Rijetko se to događa, ali voditeljica Dnevnika Nove tv Romina Knežić samo jednim je intervjuom, s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem, postala velika zvijezda. Desničarski portali ovih dana oduševljeno pišu o domoljubnoj Hrvatici koja je »tom četniku pokazala gdje mu je mjesto«.

– Kad se zaboravi na profesiju i etičke obveze i odluči zarežati na Srbina, lako se postaje desničarska heroina. Pogotovo ako je taj Srbin Milorad Pupovac.

Ta vas je voditeljica podsjetila na 1991., a onda vas je opomenula da smo u 2015.

– Nije problem u voditeljici nego u njezinoj medijskoj kući, kao i u stavu da hrvatska povijest započinje s 1991. Sve što se prije dogodilo je prošlost kojoj se ne trebamo vraćati, osim ako to nama paše. Kad treba napadati komuniste i udbaše, onda je dobro vratiti se u prošlost. Kad treba govoriti o partizanskim zločinima, to nije prošlost nego aktualnost. Ali, kad ih se podsjeti što je dovelo do tako strašnog stanja kakvo je postojalo nakon Drugog svjetskog rata, koji su to strašni zločini počinjeni i koja je to strašna ideologija vladala Hrvatskom četiri godine, o tome se ne smije govoriti. O tome se može samo uzvikivati na stadionima i pjevati na koncertima, ali ne i raspravljati.

S vama se ratnih devedesetih nije u medijima razgovaralo kao prošlog tjedna na Novoj tv. Tada ste čak imali status Tuđmanovog Srbina. Jeste li se u međuvremenu promijenili vi ili možda Hrvatska?

– Sasvim je sigurno da sam za kreatore javnog mnijenja u ondašnjoj Krajini bio ustaša i to zato što sam ostao u Hrvatskoj i što sam inzistirao na politici koja se temeljila na ostanku Srba u Hrvatskoj. Svejedno mi ni u Hrvatskoj nije bilo tako jednostavno ni devedesetih, posebno ne 92. i 93. Bilo je i tada voditeljica kakvih ima u 2015., ali u to je vrijeme za to još moglo biti nekog opravdanja, a danas ga apsolutno nema. Sada proizvoditi Srbe u neprijatelje Hrvatske mogu isključivo neprijatelji Hrvatske. Od ćirilice stvarati neprijateljsko znamenje mogu samo ljudi koji ne razumiju da na taj način prave veći problem Hrvatima nego Srbima.

Imaginarij srpske opasnosti

Današnja Hrvatska je i za Srbe ipak bitno bolja od one prije dvadesetak godina.

– Nesumnjivo. Hrvatska je uređenija, demokratskija i tolerantnija zemlja nego što je to mogla biti prije 20 godina.  Ali, postoje političke snage koje pokušavaju stvari vratiti kakve su bile nekad, pa idu i protiv mene koji sam 1991. uime Srpskog demokratskog foruma, kao član hrvatske delegacije, otišao na međunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji i govorio o pretpostavkama za međunarodno prizanje Hrvatske. Idu protiv nas koji smo 1996. s predsjednikom Tuđmanom započeli posao oko mirne reintegracije istočne Slavonije i protiv nas koji smo kasnije s Ivicom Račanom i Ivom Sanaderom radili na primanju Hrvatske u Europsku uniju, a cijelo vrijeme na zaštiti osnovnih ljudskih prava i prava manjina, kao hrvatskih ustavnih vrijednosti. Neki, HDZ posebno, morali bi se zamisliti, ako ne zbog moralnih onda zbog historijskih posljedica takva djelovanja.

Zašto se odjednom sugerira da su Srbi u Hrvatskoj prijetnja?

– U zadnje tri godine vodi se antićirilična kampanja i nameće se dojam kao da to pismo ponovno vrši agresiju na Vukovar, a onda i na čitavu Hrvatsku. Isticanje ćiriličnog pisma smatra se znakom najteže uvrede za osjećaje i patnje koje su prošli pripadnici hrvatskog naroda. I ako najrazličitiji politički i nepolitički subjekti tri godine kreiraju takvu kampanju i pritom se Vladu naziva nenarodnom, problem nije u Srbima. Problem je u onima koji proizvode taj imaginarij srpske opasnosti, taj atavizam nacionalističkog, isključivog odnosa prema Srbima koji postoji u Hrvatskoj. Ako se zaigra na taj atavizam, kao što to čini HDZ sa svojim partnerima, onda to, uz podršku medija i drugih institucija, može poprimiti takve razmjere da ljudi naprosto zaborave kakvo je stvarno stanje i da im ti Srbi, ta ćirilica i taj Pupovac u realnom životu uopće ne predstavljaju nikakav problem.

Ćirilica se s poteškoćama uvodi samo u Vukovar, u ostalim općinama i gradovima u kojima Srbi žive u značajnom broju toga ipak nema.

– Ni tamo ćirilica ne prolazi glatko. Koliko je ćirilice uvedeno u Vukovaru, toliko je, primjerice, i u Gračacu. Čak niti u Donjem Lapcu, u kojem Srbi čine najviši postotak u stanovništvu od svih sredina u Hrvatskoj, ćirilica nije u potpunoj službenoj uporabi. I tamo postoje samo dvopismene table na prilazima u Donji Lapac, koje su Hrvatske ceste postavile nakon što ih je na to Ministarstvo uprave teškom mukom nagovorilo. U samom Donjem Lapcu nema ćirilice, kao što je nema ni drugdje.

Nisu li za to odgovorne i lokalne vlasti?

– Te vlasti postupaju upravo onako kao što se od nas traži, postupno uvode ćirilicu. I u Vukovaru smo to tako htjeli. Srpsko manjinsko vijeće u Vukovaru bilo je spremno razgovarati o tome kada bi se i gdje u gradu implementiralo ćirilicu, ali HDZ nije želio dijalog. HDZ-u ne treba razgovor o ovim stvarima nego konflikt. Njima treba sukob s Vladom koju proglašavaju nenarodnom i srbofilskom, pa bježe i od razgovora sa Srbima. Smatraju da oni mogu to sami riješiti kako spada.

Promjena politike HDZ-a

Mislite li da HDZ iskreno potiče mržnju prema Srbima ili je riječ o nekom političkom pragmatizmu, jer im je to dobra podloga za napade na Vladu?

– HDZ to bazično radi da bi mobilizirao svoje biračko tijelo i napadao Vladu i onemogućio je u djelovanju i provođenju zakona.

Ima danas u vrhu HDZ-a i novih ljudi, ali većina ih je iz vremena kad je stranka bila sa SDSS-om u nacionalnoj i niz lokalnih koalicija.

– Promijenili su politiku. Jedna od prvih rečenica Tomislava Karamarka u izborima za predsjednika HDZ-a bila je nikad više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om. To je stvar njihovog političkog opredjeljenja. HDZ umjesto da govori o stanju hrvatskog radništva, poljoprivrede, školstva i položaju države u Europi i općenito svijetu, nažalost proganja vještice.

Kakva su vaša iskustva s Karamarko iz razdoblja kad nije bio predsjednik HDZ-a?

– Nisam s njim ranije imao nikakva loša iskustva. Dok je Karamarko bio ministar unutarnjih poslova, SDSS-ov član Vlade Slobodan Uzelac s njim je izvrsno surađivao. I ja sam imao dobru suradnju s Karamarkom, nikad nismo bili u sukobu.

Niste ga tada percipirali kao nekakvog srbofoba?

– Ne.

Ali, već u proljeće 2012. Karamarko je ustvrdio da je koalicija sa SDSS-om za HDZ bila sramotna.

– Upravo tako. HDZ-u je izlazak iz nacionalizma i desničarenja donio dijalog sa mnom, Furiom Radinom i ostalim zastupnicima nacionalnih manjina. Bili su to prvi znaci da HDZ okreće političku stranicu, sklapa jednu i počinje pisati drugu knjigu. Bilo je to vrijeme kad je u Hrvatskoj okončana politika koja joj je predstavljala teret iz devedesetih godina, a HDZ kreće u pravcu liberalne konzervativne stranke, cjenjene među europskim pučanima i u prosječnom hrvatskom političkom građanstvu.

Aktualno vodstvo HDZ-a smatra tu politiku pogrešnom, sve što su u tom smislu radili Ivo Sanader i Jadranka Kosor oni misle da treba odbaciti. Karamarko tvrdi da su njih dvoje dekroatizirali HDZ i detuđmanizirali Hrvatsku.

– Nisu Sanader i Jadranka Kosor radili sami, sudjelovali su u tome i ljudi koji su i danas na visokim pozicijama u HDZ-u. Ta će stranka tek snositi posljedice politike koju sada vode. Građani će osvjestiti koje su posljedice te politike, svu njezinu štetnost i ispraznost. Ljude se zasljepljuje nacionalizmom umjesto da im se nude rješenja za prave društvene probleme.