San je začet davno, prije 97 godina, u malom selu Desne, u blizini Metkovića, ponad krševite, ali plodne, suncem obasjane neretvanske doline, kad se rodio Miljenko kao jedanaesto dijete u obitelji Grgić. Tada nitko nije mogao ni slutiti da će upravo taj mali dječak dohvatiti zvijezde i postati jedan od najcjenjenijih američkih vinara.

Ova iznimna životna priča možda je započela anegdotom, kako i sam Miljenko često voli isticati dok prepričava svoj životni put. Naime, njegova obitelj bavila se vinarstvom, a njegova majka dugo ga je dojila, skoro do treće godine, a onda mu je rekla da je dosta, te da od sada mora piti bevandu! Bevanda kao poznato i u nuždi stvoreno dalmatinsko »dječje piće« u kojem se voda miješa s okusom grožđa i ujedno pročišćava za piće, u vrijeme dok je Miljenko odrastao, usmjerila je njegovo putovanje i začinila životnu avanturu neočekivanim nijansama.

Čaša puna čuda

Na pitanje kako se radi, odnosno dobiva izvrsno vino, odgovara još uvijek pun entuzijazma da ne postoji sigurna znanstvena formula za pravljenje odličnih vina.

– Tijekom godina naučio sam komunicirati s vinima i njegovati ih. Shvatio sam da se vino ne radi samo glavom i osjetilima. Vino se radi srcem. U vino morate uliti svoje srce i svoju ljubav. Za mene su vina poput moje djece. Morate ih voljeti i voditi ih kao djecu, i morate im prenijeti bogatstvo vašeg duha, kaže.

Svoju ljubav prema vinima i trenutke koji su ga vodili uspjehu njegovom neobičnom životnom putu Miljenko Grgich opisao je i u svojoj knjizi »Čaša puna čuda« koju je izdao u povodu 93. rođendana. Prije tri mjeseca proslavio je 97 godina i odličnog je zdravlja, a na naše pitanje kako se osjeća, veselo odgovara:

– Zadovoljan sam sa svim što sam napravio u životu i sve bih isto ponovio! Također sam zadovoljan da je vinarija u dobrim rukama. Moje najveće veselje je i uvijek jedva čekam doći u vinariju družiti se s gostima i potpisati im boce. Imam 97 godina i jedva čekam svoj 100. rođendan!

Miljenko Grgić s kćeri Violet Grgić i nećakom Ivom Jeramazom

Skromna ušteđevina

Put je započeo je kad je iz sela Desne otišao na studij vinarstva na Poljoprivredno-šumarski fakultet, današnji Agronomski fakultet, u Zagreb. Tu je slušao predavanja profesora Šermana koji se tada bio vratio iz šestomjesečnog posjeta Kaliforniji. Kako je komunistički režim bio prepun zabrana, profesor nije isprva želio studentima javno ispričati dojmove iz doline Napa, ali uz stalni nagovor pred nekolicinom studenata ipak je kratko kazao – Kalifornija je raj na zemlji!

Nakon te rečenice, Miljenko je znao da mora poći na to putovanje, da je to njegov životni put. Pomislio je u sebi: »Kalifornija – raj. Mislim ja: zašto bih ja čekao da umrem da idem u raj, zašto da ne ušetam u raj?«

Te 1954. godine otvorila mu se mogućnost da kao student ode na usavršavanje u Njemačku, a zatim je emigrirao u Kanadu, jer je mislio kako će od tamo biti bliže Kaliforniji. Nakon dvije i pol godine dobio je vizu za ulazak u SAD. Na put života krenuo je u trošnim cipelama, u čiji je potplat sakrio svu svoju desetogodišnju skromnu ušteđevinu od ukupno 30 dolara.

– Morao sam ušteđevinu dobro sakriti, jer su mi rekli kako će me na granici cijelog pretresti i ako mi nađu novac, sve oduzeti – izjavio je u jednom intervjuu prepričavajući svoju životnu priču i objašnjavajući kako u to vrijeme nije bilo lako napustiti zemlju zbog strogog komunističkog režima. Plava beretka i trideset dolara skrivenih u potplatu trošne cipele bila je jedina imovina s kojom je Miljenko stao na američko tlo. U Novi svijet stigao je usred hladne kanadske zime, a svoju budućnost započeo je kao drvosječa. Nakon dvije i pol godine uspijeva u namjeri i odlazi u SAD, te započinje raditi u jednoj kalifornijskoj vinariji.

Od tada su mu trebale samo 22 godine da napravi svoje carstvo i popne se na vrh svijeta. Četvrtog srpnja Grgich Hills proslavio je 43 godine postojanja, odnosno 44 godine koliko je prošlo od čuvene »Pariške degustacije« kada su 24. svibnja 1976. godine u Parizu kušana francuska i kalifornijska vina na slijepo. Naime, Miljenko nije ni znao da je njegovo vino prijavljeno na degustaciju, ali kad je dobio telegram, bio je to neočekivani dan, njegov Chardonnay Chateau Montelena iz 1973. godine apsolutno je osvojilo žiri, od devet sudaca čak njih šest vino je ocijenilo najvišom ocjenom – 20. Prvi put američko je vino ocijenjeno boljim od najcjenjenijih francuskih vina. Grgić se time upisao u američku povijest vinarstva, a američki tisak proglasio ga je »kraljem chardonnayja«. Ta je povijesna ocjena zabilježena kao »Pariška presuda« i u Kaliforniji je pokrenula pravu vinsku revoluciju koja je bila snažan vjetar u leđa mnogobrojnim malim vinarima, danas cijenjenim svjetskim proizvođačima. Za Miljenka Mikea Grgicha, ova je degustacija bila samo potvrda da Napa Valley može ravnopravno konkurirati najboljim francuskim vinima.

Kultna vinarija

Nakon pobjede u Parizu, Miljenko je s Austinom Hillsom i njegovom sestrom Mary Lee Strebl na Dan neovisnosti 1977. osnovao Grgich Hills. Austin je posjedovao vrhunske vinograde u Rutherfordu, u srcu doline Napa, i brinuo se o financijama, a Miljenko je stvarao vina najviše kvalitete. Vina proizvedena u Grgic Hillsu osvajala su ljubitelje vina i osvajala nagrade širom svijeta, a u tome mu danas najviše pomaže kći Violet i nećak Ivo Jeramaz. Da je Grgich »kralj chardonnayja« potvrđuje i godinu dana nakon Pariške degustacije kada 1977. pobjeđuje u Chicagu među 220 chardonnayja. Njegov chardonnay iz 1978. godine posluživao se u Bijeloj kući, dok su u berbi iz 1979. uživali Reagan, Mitterand i španjolski kralj Juan Carlos. Godine 1983. pobjeđuje i u Londonu na međunarodnom natjecanju također sa chardonnayjom. Da i ostala vina odlično radi, dokaz su da je Grgićev Zinfandel dvaput proglašen najboljim na svijetu, i to 1994. i 1998. godine, a za vrijeme rada u vinariji Mondavi cabernet sauvignon iz 1969. proglašen je najboljim u Kaliforniji.

Vinarija Miljenka, ili kako ga zovu prijatelji Amerikanci – Mike – danas je kultna vinarija koja dosljedno proizvodi vina vrhunske svjetske klase. Predani prirodnom uzgoju vinove loze i održivosti, imaju pet vinograda i to na području Rutherforda, Calistoge, Carnerosa, Yountville i American Canyona, koje održavaju bez umjetnih pesticida ili herbicida.

Grinta crnjaka

Grgićeva vina odlikuje punoća okusa koji se čudesno nastavljaju jedan na drugog otkrivajući čulima neslućene nijanse bogatih i živih tekstura čarobnog chardonayja te drugih bijelih vina, kao i do moćnih i ekspresivnih crnih vina. Sam kreator to objašnjava na način kako se okusi moraju naslanjati jedan na dugoga, da bi se na kaju dobio užitak.

Grintu crnjaka Grgich je ponio iz svoga rodnoga kraja, a posebno je bio uzbuđen otkrićem da je kalifornijska sorta vina zvana zinfadel, najmoćnije kalifornijsko grožđe, zapravo crljenak kaštelanski, drevno hrvatsko grožđe.

O velikim zaslugama ovog iznimnog »winemakera« i priznanju američkog društva svjedoči i Miljenkov kartonski kofer s kojim je doputovao u Ameriku, plava beretka, udžbenik sa zagrebačkog fakulteta i još nekoliko njegovih osobnih stvari što su s ponosom izložene u Smithsonian National Museum of American History u Washingtonu. Podsjetimo se kako je Miljenko Grgić, uz Nikolu Teslu, jedina osoba iz Hrvatske koja se spominje u američkom povijesnom muzeju koji među svojim ikoničnim artefaktima čuva i šešir Abrahama Lincolna, telefon Alexandra Grahama Bella i astronautski kostim Neila Armstronga.

– Stalno sam učio, družio se s ljudima koji su pametniji od mene i uvijek sam pokušao svaki dan napraviti nešto. Naime, moj otac je uvijek govorio kako svaki dan moraš nešto napraviti i onda jednog dana imaš nešto veliko – objašnjava svoj uspjeh Grgich u svojim intervjuima. U zadnje vrijeme ne dolazi u Hrvatsku jer je to u njegovim godinama dosta naporan i dug put, ali njegova kći Violet i nećak Ivo Jeramaz dolaze barem jednom godišnje.