Maskulinitet i uloga muškog tijela u suvremenoj političkoj komunikaciji. Tako se zove završni specijalistički rad što ga je napisao i nedavno uspješno obranio Dalibor Jakus i tako uspješno okončao poslijediplomski specijalistički studij Odnosa s javnošću na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

Intrigantan je naslov sve da vam se na prvu posve krivo čini da se u nas tu i nema o čemu pisati kad naši političari od formata svoja tijela uredno skrivaju uniformirano dosadnim odijelima. No i ovlaš listanje ovoga rada u čas pokazuje da smo u krivu.

Fotografije tu pričaju mali milijun riječi, recimo ona na kojoj prvi naš predsjednik Franjo Tuđman zajedno sa suradnicima korača k moru odjeven samo u kupaće gaće. A daleko od toga da je jedini koji se odvažio pokazati tijelo u kupaćim gaćama i to s razlogom. Nije jedini, ali, izuzmemo li Josipa Broza koji je u nas preteča skoro svega, jest prvi.

S Jakusom, čovjekom koji posve lijepo promovira štošta iz domene kulture budući da je komunikacijski stručnjak na polju filma, pričamo u kafiću u centru Zagreba, tamo gdje se rad i stvarao.

– Super mi je bilo. Ujutro rano nije bilo praktički nikoga, tek jedna gospođa koja je redovito čitala novine i jedan kolega iz filmske industrije koji se bavio svojim poslom. U podne bi krenula galama, a taj šušur bio je inspiracija za pisanje – veli Jakus.

Kulturno naslijeđe

Nije, jasno je to i laiku, tema maskuliniteta i uloge muškog tijela u političkoj komunikaciji od jučer. Ali, s tim se nitko prije u nas i nije bavio. Jakus nas najprije mrvu ispravlja, kaže kako su se ljudi maskulinitetom kao pojmom i fenomenom ipak na različite načine bavili.

– Ali ovo jest prvi rad u Hrvatskoj koji se bavi s načinima kako se maskulinitet, odnosno muško tijelo seksualizira odnosno koristi u političkoj komunikaciji. Moja mentorica Marijana Grbeša-Zenzerović i ja prethodno smo istraživali i nismo pronašli nijedan sličan rad. Shodno tome možemo reći da je ovo prvi rad na tu temu – kaže Jakus.

Dalibor Jakus / Foto Valerio Baranović

Razloge za to Jakus će ponajprije naći u kulturnom nasljeđu, makar nije to jedino.

– Razlozi za to između ostalog leže i u tome što se više istraživača bavilo ulogom ženskog tijela, kao i sveprisutnoj objektivizaciji žena. Uvriježeno je mišljenje da seks i privlačan izgled prodaju sve, dok je manje važno je li i sama žena pri tome svedena na potrošni objekt.

Problem je što su takvi sadržaji i komunikacija često upakirani u seksizam i to je naravno otvaralo prostor kritičkom propitivanju i dekonstrukciji takvih poticanih stereotipnih reprezentacija.

O prikazu seksualiziranog tijela koje je uglavnom portretirano u maniri jakih mišičavih frajera iz kojih zrače snaga, pouzdanost, pristupalo se više tako da se to ne treba nužno preispitivati, jer je to okvir koji proizlazi iz prepoznatljivog patrijarhalnog svjetonazora i svih njegovih socioloških derivata.

I na kraju, treći razlog što se kod nas toliko istraživalo pitanje seksualnog identiteta koji je neodjeljiv od tijela, što je za poziciju seksualiziranog muškog tijela u politici važno u odnosu na koncepte različitih muškosti. Sve to je uvjetovalo potrebu da analiziram te koncepte, njihove konstrukcije te posljedice koje iz toga proizlaze – smatra Jakus.

Svjestan je on očito bio svih rizika, ali i nije bilo nekih dvojbi treba li zagaziti u ovu tematiku.

– U eri personalizirane politike u političkoj komunikaciji, a sigurno i u eri celebrity politike, populizma, stvaranja kulta ličnosti i sve učestalijeg prikaza tijela, neminovno je došlo do faze da su i muškarci osvijestili načine na koje mogu koristiti tijelo u komunikaciji. To je već gotovo pa trend – ističe Jakus.

Lider i pravi heroj

Jest, osvijestili su muškarci štošta, ali ovaj rad, počinje, ni manje ni više, nego s Franjom Tuđmanom. Počinje onom spomenutom fotografijom na kojoj je prvi hrvatski predsjednik u kupaćim gaćama, a među onima koji ga prate je i Ivo Sanader.

– Je li to i Tuđman bio svjestan kako svoje tijelo upotrijebiti u svrhu političke komunikacije – pitamo Jakusa.

On priču vraća do onih prvi kava s mentoricom na kojima je trebalo presjeći čime će se i s kim će se zapravo rad baviti.

– Jedini koji mi je u tom trenutku padao na pamet je Ivo Sanader, posebice zbog njegovih nekih izjava o njegovom body languageu. Njegova politička figura i politička komunikacija su mi u tom smislu bile najzanimljivije, ali mi je sve djelovalo ipak relativno tanko da bih ušao u dubinsko istraživanje.

Tad su se, međutim, počele objavljivati medijske objave koje su redom išle prema temi. A ja sam u pozadini cijele te priče sve vrijeme imao na pameti tu fotografiju Franje Tuđmana na Brijunima snimljenu s početka 90-ih, onu na kojoj je i Ivo Sanader.

Bila mi je ona signifikantna kao početna točka jer se tih 90-ih sigurno nije još razmišljalo na način kao danas, ali je za pretpostaviti da je intencija objavljivanja takvih fotografija u javnosti bila ta da prikažemo oca nacije koji je zdrav, vitalan, u odličnim životnim okolnostima, lider i pravi heroj – priča Jakus.

Ivo Sanader s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom na Brijunima

Svi su spomenuti atributi vezani uz Tuđmana na toj fotografiji vidljivi, ističe Jakus.

– I to je bila neka prvotna točka, ali čini mi se ona nije imala, barem u široj javnosti, više značenje od toga da prvenstveno prikažemo snagu i sposobnost vođe – veli Jakus.

I nije, jer tko je onomad, te 1995. i smio u slici predsjednika u kupaćim gaćama vidjeti išta osim neupitna lidera koji »samo« ide na kupanje.

Iz današnje perspektive, a i sudeći po Jakusovom radu, sve je tu, od precizno sročene i odaslane informacije, do minucioznog ukazanja onog tko će danas-sutra, nimalo slučajno, biti budući premijer. Fotografiju je Jakus i sagledavao po indikatorima koji imaju važnost kod američkih izbornih kampanja.

– Imamo tu hijerarhijski prikaz s predsjednikom na čelu, a analizom fotografije dobivamo ono što održava maskulinitet, pitanje dominacije, vojne ili sportske spreme, pitanje zajedništva i bratstva.

U vrijeme kada je fotografija nastala i kada je korištena za komunikaciju ona sigurno nije imala tendenciju propitkivati neka druga pitanja muškosti ili muževnosti, jer je naravno i glavni narativ u muževnosti tih 90-ih bio da je intencija prikazati zdravog i uspješnog ratnika, vođu, lidera koji može voditi domovinu kao što je Franjo Tuđman – detektira Jakus.

Tradicionalna muškost

Muškost u naših političara. Reklo bi se, onako na prvu, da ta muževnost i muškost javno nisu bile upitne, da su se svi trudili biti na van i muževniji nego što su možda bili. Tako je bilo praktički sve do nedavno, recimo do 2000. godine.

– Mislim da nema pretjerane razlike ni u 2024. godini. I dalje se njeguju tradicionalne muškosti, odnosno tradicionalna muževnost što je posljedica kulturnog okruženja, a rekao bih dijelom i mentaliteta. Meni su i kod ideje samog rada bili na pameti upravo ti neki kriteriji; da se vodim pitanjem pozicije zemlje koja je u tranziciji, politički gotovo dvokomponentne, kulturnog nasljeđa, ali i utjecaja globalnih trendova.

Međutim to su kriteriji koji zahtijevaju dubinsko istraživanje, ali sam ih svakako imao na pameti prilikom istraživanja. I ne mislim da postoji neka drastična razlika između 1995. i 2024. godine. U ovom kulturološkom okruženju se i dalje potiče koncept tradicionalnog muškarca zato što smo mi i dalje tradicionalno i patrijarhalno društvo – smatra Jakus.

Dalibor Jakus / Foto Valerio Baranović

Mali su, kaže, iskoraci prema suvremenom muškarcu, ili barem nije toliko vidljiv u tom političkom segmentu.

– Dominantan prikaz muškarca je onaj koji je tradicionalan, a time politički akteri pokušavaju oblikovati taktike koje će najbolje rezonirati kod njihova biračkog tijela. To znači da se u rodnim okvirima oslanjanju na hegemonističke misli koje pretpostavljaju kako bi muškarci trebali izgledati, ponašati se ili komunicirati čime pridonose jačanju političke pozicije tzv. prave muškosti – veli Jakus.

Pomalo poražavajuće zvuči to da se očito ništa nije promijenilo otkada nam je mlade države. Jakus je pak primjetio nešto drugo radeći na ovom radu.

– Kada sam završio rad, osvijestio sam da svi subjekti koje sam obrađivao potječu iz stranka koje su na desnom spektru i da prikaz uloge muškog tijela nisam primarno nalazio u liberalnom ili lijevom spektru političkih stranaka. Mislim da je to u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s biračkim tijelom, odnosno njihovom viđenju koncepta muškosti – ne dvoji Jakus.

Milinović i Marić

Prvi koji je shvatio kolika je marketinška vrijednost muškoga tijela u političke svrhe u nas je Darko Milinović. Taj se doslovno skinuo do pasa da oživi svoju političku karijeru. Slaže se s tim Jakus. Pri tom dodaje kako govorimo o čovjeku koji je bio i ministar zdravstva taman da nađe podlogu za svoje postupke i u onoj »u zdravom tijelu zdrav duh«.

Dado Milinović snimljen tijekom odmora na Viru / Foto Dino Stanin/Vecernji list

– On je sigurno prvi koji je preuzeo stratešku komunikaciju što ju je dugi niz godina radio Vladimir Putin. Nije Putin sam došao na tu ideju, ali je imao iza sebe ideologa koji je od Putina radio superheroja.

Ideja je bila prikazati ga i kao James Bonda, ili velikog ratnika i vođu, ali ga prikazati i kroz druge izmišljene maskuline identitete koji su poslužili kao potpora seksualizaciji njegova političkog imidža.

Taj komunikacijski plan preuzeo je Milinović, a prema napisima u medijima, te fotografije nisu bile slučajne, već namjerne što ukazuje upravo na temu rada, na strateško korištenje tijela u političkoj komunikaciji – kaže Jakus.

Milinoviću je strategija uspjela, ali svejedno nema puno junaka koji su za ovim »oružjem« posegnuli. Nekima je njihovo tijelo posve slučajno donijelo koristi, ili barem to da ih se opjeva. Tko bi ga, recimo, znao je li onaj njegovan biceps u bivšeg ministra financija Zdravka Marića, onaj otkriven za cijepljenja protiv COVID-19, slučajno završila u kadru ili namjerno uime muškosti koja voli moć.

Zdravko Marić i njegov njegovani biceps

– Kad govorimo o strateškoj političkoj komunikaciji ona ne nastaje uvijek kao proizvod dubokoumnog promišljanja, već može biti i proizvod slučajnosti, na kojoj onda gradite priču. Sjetite se da je u tom periodu Marić dao intervjue u kojima je dijelom i otkrivao neke stvari o svom privatnom životu što do tada i nije bilo za njega tipično.

Razotkrivanje koje je naravno bilo u svrhu cijepljenja, jer ne možete se cijepiti ako barem ne skinete košulju, navelo je na sljedeće: »Aha, imamo ministra koji dobro brine o našem budžetu, a pri tom imamo i ‘nabildanog ministra’ pa nije ni čudo što je sposoban« – kazuje Jakus.

Marić, kao izniman profesionalac, čini se da je ipak dobro pazio da njegova muškost bude neupitna, da nikada ne dođe u pitanje kad se već na poziciji moći teško može biti a da »nisi muško«.

Pa kad Marić u intervjuima, što ih je potaknula »mišica«, priznaje da su veliki utjecaj u njegovu odgoju i obrazovanju imale žene iz njegova okruženja, prije svega sestre, on i veli da svejedno žene ne razumije u ovoj odrasloj dobi.

– Ta izjava potencijalno ili latentno vuče prema pravom stanju stvari, a to je kako se još uvijek sagledava poziciju žene u našem društvu. Ženama se određuje ulogu koja se više usmjerava na oblikovanje i podršku muškaraca negoli na ženinu samoaktualizaciju i afirmaciju – smatra Jakus.

Najveća faca

Žene u politici odavno su daleko više izložene objektivizaciji u ovom hiperseksualiziranom okruženju u kojem živimo, kaže Jakus. Svaki njihov pokret, a time i izgled, odijevanje, cijelokupno ponašanje na svim razinama.

– Muškarci nemaju s tim problema. O njima i njihovom izgledu se ne govori ili ne piše. A kad se to čini, onda se odabire najzgodniji političar, onaj koji je najveća faca. Dakle, kontinuirano se prikazuje i promovira muževan izgled ili uspješan muškarac – kaže Jakus.

Da mediji, a i javnost, katkad pojma nemaju kako se postaviti naspram muškog tijela u politici, posvjedočio je slučaj ministra Damira Habijana.

Premda nikada nije krio da je odan teretani, kad su se u javnosti pojavile fotografije njegova isklesanog tijela em je javnost ostala u čudu jer se nije sramio svoje slike, em se pojavilo tisuću sumnji koja je u njega seksualna orijentacija da bi sve začinio predsjednik države svojim istupom na tu temu.

Foto Instagram/Damir Habijan

Je li to sve skupa Habijanu pomoglo ili odmoglo u njegovoj karijeri!? Jakus će priznati da je od svih elemenata njegova rada dio koji se tiče Habijana najintrigantniji, jer je tu, smatra, sukus cijele priče.

– Mislim da je Habijan vrlo interesantan za razmatranje u kontekstu političke komunikacije jer on apsolutno odgovara suvremenim tendencijama. Ali, ako odvrtimo film unatrag, vidjet ćemo da Habijan nije u politici od jučer, samo se promijenio kontekst zbog njegove nove političke pozicije moći – kaže Jakus.

I u pravu je, jer fotografije Habijanova tijela bile su na njegovom Instagram profilu dostupne prije negoli je postao ministar.

– Taj slučaj se pojavio za mene u pravom trenutku, kad sam već počeo pisati rad. Triger mi je bio naslov koji se pojavio na naslovnici 24 sata, iznad Habijanove privatne fotografije s ljetovanja, koji kaže: »Mister, pardon, ministar gospodarstva.«

Taj je naslov sublimirao cijelu ideju mog rada i ukazao da se i muškarci objektiviziraju na način na koji su se do tada objektivizirale samo žene – veli Jakus.

Sirova snaga

Od Tuđmana do Habijana, reklo bi se. Koliko su se stvari u tom vremenskom periodu promijenile i što se tiče aktere i što se tiče javnosti? Je li moguće da opet zaslužimo predsjednika koji će se pri ulasku u more okružiti sljedbenicima u strogo zadanoj formaciji, ili je u današnje doba pametnije biti Habijan?

– Ne znam što je pametnije, ali mislim da su različite muževnosti kontinuirano u opticaju, no isto tako da seksualizirano tijelo dodatno pojačava sterotipe i diskriminatorna značenja što ima sigurno štetan učinak na način na koji ljudi gledaju po pitanju politike pluralizima i demokracije – na to će Jakus.

Pri tom spominje niz političara koji su na političkom spektru tu negdje od liberala prema lijevom, a koji su u medijsko marketinškom smislu izuzetno zanimljivi. Emmanuel Macron, Justin Trudeau, Pedro Sanchez…

Foto Soazig de la Moissonnière / Présidence de la République

– Recentni slučaj je primjerice onaj Macrona, pred izbore prije nekoliko mjeseci, kada on ciljano medijima šalje fotografije s treninga boksa. Tim šalje poruku političkim protivnicima da u izborni ring ulazi s vrlo dobro pripremljenim mišićima i da ga se čuvaju.

Druga njegova fotografija također prikazana uoči izbora je ona na kojoj je zavaljen u fotelji, raskopčane košulje i otkrivenih dlakavih prsa. I to je upućivalo na klasični, tradicionalni maskulinitet, tipa muških likova iz 70-ih godina američkog filma.

To sve hoće reći da i političari lijeve i liberalne orijentacije također koriste taj arhetip kao dokaz svoje muževnosti i svoje snage. Jer s druge strane od toga tradicionalnog su moderni i suvremeni muškarci koji se više zadovoljavaju nekim drugim aspektima prikaza do li direktnih koji upućuju isključivo na snagu – objašnjava Jakus.

Foto Soazig de la Moissonnière / Présidence de la République

Traže li to i birači, u zemlji i svijetu, samo sirovu mušku snagu da ih vodi!?

– Ne bih rekao da nužno traže, već da ta vrsta muževnosti izaziva više npr. medijskog interesa. A biračima je razvidno uočljiviji jer se dominantna muškost prikazuje kao jedini ispravan odgovor po pitanjima sigurnosti ili vodstva – kaže Jakus.

Nesigurna vremena

Sve to dovodi nas do skorih naših predsjedničkih izbora. Vidi li se tu koga da je spreman skinuti se do pasa uime pobjede!? Smješka se na ovo Jakus, premda veli da misli kako takvog da se skine nema. Ali dodaje i to da aktualni predsjednik utjelovljuje maskulinitetet tradicionalnog tipa što onda odgovara i lijevim i desnim biračima.

– A u slučaju da se Milanović ne natječe na predsjedničkim izborima mislim da bi veliku šansu imala Marija Selak Raspudić. I kada bi se dogodilo da ona uđe u drugi krug s Milanovićem, mišljenja sam da bi to bila ozbiljna bitka – smatra Jakus.

Ozbiljna bitka između ostalog i zato jer ima Selak Raspudić, smatra Jakus, elemente suvremene komunikacije i poruka koje možda odgovaraju manjem dijelu biračkog spektra, ali budući da su upakirane u tradicionalnim kodovima, prikladne su u konačnici širem biračkom tijelu.

Foto Vedran Karuza

Što god bilo, sada je barem jasnije zašto aktualni predsjednik tako voli onu modru sportsku jaknu i sunčane naočale zatamnjenih okvira. Tu ta neka njegova muškost možda i najviše dolazi do izražaja.

– Nije ona ni slučajna zbog toga što živimo u nesigurnim vremenima za cijeli svijet. U ova vremena kada se stalno nameće pitanje rata i mira neminovno je da se pitanje lidera nameće kao jedini logičan izbor.

To ne znači da je pitanje tradicionalnog muškarca preseljeno iz 70-ih godina u 2024. Ovo je samo novi stari muškarac koji ima elemente tradicionalne muževnosti, ali se naprosto prilagodio novim okolnostima u kojem se društva nalaze – veli Jakus.

A kad je tako, onda se i novinaru i sugovorniku bilo lako složiti da nikakve šanse nemaju u tom svijetu politike. A opet, ako je Gordanu Jandrokoviću činila dobro objava fotografije u kupaćim gaćama iz daleke mladosti, a sve u žaru rasprave s Milanovićem čiji mišići bolje odgovaraju potrebnoj argumentaciji, onda tko zna.

Foto Facebook/Gordan Jandroković

Pri tom Jakus napominje kako se tom fotografijom htjelo Jandrokovića ne prikazati kao još jednog poluobnaženog političara koji pokazuje svoje mišiće, već kao nekog tko deklarira »pravu muškost« kao mjeru stvari.

– Kontekstualizacija i percepcija su po meni glavni okidači kod političkog odlučivanja biračkog tijela. U eri vizualne komunikacije zapravo je nemoguće ući u materiju i onda iščitavati ključne poruke. No, vizualna komunikacija otvara prostore reinterpretacije i stoga je više podložna manipulaciji – kaže Jakus.

Dakle, opravdano nam se »plašiti« da će mnogi putem Macrona, kad-tad. Predsjednički izbori su, ako ćemo pravo, upravo idealni za komunikaciju koja opisuje za što se zalažu kandidati kako dušom, tako i svojim tijelom.

Toksičan maskulinitet

Današnji maskulinitet sve je više toksičan. Uzet će Jakus za primjer onaj u Donalda Trumpa koji se, kako kaže, sigurno ne odnosi nužno na demonstraciju fizičkih sposobnosti, već Trump gradi svoju političku muškost na strahu da će zahtjevi žena, etničkih manjina, migranata i LGBTQI+ osoba lišiti onu Ameriku koju on predstavlja njihovih prava, koja u stvarnosti predstavlja privilegije.

Foto Reuters

Ima li u nas muževnosti a la Trump!? Ako je i ima ona na sreću i ne privlači mase. Valjda nikada ni neće.

Očekivane uloge

Biračko tijelo. Čini se da je sve teže kandidatima znati na koji dio biračkog tijela im je ciljati i kojim sredstvima. Ivanu Kekin su, recimo, napali s »njene« strane biračkog korpusa nezadovoljni što je progovorila o svom kuhanju. Što je kandidatima činiti!?

Foto Davor Kovačević

– Puno je lakše s biračkim tijelom komunicirati ukoliko dajete dio sebe. Na taj način potvrđujete svoju autentičnost, umijeća ili vještine.

No, sfera privatnosti ili vlastite svakodnevnice kojom želite biračkom tijelu pokazati da ste »skrojeni« po njihovim potrebama je istovremeno rizik jer može odvesti u sterotipe određene društvenim, odnosno zadanim i očekivanim ulogama. Meni bi bilo puno interesantnije, recimo, vidjeti Zorana Milanovića s pregačom kako kuha nego Ivanu Kekin – kaže Jakus.