Miroslav Škoro? On vam je samo soft core verzija njegova kuma Thompsona

Foto Marko LUKUNIĆ/PIXSELL

Njegovi stihovi „o čudnim ljudima čudna imena“, ili „sude mi ljube moja što volim svoje“, iako jasnih aluzija, daleko pitomije zvuče, od Perkovićeva „Jasenovca i Gradiške Stare“. Ipak, Škoro nije nikakav primitivac, a još manje budala, on nikada neće prijeći (ne)dozvoljene granice

Tek minuli izbori za EU-parlament, prema očekivanju, u nas nisu polučili veći interes, za razliku od elektorata u Europi koji se, ovaj puta iznenađujuće masovno odazvao na birališta. Istina, velika većina građana (posebice tzv. nove) Europu još uvijek ne osjeća kao zajednički dom u kojem ostvaruje svoje zajedničke interese. Naravno, griješe, jer se u Bruxellesu i(li) Strasbourgu danas donose esencijalne odluke koje bitno utječu na naš svakodnevni život, ali nikako nam ne polazi za rukom, ne samo nama u Hrvatskoj, da tu prostu i jednostavnu istinu osvijestimo i usvojimo.Posebna je priča što se nitko ili malo tko, od silnih političara i stranaka nije potrudio svojom kampanjom artikulirati prave europske teme; uglavnom su svi osta(ja)li u sivoj zoni „bezinteresnog sviđanja“, suhoparnih i dosadnih, pretežito nacionalnih poruka. A, to sigurno nije pomoglo da se građani probude iz mrtvila i animiraju kako bi izašli na birališta, iako je situacija na ovim izborima, što se tiče izlaznosti, ipak bila bolja nego li prije pet godina.

Škoro ideološki pripada politički „tvrdom“ desnom, nacionalističkom spektru u kojem konzervativne i tradicionalističke, odnosno suverenističke tendencije prevladavaju i u kojima su domoljublje i tzv. domovinske vrijednosti rata na izrazito visokoj cijeni, ali to ipak treba shvatiti i uvjetno. Uz to, gotovo je sigurno kako može računati i na „tihu“, ako ne i otvorenu potporu Crkve

Iznenađenje za ignorante

Zapravo, ove su izbore, barem je tako bilo u nas, stranke više shvatile kao uvodno nadmetanje za predstojeće, nacionalne parlamentarne izbore, ali i kao svojevrsno „sondiranje“ terena za skore predsjedničke izbore, koji će nedvojbeno izazvati i već izazivaju daleko više strasti i interesa nego li se to dogodilo tijekom cijele minule euro kampanje. Glavno pitanje skorog početka predstojeće predsjedničke kampanje glasi: tko će se suprotstaviti aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović; hoće li to biti Zoran Milanović, kakve su mu šanse, a one svakako nisu male, usprkos tomu što Grabar Kitarović slovi za izrazitog favorita. Barem za sada. Svi ostali kandidati, barem oni koji su najavili, ili za koje se pretpostavlja da bi se mogli uključiti u predsjedničku utrku, prema ispitivanju javnog mnijenja, daleko za njima zaostaju. Ali, izvrstan rezultat na EU-izborima neovisnog Mislava Kolakušića (i samoproglašenog predsjedničkog kandidata), zapravo sada bitno mijenja dosadašnju „arhitekturu“ predviđanja. A, nakon što se prije toga na Hrejting listi pojavilo ime poznatog i popularnog pjevača i kompozitora Miroslava Škore, koji nedvojbeno „vlada“ hrvatskom estradnom scenom, kao ozbiljnog predsjedničkog kandidata (prema rezultatima istraživanja raspoloženja birača, za njega bi glasovalo skoro 10 posto naših sugrađana i sugrađanki), situacija se počinje gotovo dramatično usložnjavati. Je li pozicija (treće mjesto iza Kolinde Kitarović i Milanovića) na kojoj se, prema spomenutoj anketi Škoro našao iznenađenje? Ne, nije, jer ni našu zemlju nisu mogli zaobići sveprisutni, globalni trendovi koji jasno pokazuju kako je građanima već preko glave, starih, istrošenih, bezidejnih političara i likova koji stalno lažu, mažu i kradu i koja su u stvari generatori krize, a ne subjekti njenog rješenja. Traže se nova lica, nekorumpirana i nekompromitirana na političkoj i uopće javnoj sceni, a koja već logikom moći medija u kojima se često pojavljuju, imaju stanovitu prednost popularnosti, uživaju ugled; samom svojom pojavom djeluju relaksirajuće, a svojom elokventnošću, opuštenošću i šarmom ulivaju povjerenje, posebice kod tzv. običnih, prosječnih građana koje uvijek fascinira tuđi uspjeh i slava. A, Škoro se idealno uklapa u takvu slika svijeta: poznat je i karizmatičan pjevač, ne prate ga nikakve (veće) afere, nije sklon ekscesima ili incidentima, slovi za bogatog čovjeka (dugo je, od 2001.godine bio na čelu Croatia Recordsa), koji je imetak stvorio vlastitim radom i talentom, prati ga glas humanitarca (kao saborski zastupnik svoju je plaću donirao u dobrotvorne svrhe) i dokazanog domoljuba, ma što to značilo, tako da je njegova izgledna pozicija na spomenutoj rejting listi iznenađenje samo za ignorante. Ili, za one koji ga površno, pa i s omalovažavanjem svrstavaju među puke estradne zabavljače.

S velikom vjerovatnošću se može pretpostaviti koji to poslovno-politički i lobistički krugovi „guraju“ Škoru u prvi plan, ali gotovo je izvjesno kako je u sve to prste upleo i donedavni politički savjetnik naše predsjednice Mate Radeljić, koji je željan osvete, jer ga je ona za predani makijavelistički trud i rad u njenom kabinetu, za nagradu šutnula nogom u stražnjicu

HDZ-u vratio iskaznicu

Recimo, ministar Kuščević je s dozom primjetne podrugljivosti prokomentirao mogućnost da upravo Škoro konkurira njihovom (HDZ-ovom) kandidatu na izborima, poželjevši mu da još dugo pjeva, jasno aludirajući kako u toj „borbi“ s Kolindom Grabar Kitarović nema nikakvih izgleda. A, ima; ako ne baš pobijediti, ali svakako predsjednici RH, prije svih njoj, pa onda i HDZ-u, pomrsiti račune. Međutim, kako je primijetio, bivši predsjednik RH, Ivo Josipović, nitko ne bi trebao Škoru podcjenjivati ili ga shvatiti olako, jer to je čovjek koji zna s medijima, ima i političkog i diplomatskog iskustva: bio je generalni konzul u Pečuhu, u Mađarskoj (1995.); saborski zastupnik, kandidat HDZ-a na izborima za gradonačelnika Osijeka (2008.), ali i koji je imao dovoljno snage i odlučnosti sve to ostaviti,kako sam kaže, kada je vidio da se „u politici ne traži konstruktivnost, već poslušnost“, te je 2012. godine pomalo razočaran vratio člansku iskaznicu HDZ-u. I u potpunosti se posvetio glazbi i poslu na estradi, gdje je evidentno jedno od vodećih imena na tom području, i stvaralački, ali i poslovno.

Marko LUKUNIĆ/PIXSELL

Miroslav Škoro (rođen 1962.) je za naše (ne)prilike zapravo mlad čovjek; svršio je Ekonomski fakultet u Osijeku, gdje je i doktorirao, a danas je i predavač na Sveučilištu Sjever u Varaždinu; za vrijeme dok je živio (i pjevao) u Americi (uglavnom u Pittsburghu), koncem 80-ih godina prošlog stoljeća, također se školovao, tako da odlično vlada engleskim jezikom. Svi koji prate estradu, mogli su se uvjeriti da je Škoro iznimno duhovit i šarmantan, ali i inteligentan i visperan čovjek, koji s lakoćom komunicira s publikom, a svojim skladbama i interpretacijama budi sentimente. Stekao je široku popularnost, pa i uvažavanje kolega, što je dakako, daleko teže postići. Još se nije izjasnio hoće li se prihvatiti (i uz čiju potporu) kandidature, ali naglašava kako ga takvo, za njega neočekivano visoko povjerenje građana obvezuje da o svemu dobro razmisli; međutm evidentno je da nije rezolutno odbio mogućnost da se prihvati ovog velikog izazova. Što je svakako znakovito. Bez ikakve sumnje, Škoro ideološki pripada politički „tvrdom“ desnom, nacionalističkom spektru u kojem konzervativne i tradicionalističke, odnosno suverenističke tendencije prevladavaju i u kojima su domoljublje i tzv. domovinske vrijednosti rata na izrazito visokoj cijeni, ali to ipak treba shvatiti i uvjetno. Uz to, gotovo je sigurno kako može računati i na „tihu“, ako ne i otvorenu potporu Crkve, jer ga vjernički „narod“ doživljava kao promotora vjerskih, kršćanskih vrijednosti. Naime, kao čovjek koji poznaje svijet, njemu je jasno da za predsjedničku nominaciju mora k sebi privući daleko širu lepezu ljudi, da će neke svoje stavove morati „liberalizirati“, kako bi (pro)širio svoj „bazen“ glasova; ali to mu neće biti teško, jer on zna i umije biti “elegantno rastezljiv“ i prilagodljiv, tako da će sve to, uvjeren sam, bez većih problema i odstupanja medijski dobro komunicirati.

Ako može u Ukrajini…

I u tomu talentu treba i tražiti možda najveću snagu i umijeće kojim raspolaže. Prigovori koji se mogu čuti, a koji se svode na sumnje da on kao čovjek estrade neće biti ozbiljno prihvaćen u biračkom tijelu, kako neće impresionirati „ozbiljniju“ publiku, te da mu ipak nedostaje „pravog“ političkog iskustva i da nema razrađen program i ljude (neophodnu infrastrukturu) koji bi mu pomagali u pripremama, kao i u samoj izbornoj trci, padaju u vodu, jer se jako dobro zna, ili barem jasno nagađa tko bi sta(ja)o, koji tajkunsko-politički krugovi, iza tog „projekta“. Na Škori je da odluči; realan je čovjek, vjerujem da je svjestan svih mogućih implikacija svoje odluke, ma kakva ona bila, ali činjenica je da je aktualna predsjednica svojim operetnim ponašanjem, željom da se svima dopadne i čestim promjenama stavova u potpunosti obesmislila svoju funkciju i sebe samu kao (ne)odgovornu političarku. Međutim, pravo je pitanje: kako je Škoro uopće došao u fokus „ispipavanja“ moguće predsjedničke nominacije? S velikom vjerojatnošću se može pretpostaviti koji to poslovno-politički i lobistički krugovi „guraju“ Škoru u prvi plan, ali gotovo je izvjesno kako je u operativnom pogledu u sve to svoje prste upleo i donedavni politički savjetnik naše predsjednice Mate Radeljić, koji je željan osvete, jer ga je ona za predani makijavelistički trud i rad u njenom kabinetu, za nagradu šutnula nogom u stražnjicu. Ambicioznom i povrijeđenom Radeljiću u ovom „projektu“ pomaže Velimir Bujanec, kao medijski „izvođač“ prljavih radova, koji u svojim „toksično“ nacionalističkim pljuvačkim tv-emisijama (po zlu kultna „Bujica“) nesumnjivo ima znatan utjecaj na dobar dio desno orijentiranog biračkog tijela, koji predsjedničino približavanje Plenkoviću smatra izdajom. Stoga, besplatan savjet poznatom pjevaču: pažnja, osvetoljubivost nikada i nikome nije (bila) dobar saveznik.Često se može čuti i pitanje: može li i u Hrvatskoj, kao i u Sloveniji (M. Šarec), Ukrajini (V. Zelenski), ili Italiji (Bepo Grillo i njegov „Pokret pet zvjezdica“), na čelo države ili u sam vrh vlasti, doći glumac, komičar, pjevač..? Pa, ako je to bilo moguće u tako velikoj zemlji kao što je Ukrajina, gdje se lako može uočiti razlika između političara i komedijaša, zašto to ne bi bilo moguće i u nas, gdje je daleko teže uočiti te granice, kao i (na)praviti razliku između komedije i politike. U svakom slučaju, Škoro (sada je, nakon EU-izbora tu i Kolakušić koji se može umiješati u „dijeljenje karata“) može postati točkom okupljanja svih „desničarskih“ oponenata Kolindi Grabar Kitarović; u širokom rasponu od suverenista i pravaša različitih „fela“, preko konzervativaca, do grlatih katolibana, ustašofila i sl. Ali, zahvaljujući Škori i njegovoj percepciji u javnosti, oko njih se može okupiti i daleko širi krug, prije svega mladih kojima politika nije primarna sfera interesa, ali će zbog njega izaći na izbore i dati mu svoj glas, ne zamarajući se ideološki, često spornim i kontroverznim porukama njegovih podupiratelja.

Gnjev i hrabrost

Istina, Škoro u svom repertoaru ima cijeli set pjesama kojima može „pokriti“ gotovo sve teme: od društveno angažiranih, preko ljubavnih, do domoljubnih; dakako, ne nedostaju i one „thompsonovskog štiha“, ali i “suptilnije“ iskazane, tako da njegovi stihovi, primjerice „o čudnim ljudima čudna imena“, ili „sude mi ljube moja što volim svoje“ itd., iako jasnih aluzija, ipak daleko pitomije zvuče, od recimo Perkovićeva „Jasenovca i Gradiške Stare“. Škoro je „soft“ verzija svog kuma Thompsona, njegovi stihovi nisu toliko eksplicitni i utoliko je prihvatljiv i onima kojima Perkovićeve poruke dobro zvuče, ali misle, ipak su za javnu uporabu prežestoke. Ali, usprkos rečenom, Škoro nije nikakav primitivac, a još manje budala; moramo biti svjesni i komercijalnih razloga njegova koketiranja s „pretjeranim“ domoljubljem, ali jednako tako i činjenice kako se u tim okvirima uistinu kreću i njegovi svijetonazori. On, u to sam siguran, nikada neće prijeći (ne)dozvoljene granice; dobro zna dokle može i smije ići. Uostalom, nije bez političkog iskustva, ali iako se razočaran povukao iz nje, danas, nakon „sondaže“ raspoloženja biračkog tijela, lako je moguće da ga „zov“ politike ponovno privuče, posebice kada je nakon EU-izbora posvema jasno da je u nas, u RH, desna opcija u jakom uzletu. Osim toga, ako se na Škorinih 10 posto potpore doda gotovo 5 posto koje je u istom istraživanju dobila Ruža Tomašić (ne zaboravimo i respektabilan broj glasova na ovim EU-izborima), a koja je rekla da se neće uključiti u predsjedničku utrku i da je spremna podržati Škoru, onda je to dodatni impuls i kapital koji ide na ruku popularnom pjevaču da se odluči za ulazak u ovu izazovnu političku utakmicu.Škoru bi, bez ikakve dvojbe, „tvrda“ hrvatska desnica mogla dočekati kao svojevrsnog izbavitelja i osobu koja budi nadu s kojom bi se moglo krenuti u pohod „osvajanja“ vlasti. Ali, ne zaboravimo: Sveti Augustin je svojedobno rekao kako nada ima dvije sestre: gnjev i hrabrost. Gnjev, da se uoči problem i hrabrost da se problem riješi. Veliko je pitanje, je li Škoro dovoljno gnjevan i hrabar da se upusti u ipak krajnje neizvjestan boj; svjestan je koliko može profitirati, ali i koliko izgubiti. A, ta spoznaja često i nije baš poticajna za gnjev i hrabrost, karakteristike neophodne za tako veliku bitku. I na kraju; kod mnogih, čak i Škorinih fanova, stalno se „vrti“ pitanje: što to ima Škoro, a što nema Kolinda Grabar Kitarović? Odgovor je jasan i jednostavan: suštinski ništa ili gotovo ništa bolje. Pa, zašto onda mijenjati osobu koja je već jednom, prije pet godina, pobijedila na predsjedničkim izborima. Odgovor u svojim rukama zapravo drži Zoran Milanović i utoliko bi ovi izbori mogli biti njegova utakmica života.