Nekadašnji HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač za naš list analizira situaciju u svijetu, a posebno u jugoistočnoj Europi nakon još jedne najave predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o proglašenju samostalnosti tog BiH entiteta.

– Ništa novo. Ovo je već ne znam koji put da Milorad Dodik najavljuje mogućnost odcjepljenja, proglašenja neovisnosti Republike Srpske. Baš sam neki dan naletio na priopćenje Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka za BiH iz 2008. godine u kojem je vrlo jasno rečeno da ne postoji mogućnost odcjepljenja. Na kraju krajeva, pitam se kako bi Dodik to odcjepljenje proveo. Tko bi priznao Republiku Srpsku? Ni Srbija je ne bi priznala. A, naravno, ne smijemo zaboraviti da postoji Visoki predstavnik, danas je to Christian Schmidt, koji ima tzv. Bonske ovlasti.

Schmidt bi mogao maknuti s funkcije Dodika, on ima tu ovlast. Ali u BiH se nalaze i međunarodne snage, postoji operacija EUFOR-Althea. Mandat joj je produljen u studenom prošle godine u Vijeću sigurnosti UN-a na godinu dana. To je prihvatila i Rusija, koja je stalna članica Vijeća sigurnosti. U slučaju kršenja Daytonskog sporazuma, u EUFOR-Althea bi mogao biti aktiviran za očuvanje, kako se to međunarodnim birokratskim jezikom kaže, »sigurnog i zaštićenog okružja«.

Ne znam kako Milorad Dodik to misli provesti. Prema mojoj procjeni, ni Rusija ne bi priznala Republiku Srpsku, ona bi time prekršila svoju odluku iz studenog prošle godine, ali i Daytonski sporazum, čiji je ona jedan od svjedoka.

Integracijski procesi

U zadnjih sada već skoro 30 godina međunarodni predstavnici su za puno manje stvari sankcionirali političare u BiH. Zbog čega takozvana međunarodna zajednica tolerira ovakvo ponašanje Milorada Dodika?

– Zato što su se okolnosti promijenile. Nismo više nismo u onoj »svježoj« fazi nakon kraja rata u BiH. Dogodili su se tamo i neki integracijski procesi. Primjerice, BiH sada ima zajedničku vojsku, nema više Vojske Republike Srpske, Armije BiH i HVO-a. U rušenje Republike Srpske se neće ići, ona je jedan od dvaju entiteta, »blagoslovljenih« Daytonskim sporazumom. Ali sve više od toga, znači rušenje Daytona proglašenjem neovisnosti dovelo bi nužno do poteza Visokog predstavnika i aktivacije međunarodnih snaga.

Kako gledate na politiku Hrvatske prema susjednoj BiH? Čini se da postoje dvije politike, jedna Vladina i druga predsjednika Republike.

– To je više na verbalnoj razini. Što se tiče supstance, nema tu neke velike razlike. Trebamo biti realni. Hrvatska se tu postavila onako kako je to u njenom životnom interesu, a to je očuvanje cjelovite BiH. A tu su i naše koordinate. Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma, članica je EU-a. Prema tom sporazumu Hrvatska se obvezala poštivati teritorijalnu cjelovitost, to jest političku neovisnost BiH, ali ima i dužnost promicati provođenje Ustava BiH, to jest Aneksa 4. Time je sve rečeno.

A ulaskom u EU Hrvatska je naslijedila i obveze na planu međunarodnih misija, u ovom slučaju misije EUFOR-Altea. To je misija EU-a u suradnji s NATO savezom, potvrđena u Vijeću sigurnosti UN-a. I politika EU-a prema BiH je jasna.

BiH je neovisna država koja ima perspektivu članstva u EU-u. Hrvatska se toga drži, a i u hrvatskom je interesu da se to članstvo ostvari. Naravno da Hrvatska s pravom inzistira da se riješi pitanje izbornog zakona koji će jamčiti izbornu ravnopravnost Hrvata kao državotvornog naroda u BiH.

Gledajući izvana kao da se čini da se na području jugoistočne Europe na neki način ponovo dijele političke karte. BiH će naravno opstati, ali nije svejedno kakve će ovlasti imati dva entiteta. Je li moguć scenarij da Republika Srpska formalno ostaje u BiH, ali dobije dodatne ovlasti, a da Federacija BiH faktički postane nacionalna država Bošnjaka u kojoj bi Hrvati bez obzira na formalni status konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina?

– Područje jugoistočno od Hrvatske u političkom smislu nije do kraja stabilizirano. Tu prvenstveno mislim na BiH, na relaciju Srbija-Kosovo, pa i na Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru, iako su obje države u NATO savezu. Što se tiče BiH, ona nije jedina država u Europi koja je kompleksna i višenacionalna. Često ističem primjer Belgije. I ona je višenacionalna, vrlo složena državna zajednica u kojoj postoje separatističke tendencije, konkretno u Flandriji. Ali ne vidim da bi bilo izvjesno da će se Belgija dezintegrirati jer postoje tenzije između frankofona i Flamanaca. Tako je i u BiH. Situacija je vrlo zamršena. P

ored Republike Srpske imamo i Federaciju BiH, u kojoj se odnosi Hrvata i Bošnjaka mogu sigurno još efikasnije urediti u cilju sprečavanja majorizacije Hrvata. Realnost u BiH obilježena je dejtonskim ustrojem, dva entiteta, tri ustavotvorna naroda. I sukladno toj realnosti treba postići radne odnose koji će zadovoljiti sva tri naroda i ostale.

Trenutno ne vidim mogućnost za otvaranje »Daytona« i stvaranje drugačijeg ustroja BiH, koji je federalan, to jest konfederalan. I Belgija je vrlo složena. Ima tri regije i tri jezične zajednice. Njeno je funkcioniranje vrlo kompleksno, ali ipak funkcionira.

Na području frankofonske regije Valonije imate njemačku jezičnu zajednicu koja ima svoju vladu i bira svoga senatora u belgijski senat, a na području Zaventema, gdje se nalazi briselska zračna luka, na sudovima morate koristiti nizozemski jezik jer je to dio Flandrije.

Ostati racionalan

Kakve bi bile posljedice za Hrvatsku u slučaju veće nestabilnosti u BiH? I u gospodarskom smislu jer je BiH jedna od rijetkih zemalja u koju više izvozimo nego iz nje uvozimo, a tu je i turizam koji bi sigurno trpio u tom slučaju.

– Neka veća nestabilnosti u BiH ne čini se realnom. U razgovorima s kolegama iz BiH govorim da treba ostati racionalan. Ne vidim opasnost za separaciju. Moramo se naviknuti na realnost BiH kao dvoentitetske države s tri naroda. Postojat će i dalje posebne relacije između Srbije i Republike Srpske kao i između Hrvatske i Hrvata u BiH. To je sve normalno, ali će BiH kao država opstati. I uz integracijske procese prema EU-u postupno će dolaziti do smirivanja strasti.

Koliko uopće iskreno politički lideri u BiH zaista podržavaju približavanje EU-u?

– Neki tzv. europski put podržavaju samo nominalno, neki iskreno. Međutim, proces približavanja BiH i ostalih zemalja Zapadnog Balkana teško je zaustavljiv. To se vidi i iz toga da su sada i građani Kosova dobili mogućnost slobodne, bezvizne cirkulacije u EU. To najbolje govori o tome kuda stvari idu. Sve drugo mi se ne čini realnim. Svi ti nekakvi scenariji o raspadu EU-a nisu realni.

Koliko god mi ponekad prema EU-u bili skeptični zbog određenih negativnih pojava, bolji model udruživanja europskih naroda i država još nije na vidiku. Naravno, EU će se morati transformirati, pospješiti svoje procese, jačati supsidijarnost, treba konačno uspostaviti i pravu obrambenu zajednicu.

Kako komentirate razvoj događaja u Crnoj Gori gdje je na vlast došla opcija povezana s Beogradom, a zagovornici crnogorske samobitnosti kao da su definitivno izgubili političku borbu.

– Crna Gora je najnoviji trofej Vučićeve koncepcije tzv. srpskog sveta. Vučiću je uspjelo da prosrpski orijentirani političari formiraju vlast.

Koliko čujem od prijatelja iz Crne Gore, prosrpski orijentirani kadrovi su zauzeli i sve ključne kulturne i prosvjetne institucije. Tako da bi se moglo reći da je Crna Gora njima pala u ruke. Sličan je to razvoj onomu prije i poslije Prvog svjetskog rata. I tada je službena Srbija politički »osvojila« suverenu Crnu Goru.

Zbog čega je Zapad to dopustio?

– Zapad nije imao mehanizme da to spriječi. Na kraju krajeva, Crna Gora je i u trenutku postizanja neovisnosti bila u velikoj mjeri podijeljena. Tu je i činjenica da je Crna Gora ušla u NATO savez, koji je najsnažnija transatlantska struktura političkog Zapada. Neizgovorena logika Zapada je inače sljedeća: područje Zapadnog Balkana omeđeno je državama članicama EU-a, neke od tih država, Sjeverna Makedonija i Crna Gora, članice su NATO-a.

Na tom području nema prave opasnosti za opstojnost političkog Zapada i EU-a. Smatra se da se tamošnja nestabilnost može dugoročno riješiti integracijskim metodama. Nije, dakle, riječ o vitalnom području za EU i politički Zapad. Inače, u zapadnim medijima nema puno vijesti o događajima u BiH. Ova posljednja Dodikova vika o odcjepljenju skoro uopće nije prisutna u vodećim zapadnim medijima. O tome se na Zapadu gotovo ne izvještava jer se trenutno ne smatra dovoljno relevantnim. U slučaju prave opasnosti došlo bi do međunarodne oružane intervencije.

Problemi na Balkanu

Na vlast u Crnoj Gori došli su ljudi koji imaju vrlo velike simpatije, ako ne i nešto više prema Rusiji. Crnu Goru dakle vode neki ljudi koji će biti dio NATO strukture, a koji su prorusko orijentirani.

– Crna Gora je u NATO-savezu. I nije realno da će crnogorsko vodstvo tražiti izlazak iz njega.

A sigurnosni moment?

– Ne vidim realnu opasnost po sigurnost političkog Zapada. Na kraju krajeva, Crna Gora nije velika kao Ukrajina. Međutim, možda postoji sljedeći način razmišljanja, a koji se još nije artikulirao, o čemu se ne govori javno. Naime, ako je dio srpskog korpusa u Crnoj Gori, nakon popisa koji je u tijeku vidjet ćemo koliki je taj broj, onda je taj korpus i »konstitutivan« u NATO-savezu, a što bi dugoročno moglo pomoći da se Srbiju »privede« u krug zemalja vezanih za Zapad, a da nisu formalno u njega uključene.

Ako bi Srbija zaista prešla na zapadnu stranu što bi to značilo za političku arhitekturu Zapadnog Balkana.

– Srbija je već »dobila« Crnu Goru. To treba tako gledati, iako je to neformalno. Srbija može sutra, prekosutra, samo simuliramo, opet proglasiti državnu zajednicu s Crnom Gorom. To je teoretski moguće, ali nema potrebe za tim. Ima i Republiku Srpsku kao posebnog partnera u BiH. Ne mora tu ni inzistirati na »prisajedinjenju« jer bi joj to bilo samo opterećenje.

Za Srbiju ostaje neriješeno samo pitanje Kosova. Za Aleksandra Vučića je to najveći izazov. Možda on želi, zato je valjda i raspisao izbore za prosinac prošle godine, dočekati dolazak na vlast američke administracije koja bi bila sklona da se na drugi način razriješe neki problemi na Zapadnom Balkanu.

Na koji način bi neka druga američka administracija promijenila politiku prema Kosovu?

– Vučić samo gleda najjače igrače. Samo ga oni zanimaju. Ovi mali ga ne zanimaju. Njega zanima Rusija, SAD, Kina, u Europi prvenstveno Njemačka, naravno i Francuska. Važna mu je i Mađarska jer mu je ona most prema EU-u. Zato u toj mjeri surađuje s Viktorom Orbanom. Za rješavanje pitanja Kosova ključni su, međutim, Amerikanci.

Američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom, to je očito računica, oživjela bi možda plan podjele Kosova na način da Srbiji pripadne sjeverni dio Kosova, a da tri općine na jugu Srbije s albanskom većinom odu Kosovu. Za to su bili Amerikanci, Vučić, Hashim Thaci, a protiv su bili Angela Merkel i jedan dio europskih čelnika, uključujući hrvatske. Moguće je da Vučić čeka priliku da se obnovi ova inicijativa. Pretpostavljam da je to tako, da on želi nešto dobiti na Kosovu.

Odnosi Hrvatske s Crnom Gorom za vrijeme administracije Mila Đukanovića su bili dobri i stalno su se poboljšavali. Kakvi će ti odnosi biti u budućnosti?

– Nama je u interesu da s Crnom Gorom imamo prijateljske međudržavne odnose. Susjedi smo, partneri u NATO-savezu. Crna Gora pregovara o članstvu u EU-u. U hrvatskom je interesu da nam se u bliskoj budućnosti pridruži u EU-u. Očekujemo, naravno, da se hrvatska autohtona nacionalna manjina u Crnoj Gori respektira, neovisno o tome tko je tamo na vlasti.

»Samovazaliziranje« EU-a

Spominjemo stalno EU. U kakvom je on uopće stanju nakon što je doživio težak gospodarski udarac nakon početka rata u Ukrajini, posebno zbog toga jer je ostao bez jeftinih ruskih energenata? Ima li on uopće političku snagu dovoljnu za rješavanje problema na Zapadnom Balkanu.

– EU se u odnosu na rat u Ukrajini na neki način »samovazalizirala«. To još više vrijedi za Bliski istok, gdje je njezin politički glas nedovoljno prisutan. EU u Ukrajini i na Bliskom istoku ne igra vodeću ulogu, ona više slijedi.

Podrška koju daje Ukrajini, financijska i vojna, značajna je. Ali ono što je meni enigma jest da ne postoji svijest kod mojih kolega u većim državama, poglavito u Njemačkoj i Francuskoj, da Europljani moraju biti ti koji rješavaju europske probleme. Da takva svijest nije razvijenija teško je shvatljivo.

Zagovornik sam snažne suradnje unutar transatlantske zajednice na čelu sa Sjedinjenim Državama, ali na način da se dogovorimo oko podjele poslova. I da mi sami rješavamo europske probleme. Znamo za stajalište Donalda Trumpa prema Europi.

Čudio sam se dok je on bio predsjednik što nije bilo hrabrosti javno mu zahvaliti na tome da je tražio da budemo samostalniji i da sami vodimo brigu o sebi na europskom kontinentu. Trebali smo mu reći – hvala ti, Donalde, baš to ćemo i napraviti.

Mi ćemo biti glavni akteri na europskom kontinentu, a ostajemo naravno zajedno u transatlantskoj zajednici.

Koliko je ozbiljna situacija u Njemačkoj?

– Postoje dva ključna čimbenika u ocjenjivanju današnjeg stanja u Njemačkoj. Prvi je da za vrijeme vladavine Angele Merkel, kojoj mi u Hrvatskoj trebamo biti zahvalni što nas je snažno podržavala na putu prema EU-u, nisu provedene bitne reforme za Njemačku.

Merkel se uklopila u matrici koju je svojim reformama postavio njen prethodnik Gerhard Schröder. Ona je ubirala plodove njegove reformske agende koja je Njemačku učinila konkurentnijom na europskom i svjetskom planu. Bilo je, naravno, na lijevom spektru kritičara te reformske agende i zbog toga je u Njemačkoj nastala nova stranka, Die Linke. Ta je matrica povezana s kulturnom hegemonijom lijevo-liberalnog bloka, posebno Zelenih. Oni nisu bili u koaliciji s gospođom Merkel, ali ona nije dovodila u pitanje tu »zelenu paradigmu«. Primjer za to je izlazak Njemačke iz nuklearne energije, kao i dopuštanje masovnog priljeva izbjeglica i migranata u Njemačku. Angela Merkel bila je skeptična prema otvaranju vrata Njemačke, ali se nije usudila ići protiv »zelene paradigme«.

U Njemačkoj danas imamo skoro 14 milijuna stranaca, ne računajući one koji su uzeli njemačko državljanstvo. A 1990. ih je bilo 5,3 milijuna. S tim da je 2014. bilo malo više od osam milijuna stranaca.

Znači porast od tri milijuna u dvadeset i četiri godine, a u samo osam godina, od 2014. do 2022. godine, porast od preko pet milijuna.

Drugi čimbenik je energetska kriza. Njemačka je vrlo vješto vodila energetsku politiku na način da je s Rusijom imala privilegirane odnose. Bila je glavni distributer ruskog plina za Europu. Sa sankcijama, koje su nametnute Rusiji nakon njenog napada na Ukrajinu, došlo je u velikoj mjeri do napuštanja ruskih energenata – kamenog ugljena, nafte i plina.

Sada se uzima američki, norveški i katarski plin. Ali taj je plin višestruko skuplji od ruskog. I naravno da to za njemačku industriju šok. Sad je u Njemačkoj puno skuplje proizvoditi nego što je to bilo prije rata Rusije protiv Ukrajine.

Istodobno je predsjednik Joe Biden progurao Zakon o smanjenju inflacije kojim se privlače strani poduzetnici u SAD, gdje se može jeftinije proizvoditi. U Americi je plin višestruko jeftiniji nego u Njemačkoj.

Tako da je Njemačka izložena toj velikoj konkurenciji zbog cijena energenata. I sada se u Njemačkoj, pritisnutoj geopolitičkom i energetskom realnošću, urušava »zelena paradigma«.

Što to točno znači?

– Realnost je zatekla Njemačku. Model napuštanja nuklearne energije, oslanjanja na obnovljive izvore i korištenje jeftinog plina ne funkcionira više. Njemačka je još uvijek 75 posto ovisna o fosilnim gorivima.

Nakon 20 godina »energetskog zaokreta« Nijemci su uspjeli ovisnost o njima smanjiti tek za šest posto.

Običan njemački radnik gleda svoj život, svoja primanja, sutra svoju penziju. Boji se za svoju budućnost i da će ljudi, mahom iz neeuropskih zemalja, koji su došli u njegovu zemlju njemu uzeti penziju i socijalnu pomoć.

I zbog toga opcija poput AfD-a sada doživljava velik rast podrške u anketama. AfD otvoreno artikulira strahove ljudi u Njemačkoj.

Koliko mi u ostatku Europe trebamo biti zbog toga zabrinuti?

– Volim reći svojim njemačkim kolegama, mnogi to ne vole čuti, da oni u Njemačkoj nemaju pravo razmišljati samo nacionalno. Da su zbog svoje središnje pozicije u Europi prisiljeni i sveeuropski razmišljati. Jer destabilizacija njemačkog političkog sustava i njemačke ekonomije dovodi do mogućnosti destabilizacije onih država u Europi koje su ekonomski i politički naslonjene na Njemačku. A to je većina država u EU-u, pa tako i Hrvatska.

Za kraj s globalnih na lokalne teme. Kada će biti izbori u Hrvatskoj?

– Izbori moraju najkasnije biti krajem ljeta. Moj je trenutni osjećaj da će biti na ljeto. Vidjet ćemo jesam li bio u pravu.