Mirko Galić dugi je niz godina bio prvi čovjek HRT. I njegovi kritičari priznati će da je tada HRT bio možda i najbliže onome što javni servis treba biti. Činilo se, može samo bolje. I činilo se krivo. Razgovor vodimo pred prosvjed »Oteli ste nam medije, novinarstvo vam ne damo«.

Slažete li se i vi da je sloboda novinara i novinarstva ozbiljno ugrožena? Začudno je to kako i opet treba podsjećati, prije svega ljude na vlasti, da nema slobodnog društva bez slobodnih novinara.

– Kome još treba dokazivati da su dva i dva četiri, da je sloboda misli, govora i izražavanja temeljni kamen svakog demokratskoga društva? Ili, ipak, treba kad se među novinarima širi strah da su nesigurni, da nisu dovoljno zaštićeni i da im je u pitanju gola egzistencija? Nisu jedini koji se na tržištu bore za puko preživljavanje; kapitalizam je produktivan sistem, ne posvuda, ali krajnje beskrupulozan. Znade rušiti ljude kao čunjeve; Hrvati se još nisu na to privikli. Biti na tržištu ne bi smjelo biti isto što i biti na streljani. Novinari ne mogu puno očekivati od političara kad se zna da nigdje nisu u prijateljstvu; prije su konkurenti nego prijatelji. Kad se obraćaju politici, više traže zaštitu u ime ugroženih interesa društva negoli vlastitih interesa. Politika obično nema milosti prema svojim kritičarima.

Iznenađuje upornost kojom sudovi odbijaju zaštititi medije i novinare od različitih tužitelja koji, čini mi se, misle na laku zaradu kad tužakaju medije. Kad bi htio, svaki bi se sudac mogao pozvati na ustavnu odredbu kojom se »jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli« i osloboditi novinare i njihove medije od većine optužbi. Mediji, pak, ne bi smjeli olako prelaziti preko ustavnoga jamstva o slobodi ispravka i o zaštiti privatnosti. Ukratko, medijska praksa daje materijala sudovima da se bave njihovim sadržajima. Ne ulazeći u njihovu autonomiju, nisam siguran da to čine na društveno najproduktivniji način. Ili ako hoćete, siguran sam da tolika kažnjavanja uopće nisu produktivna za stanje duha u zemlji.

Ugled na licitaciji

Koji su motivi da se novinare ušutka i to tako da im se udara na egzistenciju?

– Prepusti li se sudovima da određuju granice između slobode i odgovornosti, a da svi drugi od toga peru ruke, mnogi će iz toga sukoba izaći nečisti. Sud reagira u krajnjoj liniji, a ne na početku jednog javnog prijepora, koji se mora rješavati javno, komunikacijom, dijalogom ili polemikom, a ne presijom, a najmanje represijom. Nije sloboda da se može pisati i govoriti baš sve, i ono što ugrožava slobodu i dostojanstvo drugoga ljudskog bića. Ali, nije ni red u tome da se kaznama plaši, ili ugrožava, profesija koji drži jedan stup slobode u svakome društvu. Umjesto daljnjega prepucavanja, razumnije bi bilo, dok ne postane kasno, posjesti struku, zašto ne i politiku, da snime stanje i da naprave plan za izlaz iz očite krize. Nastavi li se borba između Davida i Golijata, račune će, na kraju, plaćati Hrvatska. Stradavat će njena krhka demokracija.

S tužbama prednjači javni servis. Prema podacima HND-a podigli su ih 36. Koliko je tužbi HRT podigao protiv novinara za vašeg ravnanja? Ima li na svijetu išta sličnog; javni servis koji tuži i kojeg se bojkotira?

– Nikad u životu nisam nikoga tužio, ni privatno, ni službeno. Smatrao sam da prije suda postoji puno drugih, bezbolnijih načina da se otklone prijepori. Kad sam bio na čelu HRT-a mediji me nisu štedjeli, jedno su vrijeme, obično iste novine i isti novinari, napadali HRT, a to znači i mene, zbog tobožnje korupcije. Odvjetnici su mi sugerirali da ih tužim, spominjali basnoslovne svote koje ću dobiti na ime gubitka ugleda i duševnih voli. Nisam se htio parničiti ni za velike svote. Tražio bih, da sam se odlučio za tužbu, jednu simboličnu kunu.

Nije ugled, institucije ili pojedinca, na licitaciji. Nisam išao na sud. Ali sam molio sastanak kod državnoga odvjetnika Mladena Bajića, i u nazočnosti njegova zamjenika Dinka Cvitana, izložio da se protiv HRT-a, i mene kao glavnoga ravnatelja, vodi kampanja, i zamolio ih da istraže navode. Sva dokumentacija i svi ljudi stoje na raspolaganju. Nisu ništa poduzeli. Protumačio sam da nisu imali razloga, tj. dokaza, da pokreću istragu. Meni je to bilo dovoljno.

Drugi put je Denis Latin, novinar iz naše kuće, optužio javno Mariju Nemčić za isti krimen, za korupciju. Možda je bilo nekorektno prema mojoj bliskoj suradnici, ali ja sam, svojom odlukom, stavio svu dokumentaciju Latinu na raspolaganje, kad ga je Marija Nemčić tužila privatno zbog klevete. Sud je njoj dao za pravo. Bio sam i ja uvjeren da Latin ne može ništa dokazati, jer je poslovanje bilo tako postavljeno da je isključivalo svaku korupciju. Zato mislim da imam moralno pravo reći da bi HRT trebao odustati od tužbi protiv svojih novinara i protiv drugih medija i institucija. Tko hoće sebi zadržati pravo na kritiku, mora to pravo priznati i drugima.

Koja je poruka odaslana ako se praktički zabranjuje kritički pisati o javnom servisu, koji bi trebao biti naš ne samo zato što od našeg, pretplatničkog novca živi?

– Nema lošije obrane od kritike nego da se kritičare ganja po sudovima. Pa, Voltaire je prije tri stoljeća branio pravo na drukčije mišljenje, čak i kad mu se »gade« takva mišljenja. Nećemo, valjda, razinu slobode mišljenja vraćati toliko unatrag? U svome dugom novinarskom vijeku prošao sam i razdoblja crnoga mraka. Zar ćemo opet kažnjavati mišljenje? Mene stvarno zbunjuje, pa i brine, da se netko, danas i ovdje, mora plašiti zato što je negdje nešto disonantno ili politički nekorektno. Ako će u političkim strankama ili u institucijama države i društva ljudi morati druge pitati za svoja mišljenja, i tražiti dozvolu da smiju javno nastupati, onda je to skliski teren za demokraciju.

Diktat politike

Bojkot HRT-a pokrenule su nevladine organizacije, udruge, sindikati, no na sve to na HRT-u trznuli nisu dok zastupnik SDP-a Gordan Maras nije izbacio ekipu HRT-a s tiskovne konferencije. Sugerira li to da na HRT-u i te kako znaju da ih je politika tu dovela pa samo njoj valja polagati račune?

– Nisam uvjeren da se bojkotom rješava problem javnih medija, čak i kad to bi bila posljednja crta njihove obrane. Prije se time problem zaoštrava. A pogotovo se gubi smisao ako se bojkot nakaradno interpretira kao cenzura, i time dezavuira pozitivna misao same akcije da se legitimno izrazi nezadovoljstvo. Nije, ipak, bezazleno da se toliko civilnih udruga okupilo oko jedne inicijative. Ne vjerujem da bi bilo dobro da političke stranke prisvoje pozitivnu stranu takvoga bojkota. Da sam ja slučajno na Prisavlju, ne bih se inatio, tražio bi kanale komunikacije da sukob ne eskalira i da jedna eminentna institucija hrvatske javnosti ne bude okružena s toliko nepovjerenja same javnosti.

Mogle bi se za početak »strane u sukobu« naći na nekoj sredini, da HRT odustane od tužbi a civilne udruge od bojkota, i da nakon toga počne prava rasprava o stanju javnoga servisa. Nastavi li se natezanje konopa, problem može zaći u dvije slijepe ulice: jedna je da se politizira, i da u predizborno vrijeme truje i politiku i medije, a druga, da se internacionalizira, i da otežava hrvatski položaj u europskim institucijama. Mate Granić sigurno pamti da je Hrvatska kod pristupanja Vijeću Europe preuzela pet obveza, i da je jedna od njih demokratizacija HRT-a.

Politika bira čelnika HRT-a. Tako je bilo i kada se vas biralo. No, barem se tražio konsenzus. Sada imamo Zakon dorađen za SDP-a koji većini daje pravo da sam instalira svog čovjeka.

– Mene su birale različite institucije, i političke i nepolitičke. Prvi put me 2000. godine izabrao Hrvatski sabor, konsenzusom svih političkih stranaka, s jednim suzdržanim glasom. Bez obzira što se to može smatrati političkim izborom, ja sam na to ponosan, jer je, zapravo, Hrvatska stala iza mene. To sam osjećao kao veliko ohrabrenje na početku mandata. Drugi put me, opet u Račanovo vrijeme, biralo Upravno vijeće, uže nepolitičko tijelo od sedam članova, koje je bilo konstituirano po Vujićevu zakonu. Neke sam članove kasnije dobro upoznao: ne vjerujem da su glasovali po diktatu politike. Treći put biralo me Programsko vijeće, nešto šireg sastava, i ono izabrano iz redova različitih, nepolitičnih institucija. Ako se sjećate, kod izbora je pozlilo Nadi Gaćešić-Livaković, pa je morala dolaziti ambulanta a glasovanje je bilo odgođeno.

Nedavno je ona objasnila da je bila pod pritiscima da ne glasuje za mene i da je glasovala protivno tim naputcima. Ne znam što je sve bilo u pozadini, osim da ja nikoga nisam vukao za rukav, i da nikome nisam bio dužan. Tri i pol godine radio sam s Račanovom vladom, toliko vremena s HDZ-ovom vladom Ive Sanadera: mogu reći da smo odlično funkcionirali. Ja sam poštivao pravo vlasnika da zna kakva je poslovna situacija na HRT-a i kako se ostvaruje programska politika, i da na to utječu preko svojih institucija, a oni su poštovali autonomiju HRT-a u pitanjima programskih sadržaja i kadrovskih odluka. Čist račun, duga ljubav!

Na strani novinara

Revizionizam, pseudoznanstvenici, kler, svega je danas na programu HRT-a. Zašto premijer šuti? Sklon sam vjerovati da ni sam ovime ne može biti zadovoljan. Hipotetski je, ali što bi učinio Macron da mu javni servis ovako ujedini opoziciju i civilni sektor?

– Ne mogu se staviti u kožu ni hrvatskoga premijera, ni francuskoga predsjednika. Kako sam pola radnoga vijeka proveo u Francuskoj, a pola u Hrvatskoj, nešto znam o razlikama između dva javna servisa. Kad je Francois Mitterrand 1980. godine došao na vlast, prvo je pomeo državnu televiziju, jer je smatrao da je bila politički pristrana, a onda izgradio javni servis, i dao mu političke, financijske i institucionalne uvjete da može funkcionirati slobodno i nepristrano. Kad je Franjo Tuđman 1990. godine došao na vlast u Hrvatskoj, u kaotičnom vremenu tranzicije, agresije i rata, služio se televizijom kao polugom svoje vladavine. U njegovo vrijeme, HRT je funkcionirao više kao državni i stranački medij, a ne kao javni servis. Dolazeći na njegovo čelo, ako hoćete i s nekim iskustvima iz Francuske, imao sam plan da HRT transformiran u neovisni i pluralni javni medij. Koliko sam uspio, drugi mogu bolje suditi. Očito nisam dovoljno kad se ista pitanja njegove neovisnosti i danas postavljaju, uz toliko napetosti i nervoze da prava rasprava ostaje u sjeni razgovora gluhih.

Jedan od ciljeva Ugovora vlade i HRT-a je jačanje povjerenja javnosti prema medijskom servisu. Bojkot pokazuje da tog povjerenja nema. Ima li uopće smisla boriti se i dalje za spas javnog servisa?

– Možda sam sentimentalan prema HRT-u kad branim interese javnoga servisa, ali ću to činiti i dalje s uvjerenjem da nema drugog medija koji će braniti političku i kulturnu razinu države i društva. U poplavi komercijalnih medija, tko će drugi preuzeti na sebe odgovornost da objektivno informira javnost, da temeljito analizira prilike u zemlji i da formira demokratske i kulturne standarde. Da li HRT ispunjava takve potrebe? I u moje je vrijeme bilo nezadovoljstva, i u kući i van nje, s ostvarivanjem njegove javne funkcije. Čini se i meni da razina nezadovoljstva raste.

Kakva je onda budućnost, što HRT-a, što novinarstva? Možda smo i mi novinari krivi za dobar dio nevolja, još odonda kada nismo skočili u obranu Ferala? Možda je sve zakašnjelo.

– Slažem se da novinari moraju mesti i pred vlastitim pragom. Prepuštali su se različitim valovima da ih nose, i sad se dave u plićaku, da sasvim ne potonu. Ne mogu, ipak, a da ne budem na njihovoj strani, ne u ime lažne solidarnosti, nego iz uvjerenja da bi kraj slobodnoga novinarstva bio i krah demokracije.