Nekadašnji HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač u razgovoru za naš list analizira političku situaciju u jugoistočnoj Europi, ali i globalne trendove pokrenute ruskom invazijom na Ukrajinu.

Kako vam se čini situacija na Kosovu u svjetlu sukoba KFOR-a i lokalnih Srba u Zvečanima?

– Napeto. Srbija nastavlja s politikom odbijanja priznanja realnosti, u ovom slučaju neovisnosti Kosova. Srbi na sjeveru Kosova ne žele prihvatiti nadležnost kosovskih vlasti, imaju svoje srpsko zdravstvo, školstvo, mirovinsko osiguranje, dakle svoje paralelne institucije koje upravo Srbija financira. Odbili su prihvatiti kosovske tablice na osobnim automobilima i napustili kosovske institucije. Predsjednik vlade Kosova Albin Kurti pak nije sklon formiranju zajednice srpskih općina, a koje je uz međunarodno posredovanje formalno dogovoreno na relaciji Beograd-Priština već prije deset godina, jer se boji, čini se, mogućnosti da bi se time stvorila država u državi. Ali sadašnja pobuna Srba na sjeveru Kosova zbog izbora načelnika općina iz reda Albanaca pomogla je Aleksandru Vučiću da skrene pozornost s masovnih prosvjeda protiv njegove vladavine u Srbiji. Amerikanci su se zatim okomili na »neposlušnog« Kurtija pa otkazali sudjelovanje Kosova u vojnoj vježbi pod vodstvom SAD-a. Onda su se Rusija i Kina izjasnile u prilog kosovskim Srbima. Zamršeno je, ali zasad ograničeno na Kosovo i Srbiju.

Šund-povijest

U dijelu srbijanske javnosti postoji teza da međunarodna zajednica sada pritišće Srbiju oko Kosova jer je svjesna da će kad-tad morati pregovarati s Rusijom. A Kosovo je presedan na koji bi se Rusija mogla pozivati kada su u pitanju istočni dijelovi Ukrajine koji su sada pod njezinom okupacijom. Te se sada radi pritisak na Srbiju kako bi ona barem neformalno priznala Kosovo i time izbila Rusiji ovaj adut koji bi mogla koristiti u budućim pregovorima.

– Pustimo tu balkansku mitomaniju. Tako se govorilo da Hitlerova Njemačka nije uspjela skršiti Sovjetski Savez jer je zbog »pacifikacije« prilika u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji kasnila s provedbom operacije Barbarossa. Sličnu priču inače i Grci pričaju, konkretno da je njihovih »šest tjedana otpora« bilo ključno za njemački neuspjeh. Međutim, realnost je bila takva da vremenske prilike nisu dopustile Nijemcima, a bili su itekako spremni, da ranije krenu u napad. Američki povjesničar Stephen Kotkin zgodno je primijetio da »u svijetu odlučivanja ima puno šund povijesti« i da je »šund povijest jednako opasna kao nimalo povijesti«. Ukratko, Rusima nikakvi presedani na Kosovu nisu potrebni za njihove planove osvajanja, ionako su već formalno inkorporirali pet ukrajinskih »oblasti« u svoj ustavnopravni poredak. Hoće li pak u tome dugoročno uspjeti, e to je već drugi par cipela. Ukrajina, potpomognuta Zapadom, čini sve da to tako ne bude.

Koliko Srbija ima pravo kada govori o tome da je 1999. grubo prekršeno međunarodno pravo, kada je bila prvo bombardirana, a potom joj je oduzeto Kosovo?

– Činjenica jest da je intervencija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, u biti protiv Srbije, izvedena bez zelenog svjetla Ujedinjenih naroda. Međutim, isto tako stoji da je postupanje država članica NATO-a imalo određen legitimitet u prethodnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i da su srbijanske vlasti masovno kršile ljudska prava Albanaca na Kosovu. Što je bila alternativa? Nečinjenje? Kako se Slobodana Miloševića uopće moglo drukčije zaustaviti? Intervencija NATO-a bila je krajnja i, nažalost, nužna mjera. Na kraju krajeva, isto kao što se Milošević u postupanju prema kosovskim Albancima rukovodio poukom iz La Fontaineove basne o vuku i janjetu prema kojoj pravo jačeg najviše vrijedi, tako se istim načelom rukovodio NATO predvođen SAD-om u odnosu na Miloševića.

Je li uopće bilo mudro slati hrvatske vojnike u misiju na Kosovo? Kako zbog odnosa sa Srbijom, tako i zbog moguće ugroze njihove sigurnosti ako na Kosovu izbiju veći nemiri?

– Zasad ne vidim u čemu bi angažman hrvatskih vojnika bio problematičan. Svoje vojnike na Kosovu imaju i drugi izravni susjedi Srbije. Zastupljene su Mađarska, Bugarska, Sjeverna Makedonija, ali i Slovenija i Grčka… I ne vidim potencijal za nasilje koje bi bilo ciljano usmjereno protiv vojnika KFOR-a.

Naslage »interesdžija«

Može li doći do destabilizacije Srbije? Prosvjedi protiv Vučića postaju sve masovniji, ali s druge strane čovjek je prije samo godinu dana dobio 60 posto u prvom krugu predsjedničkih izbora, što znači da ipak ima veliku podršku građana.

– Nedavne serije masovnih ubojstava bile su okidači iskazivanja ozbiljnog nezadovoljstva u jednom značajnom dijelu naroda u Srbiji. Koliko će još dugo moći opstati model Vučićeve vlasti, a koja je originalna naslaga raznih »interesdžija«, nacionalista, četnika, partizanskih antifašista, liberala, pa i aktivista sloboda istospolne orijentacije? Ne znamo, vrijeme će pokazati.

Što mislite o inicijativi Otvoreni Balkan?

– Ne računajući Moldaviju i Ukrajinu, države takozvanog Zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Albanija predstavljaju najsiromašnije i politički najmanje stabilno područje europskog kontinenta. Ako je cilj Otvorenog Balkana jednostavnija komunikacija među građanima i pospješivanje gospodarske suradnje, onda se to može samo pozdraviti.

Međutim, inicijativa Otvoreni Balkan dobit će konkurenciju u novom planu Europske komisije koji je predstavila njezina predsjednica Ursula von der Leyen prije nekoliko dana u Bratislavi. Riječ je o planu za rast za takozvani Zapadni Balkan, utemeljenom na četiri stupa, a od kojih jedan počiva na stvaranju zajedničkog regionalnog tržišta.

Koliko su točne teze da međunarodna zajednica želi od država bivše SFRJ koje nisu članice EU-a i Albanije napraviti, istina, ne nekakvu novu državu, ali područje otvorenih granica kojim bi dominirale Albanija i Srbija, ova druga pod uvjetom da prekine sve veze s Rusijom i potpuno se priključi zapadu?

– Činjenica jest da su na takozvanom Zapadnom Balkanu najbrojniji narodi Srbi i Albanci, zajedno čine gotovo 70 posto stanovništva na tom području. Jednostavno nije moguće izgraditi stabilan poredak bez tih dvaju naroda. Ali to ne znači da se ostale narode smije ili može majorizirati. Realno je da će se dugoročno ići na formiranje jednog održivog i što pravednijeg subregionalnog poretka, dakle za takozvani Zapadni Balkan, unutar Europske unije. Taj je proces u tijeku, s tim da je jako spor.

Iako je napravljen neki napredak u približavanju zemalja takozvanog zapadnog Balkana EU-u, koliko bilo koja od njih ima šanse postati članica u neko skorije vrijeme?

– U skorije vrijeme to se ne čini realnim. To vrijedi također za Ukrajinu i Moldaviju. Prevelike su još uvijek političke, ekonomske i socijalne razlike. Ilustracije radi, jedan Berlin, glavni grad Savezne Republike Njemačke, imao je prije dvije godine, s manje od četiri milijuna stanovnika, bruto domaći proizvod od 165 milijardi eura, dok je te iste, predratne godine, Ukrajina s jedanaest puta više stanovnika imala bruto domaći proizvod od 169 milijardi eura.

Dakle, ne mogu te države tek tako ući u Europsku uniju. Proširenje je logično i nužno, treba ga aktivno promovirati, ali se Europska unija treba najprije prikladno za to pripremiti. Dotad tim državama valja omogućiti da postanu dionici određenih segmenata jedinstvenog tržišta Europske unije. Zato pozdravljam da je Europska komisija progledala i očito uvažila prijedlog Europske inicijative za stabilnost iz 2021. godine.

Isto tako je jasno, i tu je Emmanuel Macron u pravu, da države takozvanog Zapadnog Balkana, ali i Moldavija i Ukrajina, čija se očekivanja da postanu članice Europske unije ne smiju iznevjeriti, moraju dobiti prikladne formate. Realno je da će se ti, za te države posebno skrojeni formati, jedno vrijeme podosta razlikovati od, primjerice, onoga koji trenutno veže Francusku i Njemačku.

Zapadni Balkan

Kako vam se čini politika Milorada Dodika? On se sastaje s Putinom, prkosi međunarodnoj zajednici, prijeti secesijom, vrijeđa i veleposlanike i visokog predstavnika, a nema nikakvih stvarnih posljedica. Nekad su političari u BiH bivali suspendirani za puno manje stvari. Radi li se tu o slabosti međunarodne zajednice ili je u pitanju nešto drugo?

– Nakon intelektualnog izleta u budućnost, tu mislim na svoj odgovor na vaše prethodno pitanje, opet uranjamo u balkanske gudure. Dodikove eskapade iskaz su nesuvremene politike koju Zapad tolerira jer je njezina štetnost ograničena na Bosnu i Hercegovinu. Upitan davne 1991. godine o utjecaju britanskog javnog mnijenja na poteze službenog Londona glede jugoslavenske krize, pokojni srpsko-britanski povjesničar Stevan K. Pavlović konstatirao je u pomalo ironičnom tonu: »Budući da jugoslavenska kriza ne može utjecati na kamatnu stopu ili inflaciju, na stanje u školama ili na vozni red željeznica, pa čak ni na Sjevernu Irsku, ona ne može utjecati ni na javno mnijenje«.

To danas vrijedi i za takozvani Zapadni Balkan. Inače, u Dodikovom postupanju ima dosta elemenata političkog folklora. Niti entitet Republike Srpske ima snagu odcijepiti se, niti Srbija ima tu hrabrost takav proces poticati. Nema od toga ništa. Politika okrenuta prošlosti osuđena je na propast. To, dakako, vrijedi za koncepciju »srpskog sveta« i srednjovjekovne mitove. Nema od toga kruha. Što prije se toga u Srbiji i entitetu Republike Srpske riješe, to bolje za njih i okruženje.

Što će biti s BiH? Očito je da ta zemlja zbog etničke podijeljenosti i mržnje ne može normalno funkcionirati, a s druge strane bilo kakav pokušaj podjele momentalno bi pokrenuo novi rat.

– Podjela Bosne i Hercegovine nije realna opcija. Jedina realna opcija jest postupno uklapanje Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, unutar budućeg formata rezerviranog za države takozvanog Zapadnog Balkana. Bavljenje drugim scenarijima nije samo štetno, nego je i gubitak vremena.

Što mislite o izjavi predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je Srbima usred Banje Luke poručio da »čuvaju svoju Republiku Srpsku«, iako je na području tog entiteta napravljeno brutalno etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata.

– U politici se broje rezultati. Narodski rečeno, sve je dobro što se dobro svrši. Ili kako je to jednom plastično rekao Helmut Kohl, kada ga se pitalo za njegov stil vladanja: »Bitno je što straga izađe«. Izabrani politički predstavnici Hrvata ključni su čimbenik vlasti i u središnjoj izvršnoj vlasti, i u vladi Federacije. Hrvati su najagilniji promotori približavanja Bosne i Hercegovini Europskoj uniji. Treba ih u tome ohrabrivati. Hrvatska to čini.

Je li pogrešno što HDZ BiH, ali i predsjednik Zoran Milanović, dijelom i Vlada, Dodika i Srbe u BiH tretiraju kao strateške partnere, dok se gotovo potpuno zanemaruju odnosi s bošnjačkom stranom?

– Hrvati i Bošnjaci čine kičmu entiteta Federacije BiH. Upućeni su jedni na druge. Zato pozdravljam da je u zadnje vrijeme došlo do ponovnog hrvatsko-bošnjačkog zbližavanja. Šteta što je Bakir Izetbegović kao predstavnik najveće bošnjačke stranke propustio priliku na tom planu napravi iskorak. Umjesto da olakša dogovor, blokirao ga je. Nadam se da će konačno ove godine biti riješeno pitanje izborne ravnopravnosti Hrvata, da neće više biti moguće da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva BiH, i to nasuprot volji ogromne većine birača Hrvata. To je, najblaže rečeno, izopačeno i nepošteno!

Blokovska konfrontacija

Erdogan je uspio ponovo pobijediti na turskim predsjedničkim izborima. Kako vidite politiku Turske prema BiH?

– Odnosi Turske prema Bošnjacima na Balkanu, pogotovo prema BiH, bit će uvijek posebni. Dovoljno je otići turistički u Istanbul da se u to uvjerite. Ali budućnost Balkana je unutar Europske unije, a što naravno uključuje i Bošnjake, ne samo one u Bosni i Hercegovini. Pa i sama Turska bi željela u Europsku uniju, ali ofenzivno artikulirana imperijalna svijest turskog establišmenta nije kompatibilna s prevladavajućim europskim vrednotama. U Europskoj uniji više nema države s imperijalnom sviješću. Posljednji koji su je imali su Britanci, a oni su iz članstva istupili.

Teško, ali neizbježno pitanje – dokad će trajati rat u Ukrajini? Neće valjda vječno?

– Hoće li doći do političkog dogovora ili možda do dugoročnog primirja sa sporadičnim trzavicama, to nitko ne zna, pa ni Putin. Rusija je zauzela gotovo dvadeset posto ukrajinskog teritorija i znatno povećala broj svojih vojnika u Ukrajini. Zapad maksimalno pomaže Ukrajini koja je vrlo motivirana da vrati okupirana područja. Činjenica jest da se najveći dio Ukrajine uspio istrgnuti iz kandži ruskog medvjeda. Stoga bi trebalo zauzeti drukčiju perspektivu, staviti naglasak na budućnost. Ukrajina ima šansu priključiti se političkom Zapadu, pretvoriti se u državu utemeljenu na načelima slobode i pravne države, s dugoročno uspješnom ekonomijom. Što se pak Rusije tiče, odnos prema njoj treba promatrati kroz prizmu natjecanja supersila. Odnos SAD-a, Kine i Rusije, posebno između prvih dviju supersila, odredit će budućnost čovječanstva.

Dok je postojao Sovjetski Savez velike su se krize, recimo kubanska, rješavale kompromisom. Zbog čega NATO i Zapad sada nisu spremni za bilo kakav kompromis s Rusijom?

– Kad-tad će doći do kakvog-takvog kompromisa. Imamo novu blokovsku konfrontaciju. Ili kako je to zgodno formulirao američko-britanski povjesničar Niall Ferguson, »drugi hladni rat«. S jedne strane imamo Zapad predvođen SAD-om, s druge strane Kinu i Rusiju te druge države nesklone Zapadu.

Je li širenje NATO-a prema istoku pridonijelo tome da dođe do rata?

– NATO se širio dok je Rusija bila slabija. Kad je Rusija pod Putinom ojačala, počela se aktivno opirati proširenju NATO-a. To pokazuju ruske vojne intervencije u Gruziji i Ukrajini. U međunarodnoj politici ključan je odnos snaga. Socijaldemokrat Egon Bahr, suradnik Willyja Brandta i jedan od arhitekata njemačke Ost Politik, izjavio je prije deset godina u razgovoru sa skupinom njemačkih maturanata: »U međunarodnoj politici nikada se ne radi o demokraciji ili ljudskim pravima. Radi se o interesima država. Zapamtite to, bez obzira što vam pričali na satu povijesti«.

Kolika je mogućnost sukoba Kine i SAD-a oko Tajvana?

– Velika. Pripreme na objema stranama su u tijeku. SAD je jedina regionalna velesila u svijetu, konkretno u zapadnoj hemisferi, Kina to želi postati u istočnoj Aziji. Amerikanci to nastoje pod svaku cijenu spriječiti pa stvaraju protukineska partnerstva u Indo-Pacifiku. Nadajmo da do vojnog sukoba neće doći. Tu je i umjetna inteligencija, bilo bi to strašno, možda i pogubno za čovječanstvo.

Koliko je po vama točan dojam da se svijet sad grupira u nekakva, grubo rečeno, tri bloka – Zapad, Rusija i njoj bliske države, te Kina.

– To je gruba realnost! S tim da Kina i Rusija blisko surađuju, pa i u okviru skupine BRICS kojoj, kako se čuje, želi pristupiti više od dvadeset država, među kojima su Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati…