Iza Mirne Zidarić je lijepih i velikih 25 godina rada u sportskoj redakciji Hrvatske radiotelevizije. Malo je reći da je znano i drago TV lice, no ako ove dana u kakvu tražilicu ukucate njeno ime i prezime, tražilica će vam mahom ponuditi tekstove u kojoj su Mirna Zidarić i COVID-19 u jakoj nekoj vezi.

Možda se tome nije ni za čuditi, jer ona je jedna od rijetkih javnih osoba u nas koja je otvoreno progovorila o svom iskustvu borbe s bolešću, a sve u želji da otvori oči onima koji uporno i krajnje agresivno forsiraju začudnu tezu da virus i ne postoji. Mirna se u ponedjeljak vratila na posao. Reklo bi se, idealno da se s njom razgovara.

Krene li čovjek »guglati« vaše ime, tu se samo korona spominje, kao da ništa prije u ovih 25 godina nije bilo!?

– To je zato što šutim i radim, i gledam svoja posla, haha, a to nije baš tako interesantno. Meni je uvijek tako pasalo. S ovom koronom i medijskom izloženošću osjećam da mi stvarno sišu krv raznorazne krvopije internetske, ali svjesno sam se izložila jer sam mislila da je korisno. I meni je, naime, u tom trenu kad sam se suočila s pozitivnim nalazom trebalo što više informacija, a bilo ih je jako malo. Više se govorilo o nekim imaginarnim brojevima, a nikad to nije poprimilo neki ljudski oblik da znam koga konkretno što pitati, osim svoje liječnice opće prakse koja, kao i njezini kolege, ima sto i jednog pacijenta dnevno.

Novinari su saznali sve bez da sam ja išta javila svojim kontaktima, pa su me počeli individualno zvati. Zato sam stavila sve javno na Instagram da se zna i onda je krenulo; od onih zlobnih čestitki, do podrške za brzim ozdravljenjem. Ali, ljudi koji generalno dovode u pitanje cijelu ovu situaciju jako su naporni i uporni, a ne shvaćaju da ne možeš nametati svoju istinu. Svatko ima pravo na svoj stav, ali ne možeš mi objašnjavati da nemam koronu ako je imam, da je to izmišljeno i da me se plaća. Izložila sam se, ali mislim da sam napravila dobru stvar i da su možda neki ljudi ipak počeli malo ozbiljnije o tome razmišljati. I da ih se, što je i ozbiljniji dio priče, potakne u tom preventivnom djelovanju da se odgovorno ponašaju.

Moram priznati da je meni svaka vaša objava bila korisna i upozorenje.

– Ja sam se i nadala da će to ljudima biti od koristi, ali me iznenadila količina negativne energije i bijesa. Mogu, doduše, shvatiti frustrirane ljude koji su bili zatvoreni tri mjeseca zbog nečega o čemu malo ili ništa znaju, pa se dogodilo i to da Stožer donosi nekakve odluke koje su se propitkivale jer nisu bile možda utemeljene na zdravstvenim kriterijima, ali je sve skupa dovelo do toga da čak ni oni koji su na respiratoru nemaju pravo ništa reći jer je to sve jedna urota ili ne znam šta. Treba se protiv toga boriti, ali samo znanjem, iskustvom, liječničkim autoritetom.

Mene malo zaprepašćuje količina ljudi koji će na svako vaše iskustvo vezano za koronu odgovoriti uvredom prije svega.

– I ja sam frapirana, frapirana njihovom silnom potrebom da budu u pravu, da uopće ne diskutiraju i ne uvažavaju argumente, već jednostavno nameću svoju istinu kao apsolutnu. Pa će netko imati volje i energije da se u tu raspravu upušta, a netko ne. Moram priznati da sam već malo volje izgubila. Iznijela sam svoj osobni stav, tko će izvući neke pouke neka izvuče, a tko ne, ne možeš ga uvjeriti u suprotno. Naravno, ne moraju oni mene slušati, ja sam slučajno tu. Možda jednog dana Severina ili Ivanišević ispričaju svoju priču, ali mogu misliti što bi se njima dogodilo. Kad kažeš: dobar dan, već imaš 50 posto ljudi koji te vole ili mrze i onda nastane rat. Tako da je sve to skupa potpuno suluda situacija.

Košmar u glavi

Pade mi na pamet da vas nisam još pitao kako ste!?

– Sve je dobro. Kad povučem crtu, nije to ni bilo tako jako opasno i strašno, ali dok čovjek proživljava tu psihozu, zapravo malo toga zna. Jako je malo informacija bilo. Sada ih je više. I u tom času kad ne znaš hoće li ti »sjesti« na pluća, ili ćeš na respirator, psihički si rastrojen. Svaka sitnica je na »entu« potenciju, propituješ sebe hoćeš li nekog drugog zaraziti, pa kako će taj reagirati… Košmar je potpun. Zato je to psihički iscrpljujuće.

Zahvaća ta korona daleko. I to ste osjetili, i boreći se za pravo da iz izolacije glasate na parlamentarnim izborima. Kako se osjeća čovjek dok je odvojen od svijeta, vjerojatno kao građanin drugog nekog reda?

– Osjeća se pomalo izopćenim, ali ja imam tu neku energiju u sebi, znala sam da je glasanje moje građansko pravo i da mi ova država mora to osigurati na ovaj ili onaj način. Razumijem da se članovi biračkog odbora nisu htjeli izlagati, ali uz sve mjere prevencije, uspjeli smo to napraviti. Na koncu je sve ispalo ugodno iskustvo i ja im zahvaljujem, ali mi je žao da je prvo sve trebalo ići u medije da bi se realiziralo.

Probat ću se našaliti malo pa reći da se to život ipak poigrao s vama kad vam je baš tenis »došao glave«, sport koji pratite godinama, odnosno onaj opjevani zadarski turnir.

– Haha! Koga će ako mene neće! Cijela ta priča s turnirom u Zadru svima je nama bila tračak nade i radosti nakon tri mjeseca što smo bili zatvoreni, plus potres u Zagrebu. Traume doživotne, a prvi igrač svijeta se dosjeti tako nečem optimističnom, pa dovede sve igrače u lijepi Zadar da se nešto lijepo i ležerno događa. Otišla sam s toliko optimizma tamo nadajući se da su sve preventivne akcije odrađene. Meni ne bi palo na pamet da će Dimitrov doći iz Amerike, a da se neće testirati. Mislila sam da se to podrazumijeva, ali ispalo je da nije tako.

Ali, nije to sve! Evo ste se vratili na posao i prvo što vas je od radnih zadatka dočekalo je, dakako, tenis!

– Upravo se poklopilo kad sam radila prvu šihtu da je Novak Đoković ostvario svoju prvu pobjedu nakon Zadra, haha. Jedan mali krug smo zatvorili.

Slavni sugovornici

I sad idemo dalje. Bilo mi je tako drago vidjeti ovu vašu fotografiju na kojoj dajete savjete Luki Dončiću. Ne znam što ste mu rekli, ali čovjek radi čuda u tom NBA-u.

– To je on prošle godine došao na umaški turnir, nitko mu se nije ni najmanje nadao, no on je tamo bio na odmoru s društvom i odjedanput je došao. Uspjela sam se nekako probiti do njega i izvući par rečenica, pa se sada zezam da sam mu objasnila par taktičkih varijanti, haha. Bio je to mali, kratak razgovor, ali uglavnom lijepa uspomena za njega, haha.

Imao je sreće da je Šapit došao pred njega možda bi razgovor, a onda i Dončićev razvoj, išao u sasvim drugom pravcu.

– Šapit preferira zonu, a to nije atraktivno. Ja sam fantazist pa sam mu odala par trikova, haha.

Zanimljivo je kako se sve za života nekako uveže; Đoković vas dočeke po povratku na posao, Dončić je megazvijezda koja ovih dana lude koševe zabija, Bolt je zaradio koronu… Sve ljudi, sportske zvijezde s kojima ste razgovore, makar i kratke, vodili.

Foto: Darko JELINEK

– Imala sam stvarno respektabilne sportaše pred mikrofonom i to je divota ovog posla. Naravno, ima različitih ljudi, ima različitih afiniteta, ali meni ovo zaista nije posao, nego ljubav!

Možete li kojeg izdvojiti, po dobru, dakako. Recimo, znam da ste onomad hvalili osobnost Marija Ančića.

– Mario je zaista fascinantan lik. On mi se i javio iz New Yorka kad sam bila bolesna, zaželio mi sve najbolje. Pozdravljam ga i ovim putem. On je toliko bio pristojan tijekom karijere, a igrački velik, toliko zahvalan sugovornik širokog spektra znanja da je svaki susret s njim bio veliko zadovoljstvo. I drago mi je da je uspio u svemu što radi. Ili, pak, Ivan Ljubičić koji se prometnuo u takvog znalca, menadžera. Pa on je trener Rogeru Federeru! Kad misliš da Federeru više nitko ne može dati nikakav savjet jer zna sve, Ljubičić nađe taj promil koji će ga učiniti još boljim. Tako stručan, tako analitičan, tako revan u analizi teniske igre. Sve njih sam upoznala kao jako mlade i onda pratila kako odrastaju i to je fascinantno. Oni trebaju biti idoli mladima i na njih se treba ugledati, a ne na sve te »insta« potrošne robe.

Eh, ugledati… Našoj generaciji sportaši jesu bili idoli, ma danas ih je, bojim se, pojelo Baka Prase.

– Rado bih vam nešto na tu temu rekla da znam tko je Baka Prase, haha.

Ali, šta ostade od sporta koji je ova korona poprilično devastirala? Može li tu mladost tražiti uzore, ili koliko sportu treba pomoć da ga ne nestane?

– Uzora se među sportašima da naći i po načinu kako se nose s krizom. I njima se iz temelja život promijenio. Oni su svaki dan bili u drugom gradu, hotelu, a sada je sve drugačije, pa neki pucaju pod tim pritiskom, a neki ne. Đoković je, recimo, dao milijun eura Srbiji, milijun Španjolskoj, milijun Italiji, stvarno se pokazao kao veliki humanitarac bez da se time hvalio. Mislim da oni taj svoj status idola trebaju vraćati društvu takvim akcijama. Pa i taj Adria turnir imao je namjeru da vrati malo ljudima duh optimizma. Mladi moraju gledati kako se ljudi ponašaju i kad gube i kad pobjeđuju, shvatiti da ništa ne dolazi preko noći.

NBA dobar primjer

Kako će televizija »preživjeti« koronu, sport na televiziji posebice? Proizvodnja pati.

– Oduševljenja sam s NBA-om kako su se snašli u ovoj situaciji. Oni su napravili maksimum, snašli se izvrsno za razliku od, recimo, nogometa. Te NBA utakmice izgledaju odlično na televiziji. Televizija je posrednik, ona koja dovodi ljudima sliku u domove i u ovoj krizi kad nema publike na tribinama, što je jako žalosno. Mislim da je televizija pokazala koliko je važna u životu svih nas, jer svi su se na kraju dana okupljali pred malim ekranima.

Nego, vi ste zapravo pravnica!?

– Jesam. Baš sam nedavno jedan status posvetila preminulom profesoru Kregaru, koji je bio toliko specifičan profesor, zaigran, onaj koji ti svojim pristupom probudi taj neki elan. Inače, bila sam generacija Andreja Plenkovića, haha, i Sandija Cenova. Šaroliko društvo. Kod Sandija je prevladala ljubav prema glazbi pa je odustao, ali ipak je to bila dobra generacija.

Što vas je onda odvelo televiziji i sportu? Koliko se sjećam, bile su opake i teške te audicija sportske redakcije, a spominje se i da ste se vi u to doba i manekenstvom bavili.

– Manekenstvo je i bila ta točkica preokreta kada je Božo Sušec pripremao veliki projekt za Svjetsko prvenstvo u nogometu 1994. Pozvao je par manekenki, pa sam mu se možda dopala.

Dopala, ne dopala, i opet je trebalo proći strogu audiciju.

– Tako je, međutim, da sve bude interesantnije, ispalo je da sam baš tad u drugom stanju i da 15. lipnja, u doba najvećih napetosti na nogometnim terenima, imam termin za porod. Tako da to nismo realizirali, a ni projekt nije bio realiziran kako je Božo to zamislio. Ali poslije, kad sam se malo oporavila, taman je započelo pokretanje Trećeg programa, trebalo je ljudi i došla sam sa Željkom Velom, Nevenom Cvijanovićem.

A tenis se dogodio odmah!?

– Tenis se slučajno dogodio. Igrao se turnir u Umagu, pa je to trebalo, osim Miće Dušanovića koji je to prenosio, popratiti i studijski.

Ženska manjina

Znam da ne volite dijeliti svijet na muški i ženski, ali moj je dojam da su novinarke koje prate sport ipak u malo lošijem položaju nego muškarci. Na koncu, manje vas je.

– U manjini jesmo, to je istina, zato što je zaista teško, nekad i nemoguće, uskladiti sve te obaveze intenzitetom kako su se odvijali sportski događaji prije korone. Ne znam, zapravo, što bih rekla. Uvijek sam se više profilirala za studijske emisije i terene, a ne za komentiranje. U trenutku kad sam došla raditi još sam i gajila neku nadu da bi mogla biti komentator, no sve pozicije i svi sportovi su bili pokriveni s dva, tri čovjeka. Pa sam pronašla neku drugu nišu i tu se profilirala. Mislim da sam to dobro napravila. Mislim da je svaka priča individualna. Organski ne podnosim klišee ni u čemu, zato vjerojatno i radim ovaj posao, tako da je svaka osoba i njene karijere individualna priča.

Što su vam rekli roditelji kad ste nakon prava odlučili krenuti put televizije?

– Ništa posebno; idi, vidi, pa što bude bude. Mene moji roditelji nisu nikada u ništa gurali, već je bilo – radi što hoćeš, a uvijek znaš gdje se možeš vratiti. To mi je bilo super.

Funkcionirate li tako i vi sa svojim velikim sinovima?

Foto: Darko JELINEK

– Bome ne, haha! Šalim se. Imaju slobodu, mogu što hoće, ali u nekim granicama.

Kad već spominjemo vašu obitelj, zapravo vas je uvijek lijepo vidjeti. Svi se bavite poslovima koji imaju veze s estetikom, suprug je arhitekt, vi ste na malim ekranima, i sve se to nekako na vama vidi, a pritom nije nametljivo.

– Moj muž je najveći genijalac u našoj obitelji. On je sin proslavljenog hrvatskog glumca Krešimira Zidarića koji je bio i čuveni Baćo u »Velom mistu« i direktor kazališta Gavella 12 godina. Brat mu je Ranko Zidarić, poznati glumac. Supruga mu je televizijsko lice. Znači, odrastao je kao nečiji sin, pa nečiji brat, nečiji suprug, a on je zapravo najjača faca od svih nas. Jer, on je svojim radom prešao granice Hrvatske i prepoznata je ta kvaliteta. On radi ono što voli na način zbog kojeg mu se ljudi dive. Njega ništa na fascinira. On u sebi krije kreaciju koju izbaci van na najljepši mogući način i onda dobije nagradu u Meksiku, Americi, Hrvatskoj. On je zaista iskonski umjetnik i stvaralac i iza njega će ostati ostavština, a ne iza nas. Mene to i nakon 28 godina fascinira kao prvog dana.

Primošten umjesto Šibenika

Primošten. Obavezno ljetovanje u Primoštenu. Otkud Primošten?

– Suprug je rođeni Šibenčanin, i kako je Šibenik oskudijevao plažama, on je odrastao na primoštenskim plažama. Rodila su se djeca, pa smo prodali kuću u Šibeniku i kupili u Primoštenu baš zbog ljepote mora. I to je to.

Put ka sreći​

Ima u vas još interesa… Recimo, volite fotografiju, putovanja, ili možda ponajprije jogu. Na neki način promotor ste vježbanja joge. Koliko vam je za ove korona situacije pomogla?

– Dubljenje na glavi je fora koja atraktivno izgleda na Instagramu, ali to je u cijeloj toj priči najmanje bitna stvar. Joga je toliko drevna vještina u kojoj svaki pojedinac može crpsti nemoguće benefite za sebe osobno. Samo da si sam sa sobom, pet, deset minuta u danu, već si napravio veliku korist za sebe. Svaki dan svakim novim vježbanjem ostvaruješ osobni napredak, a kako napreduješ, tako si sretan i želiš više svakim novim treningom.