju niz životno otežavajućih faktora. Centar za oporavak morskih kornjača pulskog Aquariuma trenutno brine za jednog mladog gospodina kojeg zovu Ivan, starog od 5 do 7 godina. – Ivan je stigao iz Nacionalnog parka Brijuni u veljači, našli su ga tamošnji rendžeri i hitno ga doveli ovdje. Bio je u lošem stanju, jako neuhranjen, na bokovima mu je oklop bio crven, vidjelo se da ima ozlijede koje tipično nastaju od ribarskih mreža. Imao je vodu u plućima koju smo morali vaditi, odveli smo ga veterinaru i nismo znali hoće li preživjeti, stanje mu je bilo kritično. Sve peraje, glava i oklop su mu se stisli, imao je anoreksiju, bio je gotovo bez mesa na sebi, opisuje Aleksandra Bel Dajković. Međutim, Ivan se sad oporavlja na otvorenom uz puno sunca, u bazenu od 14 kubika. Premda još vidljivih ozljeda na perajama, vratu i očima, ova želva u svom kutku ima lijep broj prijatelja, prvenstveno malih morskih pasa koji su i sami bili žrtve ribarskih mreža. Vrijedni radnici pulskog akvarija Ivana redovito čiste od algi, a on se dobro oporavlja. – Sad mu je tu super, ali mora se dobro najesti. Razmišljamo o tome kada ćemo ga pustiti u natrag, to će najvjerojatnije biti kada ne bude toliko turista, brodova i ostalih pomorskih aktivnosti, ali kada temperatura mora još uvijek bude dovoljno topla. |
Bazen koji život znači
Periske koje u pulski Aquarium stižu s različitih staništa, prikupljene kolektorima, raspoređuju se u zasebne bazenske sustave koji omogućavaju kontrolu i proučavanje periski s pojedinih lokacija, a ujedno osiguravaju da se patogeni ne šire s jednog sustava na drugi. Također, bazenski se sustavi stalno unaprjeđuju kako pristižu nove korisne informacije s raznih relevantnih adresa. Morska voda u kojima ovih 10 periski obitava prolazi kroz postupke sterilizacije, filtere kojima se uklanjaju čestice veće od 0.4 mikrona, kao i konstantne tretmane ultraljubičastim svjetlom kako bi se usmrtile bakterije i paraziti. Stoga nema opasnosti od dovođenja novih ugroza ovim maleckim stvorenjima, a trud kojim se pružaju optimalni uvjeti za njihov razvoj na razini je vrhunske liječničke skrbi.
– To je jedan osjetljiv posao, najvažnije je da mi koji imamo kontakt s periskama na sebi nemamo sedimenta, jer se u njemu možda skriva parazit haplosporidium. Čak niti u bazenima nema pijeska, zna se da parazit slobodno živi u morskoj vodi, ali nju možemo mijenjati relativno brzo, no sediment ne, kaže Aleksandra dok sondom mjeri parametre kvalitete morske vode. Premda plemenita periska najbolje raste pri 18-20 stupnjeva Celzijeva, u bazenima se temperatura drži ispod 13,5, jer tada parazit u domaćinu hibernira, nije pretjerano aktivan i ne sprečava probavni sistem u radu. Salinitet, tlak, količina kisika strogo se kontroliraju, no sve te brojčane vrijednosti kojih se treba pridržavati nisu pale s neba, već su rezultat dobiven višegodišnjim radom i istraživanjem.
Čak 99 posto periski u Jadranu je umrlo / Snimio Sergej DRECHSLER
Mnogo pomoći i korisnih informacija Puljani su dobili i razmijenili preko Europske unije akvarijskih kuratora (EUAC) te posebno sa španjolskim znanstvenicima iz laboratorija LIMIA s Balearskog otočja i instituta IMEDMAR iz Valencije, kojih krasi tridesetogodišnje iskustvo u proučavanju plemenite periske.
– Kad smo se 2019. našli u toj situaciji da se zbiva masovni pomor periski u Jadranu, bilo nam je izazovno i vidjeli smo da ako nešto mi ne napravimo, neće nitko. Na početku smo krenuli sami, no tada smo uspostavili komunikaciju sa Španjolcima, čitali smo njihove znanstvene radove. Moram pohvaliti hrvatsku Vladu, Zavod za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, jer su vidjeli da imamo veliki problem, i od 2020. financiraju akcije vezane za zaštitu plemenite periske u njenom prirodnom staništu, kao i akcije postavljanja kolektora preko Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, kaže biologinja, dodajući kako infrastrukturu za održavanje periski na životu, pročišćivače, rashladna tijela za bazene, odvod i dovod morske vode, uz spomenuti Fond financiraju i neki privatni subjekti. Radi se o logističkoj tvrtki Gebrüder Weiss koja ih podržava drugu godinu zaredom, tvrtka Infobip dala je jednokratnu donaciju, a EUAC partneri periodično šalju novčana sredstva i donacije u vidu hrane za periske.
Dvadeset godina rada i napretka
Aquarium Pula obilježava dvadesetu godinu djelovanja u nekadašnjoj austrougarskoj fortifikaciji Verudela, zaštićenom kulturnom dobru Republike Hrvatske, kojeg koriste u dugoročnom najmu od Grada Pule. Površinom od 2.500 kvadratnih metara najveći, a po brojnim kriterijima najbolji i najimpresivniji akvarij u državi pokrenula je direktorica i vlasnica Milena Mičić, pulska oceanografkinja i doktorica biologije, koja je od kućnog akvarija razvila centralnu znanstvenu i turističku atrakciju u gradu s 32. zaposlenih. Cijeli akvarij je samoodrživ, ne samo financijski, već i ekološki – čak i u snack baru koji funkcionira u sklopu kompleksa svi proizvodi napravljeni su na organski način, stoga ne čudi da je njihov trud prepoznat od strane Svjetske organizacije za održivost čiji su certifikat zaslužili upravo ove godine. Utvrda Verudela je rekonstruirana 2018. godine čime je akvarij proširen, na njegov je vrh postavljena kupola ispod koje se nalaze tri bazena, a osim riba, školjkaša i ostalih morskih stvorenja, ovdje se mogu vidjeti i brojne životinje životno vezane uz kišna i slatkovodna područja, kao što su leptiri, kameleoni, gekoni, ali i ljubiteljice suše zvjezdaste kornjače. – Osim 200 vrsta riba, bilo jadranskih vrsta, atlantskih ili tropskih, brinemo i za 235 vrsta ostalih živih organizama, riječ je o tisućama i tisućama jedinki, niti ne znamo kako bismo to izbrojili. Ljudima u prosjeku treba oko 2 sata da na miru pogledaju sve što prikazujemo, a posebno nam je drago da imamo mnogo stalnih posjetitelja koji svake godine dolaze vidjeti što smo novo pripremili, kaže Aleksandra Bel Dajković, voditeljica stručnog odjela Aquariuma Pula. Sve životinje koje stignu u akvarij, bilo da je riječ o domaćim ribama koje kupuju od lokalnih prodavača ili egzotičnim vrstama iz inozemstva, moraju proći 21-odnevnu karantenu. Ako nauče jesti i ako u novim uvjetima ne osjete stres, onda se izlažu u jednom od brojnih bazena, naravno onom najprilagođenijem njihovom prirodnom okruženju. Pulski akvarij priprema i svoj novi dio. Tik do utvrde nalazi se »Terasa Verudela« u kojoj će, na novih 1.000 kvadrata, smjestiti vrste koje ne žive u Mediteranu. Posjetitelji će na ovoj lokaciji u prosjeku provoditi dodatnih sat i pol, a uz glavnu atrakciju, veliki bazen od 125 kubika vode, ondje će biti smješten i Centar za oporavak morskih kornjača, svojevrsna bolnica za ova ugrožena bića. Infrastrukturu i laboratorij financira državni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a po završetku radova na ovim će prostorijama djelovati ovlašteno Oporavljalište za divlje životinje Republike Hrvatske koje će se brinuti za sve gmazove. – Riječ je o velikom javnom natječaju, sve bi trebalo biti gotovo u lipnju 2023. Do tada planiramo i osposobiti električni agregat koji smo kupili vlastitim sredstvima, da bi cijeli sustav pumpanja vode, filtracije, osvjetljenja i sličnog funkcionirao bez opasnosti po životinje u slučaju nestanka struje, najavljuje Bel Dajković, sramežljivo prihvaćajući komplimente reporterske ekipe Novog lista na račun cijele impresivne operacije. – Nismo ljudi koji gledaju samo financijsku dobit, svi smo intimno povezani sa strukom, naša direktorica Milena je vrlo konstruktivna osoba, stalno se unaprjeđujemo, nabavljamo nove vrste, kontinuirano podiženo standarde u konzervaciji ugroženih vrsta. Međusobno smo se osposobili i specijalizirali u točno određene struke, naučili smo sami pisati projekte, idemo na edukacije na međunarodne seminare, a to sve ne bi mogli da zbilja ne volimo ovaj posao. |
Plemenito utočište
Upravo je prehrana u samim počecima predstavljala veliku enigmu. Čime, kako, u kojim količinama hraniti svoje štićenice dok istovremeno brineš da uljezi ne kontaminiraju vodu? Danas se zna da odrasla periska u prosjeku filtrira 2.000 litara vode dnevno i iz nje iskoristi sav hranjivi materijal, no ni uz sve informacije o sastavu i raznovrsnosti prehrane, pojedinim fitoplanktonima i zooplanktonima, njihovom laboratorijskom uzgoju, nije jednostavno proizvoditi ove kulture. I ovaj se sustav neprestano usavršava. Od planktona u mjerici od 10 mililitara, koja se prodaje po cijeni od par stotina eura, podiže se cijela kultura planktona i proizvode stotine litara koje će periska filtrirati.
U dijelu pulskog akvarija nazvanom »Plemenito utočište« izložene su ljušture plemenitih periski, poveći komadi smećkaste boje koji podsjećaju na okrenutu kapljicu ili reket za skvoš. Karta Mediteranskog mora na prilično šokantan način, brojnim crvenim točkama, prikazuje lokacije uz sjeverni dio na kojima su pronađene mrtve školjke. Podaci o staništima na južnom dijelu mora, onom uz afričku obalu, nisu zabilježeni, no teško je biti optimističan znajući da se ubojiti parazit širio prvo iz Španjolske u Francusku, zatim u Ligursko more, razmnožio južno prema Siciliji, nakon toga i prema Grčkoj i Turskoj, da bi naposljetku stigao i na sjever Jadrana. Točan način širenja haplosporidiuma još nije poznat, ali zna se kako izgledaju posljedice njegova ordiniranja. Ukoliko se unutar ljušture periske još i pronađu ostaci tkiva, njihova kašasta struktura tipičan je dokaz ugibanja od ove minijaturne pošasti. Kako nam pripovijeda Aleksandra Bel Dajković, znanstvenici koji su se prvi susreli s fenomenom smatrali su da je riječ o sporadičnoj pojavi koja će nestati nakon što parazit ostane bez pogodnog domaćina. Reakcije na razini vodećih institucija bile su spore, a sav napredak i porast populacije ovog školjkaša od početka njegove međunarodne zaštite poništeni.
Marija Aleksandra Bel Dajković, voditeljica stručnog odjela Aquariuma Pula / Snimio Sergej DRECHSLER
Žive jedinke
Žive i zdrave plemenite periske danas se u Mediteranu mogu pronaći u par morskih laguna koje nisu izložene otvorenom moru, kao što su stanište kod Venecije, ono u blizini francuskog Montpelliera i na dvije lokacije u blizini delte rijeke Ebro u Španjolskoj. No kako nevolja nikad ne dolazi sama, parazitom oslabljenu perisku napada niz u moru prisutnih patogena, od kojih je najsmrtonosniji onaj iz porodice tzv. mikobakterija.
– Mi smo doživjeli situacije u kojima plemenita periska više nije bila pozitivna na parazit haplosporidium pinnae, ali je bila toliko malaksala da ju je mikobakterija na kraju dokrajčila. Ta bakterija dolazi iz iste skupine kao i one koje kod ljudi izazivaju tuberkulozu, napada periski srodne ekosustave, kao što je morska trava voga ili cvjetnica koja se često može naći uz plemenitu perisku, pojašnjava Bel Dajković, čiji je tim u rujnu 2019. godine, nakon što je oko Dubrovnika već zabilježen pomor, dobio dozvolu da se u zatvorenom bazenskom sustavu pobrine za 35 jedinki plemenite periske iz istarskog akvatorija čije stanje zaraženosti parazitom nije bilo poznato. Tolikim se brojem jedinki nitko u Europi nije bavio u »ex situ« uvjetima – perisku iz mora nije jednostavno izvaditi, najčešće se nalazi na 10 metara dubine mora s tri četvrtine tijela ukopane u morsko dno, za koje se drži pričvršćena svojim bisusnim nitima, poznatim i kao morska svila. Premda se pokazalo kako ova skupina nije bila pozitivna na haplosporidium, uglavnom je uginula od mikobakterije. Međutim, parazitu nije dugo trebalo da se uspne uz Jadransku obalu. Značajan broj jedinki, njih više od 250, prikupljenih u okolici Istre i zbrinutih u veljači 2020. godine, počeo je ugibati s proljetnim porastom temperature, a na obdukcijama se ispostavilo da su primjerci bili pozitivni na PCR testu. Prilikom sastanka održanom s ciljem stvaranja plana za očuvanje plemenite periske u Jadranskom moru, na kom je u ožujku ove godine sudjelovalo 20-ak organizacija, institucija i tijela, bilo javnih, privatnih ili nevladinih udruga, ustanovljeno je da je broj jedinki u moru za kojih se zna da su žive bio njih desetak.
Jeste li je vidjeli?
Plemenitu je perisku iznimno teško prepoznati ukoliko niste pravi ekspert, jer većinu svojih fizičkih karakteristika dijeli s još dvije Jadranu česte vrste periske. Riječ je o vrstama naziva atrina fragilis i pinna rudis, koje zasad mogu biti sretne da sličnosti s plemenitim im rođakom staju na izgledu, a ne prelaze na medicinski karton i podložnost parazitu haplosporidium pinnae. Stručnjaci iz Aquariuma Pula nadaju se da mogu nešto naučiti iz ovih pošteđenih vrsta, veličinom ponešto manjih od plemenite periske. – Naši ljudi znaju što se događa s periskom, ronioci nas često zovu da su pronašli primjerke, pišu objave o njima. Mi u komunikaciji ponekad možemo zaključiti radi li se o ugroženoj plemenitoj perisci ili atrini fragilis koja voli boraviti na muljevitom dnu, najčešće na 20 metara dubine. Pinna rudis je jako slična pinna nobilis, no ona je trokutastog oblika, kada je mala može imati bodljike i voli toplije more, kaže Aleksandra Bel Dajković, dodajući kako se znanstvenici pitaju o tome hoće li klimatske promjene pogodovati ovoj vrsti nauštrb drugih. U vremenu povećanih podmorskih aktivnosti, mnoštvo je onih koji periske traže u blizini obala, ali uglavnom nalaze prazne ljušture. Nacionalna akcija »Jeste li vidjeli plemenitu perisku?« dodatno je u javnosti proširila priču o ugroženosti najvećeg jadranskog školjkaša, a baš je ovog tjedna u moru na polovici puta između Novigrada i Poreča pronađeno sedam koje bi mogle biti žive jedinke pinna nobilis. Za točno utvrđivanje vrste ipak bi bila potrebna DNK analiza, ali prema riječima pulske biologinje, španjolski institut LIMIA tek razvija metodu sekvenciranja DNK iz morske vode, kojom bi se saznalo o kojoj se točno vrsti radi i to bez diranja same jedinke i njenog okruženja. |
Periske iz epruvete
Iako su stručnjaci u Aquariumu Pula zabilježili negativne testove kod jedinki za kojih se prethodno znalo da su zaražene, teško je predvidjeti može li se početi razmišljati o liječenjima ugroženih periski. U lipnju ove godine u bazenu je uginula odrasla jedinka, Fuma iz okolice Rovinja za koju se pretpostavlja da nakon dvije godine tretmana nije trpila posljedice zaraze parazitom, a stradala je od strane mikobakterije.
– Bilo nam je jako žao, ali unutra nije ostalo ništa od nje. Teško je predvidljivo da ćemo dobiti dozvole za eksperimentalne pokušaje liječenja od haplosporidiuma, s obzirom da je živih jedinki jako malo. Nadamo se da ćemo vraćanjem periske u temperature u kojima je parazit manje aktivan dati šansu da se one oporave prije nego ih napadne drugi patogen. Morana i Luce su još uvijek žive, a stigle su u 10. mjesecu prošle godine. I juvenijalne periske mogu biti zaražene, no ako prežive više od 6 mjeseci postoji mogućnost da su postale rezistentne na haplosporidium i možda se od tih jedinki može nešto naučiti, govori biologinja s 15-godišnjim iskustvom rada u pulskom akvariju, dodajući kako stručni tim testira i tretmane za oporavak ovog školjkaša od također opasne mikobakterije.
Mlada plemenita periska / Snimio Sergej DRECHSLER
Ono što pruža nadu u ljudski potpomognut opstanak su uspjesi španjolskih znanstvenika u induciranju mrijesti, tj. gametogeneze, procesu u kojem periska kao hermafrodit izbaci muške gamete te inducira jedinke oko sebe da izbace jajne stanice.
– Periske moraju imati snažan organizam da bi se mogli pariti i dodatno se hraniti. Španjolci su mrijest inducirali na dvije lokacije u morskim lagunama u posebnim uvjetima. Oni su na 5 jedinki imali preko 12 milijuna jajašaca, no ne zna se koliko će jaja opstati. Postoje planovi da u suradnji s Venecijom ili Francuzima pokušamo reproducirati perisku u kontroliranim uvjetima. Oni bi doveli 10 jedinki iz laguna za koje se pretpostavlja da nisu došle u doticaj s parazitom zbog specifičnih kemijsko-fizikalnih čimbenika koji u lagunama vladaju, a od Španjolaca bi kopirali protokole indukcije gametogeneze. Ne znamo što nas čeka, to zasigurno neće biti lako. Mi u Aquariumu Pula se ne damo, mi smo uvijek pozitivci, dok ne vidimo da je populacija u potpunosti izumrla, mi ćemo se truditi. Smatramo da je to naša dužnost, dok možemo nešto napraviti, to ćemo i pokušati.
