Hrvatska javnost bila je iznenađena kad je buknuo sukob između predsjednika Ive Josipovića i potpredsjednika SDSS-a Milorada Pupovca. Ništa nije ukazivalo da između njih dvojice nije sve kao nekad, ali Pupovac ističe da je već ranije zapažao da se mijenja Josipovićev odnos prema njemu.

– To je vidljivo u proteklih pola godine. Predsjednik Josipović počeo je odbijati za nas ranije uobičajene oblike suradnje, posebno suradnje sa Srpskim narodnim vijećem, koje mu je zajedno s bivšim predsjednikom Srbije Tadićem početkom godine dodijelilo nagradu »Svetozar Pribićević«.

Što je bio povod?

– Zatražio sam razgovor, za koji predsjednik nije imao vremena, napisao sam mu pismo, na koje mi on do danas nije odgovorio, ali pretpostavljam da za ovakav njegov odnos postoje dva razloga: pisanje tjednika Novosti i promjena vladajuće politike u Srbiji. Nakon izbornog poraza Demokratske stranke i Tadića, koje smo mi podržavali, zaključeno je da treba formirati alternativu od onih koji podržavaju novog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. O tome su pisali komentatori koji su se uključili u ovu kampanju, ali to je, naravno, pravljenje računa bez krčmara.

Jeste li vi sa svoje strane dali Josipoviću kakav povod?

– Ja sam čovjek razgovora i ako je potrebno polemike. U ovom slučaju nisam imao priliku ni za razgovor, a ni za ozbiljnu polemiku. Josipovićev napad na »mene i moje« jedinstven je slučaj u demokratskim zemljama. Konkretan je povod našao u tekstu urednika Novosti Ivice Đikića »Osvetnik s Pantovčaka«, optužujući mene da sam stvarni autor tog teksta, a da ga je Đikić samo potpisao. Takvim stvaranjem »povoda« predsjednik se poslužio nedopustivim načinom prebacivanja odgovornosti te teško uvrijedio Ivicu Đikića, jednog od najboljih hrvatskih novinara i jednog od najboljih hrvatskih pisaca. K tome bi Josipović, kao moj kolega sa zagrebačkog Sveučilišta, trebao znati da je pripisivanje ili prisvajanje autorstva jedan od najtežih krimena koje kao sveučilišni profesori možemo počiniti. A što se mene tiče, ja ne pravim razliku između autorstva u akademskom i političkom radu.

Jeste li zadovoljni tjednikom Novosti, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće kojem ste vi predsjednik?

– Novosti uređuju novinari i urednici i oni su od Novosti napravili vrlo kvalitetan tjednik, koji otvara granice medijskih sloboda, kojih u Hrvatskoj nema previše i koji obrađuje manjinske teme kao dio općenacionalnih tema. Vjerujem da će od Novosti napraviti još bolju novinu, posebno kad najesen krenu s novim grafičkim i koncepcijskim rješenjima.

Opasno pitanje

Mislite li da je Josipović upleten u neke mutne radnje u vezi sa ZAMP-om, o čemu su Novosti objavile nekoliko tekstova?

– O tome znam onoliko koliko sam mogao pročitati u malobrojnim novinama i portalima koji se time bave, stoga o tome treba razgovarati s onima koji pišu, a ne sa mnom. Takav razgovor se, koliko čujem, uporno odbija.

Nije li legitimno pitanje mora li država financirati ovaj tjednik, dok istovremeno gasi Vjesnik?

– U Hrvatskoj postoje i druge manjinske novine koje se ne bave samo tzv. temama iz života manjina, poput dnevnog lista Talijanske unije La voce del popolo. Drago mi je da njih nitko ne pita zašto se bave općenacionalnim temama i temama iz vanjske politike, jer bi u protivnom to bilo ograničavanje slobode manjinskim medijima koja je drugima dana. Jednom riječju, govoriti o uređivačkoj politici neke novine ili druge vrste medija posredstvom pitanja tko osigurava novac, veoma je opasno, kao što je opasno zagovarati političku asimilaciju manjina s jedne strane, a medijsku i kulturnu getoizaciju s druge.

Ograničenje slobode

 Što, prema vašem mišljenju, Josipović zapravo želi, koji mu je cilj?

– Ukoliko se u početku to nije vidjelo, sad mi se čini da je to prilično jasno. On iz nekog razloga želi ograničiti slobodu jednog medija i proizvesti političku alternativu vodećim srpskim institucijama u Hrvatskoj koje su godinama stvarane, koje su izgrađene na osnovi međunarodnih ugovora, hrvatskih zakona i kroz izborni postupak u kojem su sudjelovali i oni koje Josipović promovira kao našu alternativu. Umjesto što to radi, bilo bi bolje da povede brigu o medijskim monopolima onog što on naziva »ozbiljni« mediji u hrvatskom medijskom prostoru i da povede računa o tome s kim tikve sadi na manjinskoj srpskoj sceni.

 Mislite li da se Josipović slaže sa svojim prošlotjednim sugovornikom Milanom Rodićem koji je, u Josipovićevom prisustvu, izjavio da se »Pupovac davno odmetnuo od srpskog naroda u Hrvatskoj«?

– Ne znam, ali je činjenica da mu je za takve riječi ustupio svoj ured i osigurao svoje prisustvo. Uostalom, i sam predsjednik je izjavio da sam postao »disfunkcionalan«.U vašem priopćenju tvrdite da je Rodić početkom devedesetih dijelio oružje Srbima. Možda je to i istina, ali predsjednik vaše stranke, Vojislav Stanimirović, bio je istaknuti predstavnik Srba koji su htjeli odvojiti dio Hrvatske.

– Za Stanimirovića se zna što je radio i za što je zaslužan. Zanimljivo je da se ne može postaviti pitanje ni o čijoj ulozi u ratu, a da se ne pita za Stanimirovića. On ne bježi od svoje uloge u istočnoj Slavoniji jer za to nema razloga. Stanimirović ne spada među ratne zavojevače nego u one koji su zaslužni za postizanje mirovnog sporazuma.

Uloga u pregovorima

Kako god doživljavali Josipovića, vrlo bi ga se teško moglo okarakterizirati kao desničara i nacionalista.

– Točno, ali je činjenica da su ga u ovom slučaju podržali ljudi desnog profila, uključujući i Danijela Srba. Točno je i to da je svojim djelovanjem u proteklih mjesec dana stvorio uznemirenost i zabrinutost te nezadovoljstvo unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, kao i u regiji. Točno je da na ovaj način ometa rad manjinskih srpskih organizacija u Hrvatskoj.

 

 Ne bi li se kao svojevrsnu prijetnju mogla shvatiti vaša izjava da bi zbog ove vaše situacije s Josipovićem Hrvatska mogla imati problema u završnici procesa pristupanja EU?

– Kao što javnost zna, spadam među nekoliko zastupnika Hrvatskog sabora koji su imali i imaju posebnu ulogu u završetku pregovora s Unijom, kao i procesu ratifikacije koji traje. Kao predsjednik vanjskopolitičkog odbora Sabora zbog tog posla početkom rujna idem na Cipar na sastanak vanjskopolitičkih odbora zemalja članica EU, a početkom listopada u Finsku. Dakle, ja svoj posao u skladu s interesom ove zemlje radim i dalje, a predsjedniku ostavljam neka i za ovaj posao koji radim pokuša pronaći neku alternativu među onima s kojima se sastaje ovih dana jer sa mnom se oko toga na žalost ne sastaje, a vjerojatno bi trebao.

Josipović vam je uzvratio da pokušavate ugroziti europsku budućnost Hrvatske?

– Bojim se da je predsjednik Josipović nevješt i neuvjerljiv obrtač teza: otpočne kampanju nedostojnu predsjednika jedne europske zemlje protiv jednog od vodećih aktera (sram me je što sam o sebi moram reći!) hrvatske europske budućnosti, pa kad ga se upozori da time šteti hrvatskoj budućnosti, on me u maniri onih koji su me tokom devedesetih proglašavali neprijateljem hrvatske samostalnosti samo zato što sam tražio da se poštuju ljudska i manjinska prava, proglašava ugroziteljem hrvatske europske budućnosti.SDSS vodeća stranka

 

Je li vam danas žao što ste podržali Josipovićevu predsjedničku kandidaturu?

– Žao mi je što ovo danas nije Josipović kojeg smo podržali i kao kandidata i u kampanji, a za onog Josipovića kojeg smo podržavali prije nepune tri godine, nije mi žao.

Kako biste definirali vašu političku poziciju, jeste li vi, odnosno SDSS, politički lideri Srba u Hrvatskoj?

– Srbi su predstavljeni posredstvom više stranaka, a najviše posredstvom SDP-a i SDSS-a. SDP vodi lijevu građansku politiku, a SDSS vodi lijevu manjinsku politiku. U tom smislu je SDSS vodeća srpska manjinska stranka.

Treba li sve što se tiče Srba u Hrvatskoj imati vaše odobrenje?

– Kako ne, mi određujemo kad će im se vratiti zauzete kuće, kad će im se razorene kuće obnoviti, kad će se nekog optužiti za ratni zločin, kad će se nekom vikati »Cigani, Cigani« ili »Milane, Srbine«. Bez naše odobrenja se ništa od toga i sličnog ne radi. Kao što se bez našeg odobrenja nisu palile kuće, stanovi zaposjedali, ljudi izbacivali s posla i proganjali iz svojih zavičaja. Svašta me pitate, baš svašta! Mi radimo ono što drugi neće ili ne mogu, i za to nismo tražili ničije odobrenje, jer da smo ga tražili, dobivali bismo ga kao što su i ljudi koje zastupamo dobivali svoja prava.

 Bi li se doista jako pogoršao položaj srpske manjine da o njezinoj zaštiti, uz jasno Ustav, Ustavni zakon i državne institucije, brinu samo političari Srbi koji su u SDP-u i drugim strankama koje nemaju srpsku predznak?

– O položaju Srba ne brinu samo izabrani predstavnici Srba već i Vlada i njezina tijela. Tu brigu nastojimo dijeliti i s drugim kolegama, kako manjinskim zastupnicima, tako i zastupnicima drugih stranaka. Mi ih vidimo kao svoje partnere.

Političari i manjine

 

Zašto Hrvatska ne može biti država u čijem parlamentu nacionalne manjine neće imati svoje posebne predstavnike?

– To je dobro pitanje, ali prije nego ga postavite, trebate pitati što se dogodilo s manjinama kojih je do raspada zajedničke države i do rata bilo više od 18 posto, a sad ih je nadajmo se ne manje od 8 posto. Zatim treba odgovoriti na pitanje zašto je Hrvatska još uvijek država u kojima političari koji nisu manjinski, uz časne iznimke, izbjegavaju baviti onima koji su u toru, zato što sami ne žele u tor. Uostalom, Hrvatska nije jedina zemlja koja ima predstavnike manjina u Parlamentu. To imaju sve zemlje u regiji, kao i neke zemlje u Uniji.

 

Razumijete li vi nezadovoljstvo javnosti, barem njezinog jednog dijela, zbog činjenice da se u Sabor može ući i sa svega nekoliko stotina ili tisuća glasova, a da ti zastupnici imaju posve ista prava kao i oni za čiji je izbor bilo potrebno puno više glasova?

– Kad je devedesetih trebalo dokazati da Hrvatska vodi pozitivnu manjinsku politiku i kad je to bilo dobro za državni proces osamostaljenja, tad to pitanje nitko nije postavljao. Danas kad manjine trebaju te mandate pretvoriti u funkcionalno sredstvo njihove ljudske i građanske emancipacije, to je problem. Dakle, ono što je bilo dobro za državu, sad više ne može biti dobro za manjine. To nije dobra logika.