Školska godina je počela, a maturanti i njihovi profesori još slažu dojmove s maturalnih putovanja. Ako se izuzmu ona rijetka, koja na nesreću zbog većeg incidenta završe u medijima, maturantima su ta putovanja doživotne uspomene, no razrednicima koji ih vode nerijetko su velika odgovornost i teret koji nerado podnose. Iako iz pozicije neutralnog promatrača izgleda kao da su maturalci prilika nastavnicima da i oni »vide svijeta«, njihova je priča posve drukčija, a mnogi bi se najradije, da ikako mogu, riješili te školske obaveze.

Radi se, kažu sami nastavnici, o velikoj odgovornosti za sigurnost učenika, zbog koje se na maturalnim putovanjima praktički ne spava. Ima svakojakih situacija koje se u zbornicama prepričavaju još godinama, a profesori s duljim stažem imaju čitave zbirke sjećanja na maturalce koje su vodili.

– Sjećam se maturalca u Krakovu, kad nam je jedan učenik htio pobjeći s curom u Varšavu. Varšava je, inače, od Krakova udaljena 400 kilometara, ali on se, evo, sjetio da tamo ima neka diskoteka. Njih dvoje su krenuli, a ja sam ih hvatao taksijem po autocesti, prisjeća se Željko Stipić iz sindikata Preporod, dugogodišnji profesor hrvatskog jezika u Srednjoj školi Vrbovec.

Iako se misli da su maturalci nastavnicima ugodni, nerijetko se u španjolskom odredištu Lloret de Mar događa da ljudi u dobi od 60 godina oko pet, šest sati ujutro hodaju ulicama i traže djecu. Koliko im je to doista (ne)ugodno nije teško naslutiti, a upravo zato u školama je raširena pojava da razrednici traže svakojake izlike da ne odu na maturalno putovanje.

Različita iskustva

– Najgore mi je bilo kad smo išli brodom u Grčku. Bila je to relacija Venecija – Patras, gdje voze brodovi na sedam, osam paluba. Kad noću pogledaš dolje, uhvati te strava da netko od maturanata ne padne s broda. Diskoteka je na vrhu, a ograda visoka metar i 30, ništa više od toga. Po cijelu noć hodao sam oko te ograde, jer djeca se napiju, a nikad ne znaš što se može dogoditi, prisjeća se Stipić.

Na tom je trajektu, kaže, jednom svjedočio i šivanju glave jednom od učenika.

– Na bazen u jednom času osoblje navuče mrežu da se ne skače unutra. Imali smo neke dečke, hrvače, koji su se htjeli pokazati curama pa su skakali salto na te mreže. Jedan od njih došao je s glavom oblivenom krvlju, a ne znate odmah što je. Pukla mu je arkada, vodio sam ga na šivanje, na brodu imaju i kirurgiju, opremljeni su za sve situacije. Ali nije lako kad vidiš da dečku ide krv na sve strane, a ne znaš što mu je, prepričava Stipić. Sjeća se svake takve dramatične situacije, premda su se neke dogodile prije 30 godina… Sve su to, kaže, velika iskušenja za nastavnike koji znaju da u slučaju da se nešto loše dogodi učeniku, moraju stati pred roditelje i to im reći.

Biljana Pavelić, nastavnica informatike iz Druge ekonomske škole Zagreb, rado prati djecu na maturalce, a iako sama nije razrednica, uvijek se »ubaci« kao pratnja. I ona iz svog 20-godišnjeg iskustva maturalnih putovanja ima različita iskustva, ali je ni jedno nije pokolebalo u vođenju djece na maturalce.

– Jednom smo ujutro trebali krenuti u Zagreb, već smo trebali biti pred busom, ali dvojice maturanata nije bilo. Provjeravali smo sobe, lupali, a oni su očito zaspali, morali smo čekati dok se probude da krenemo, navodi. Najnezgodnija situacija kojoj je svjedočila u svojoj dugogodišnjoj karijeri dogodila se u popularnom španjolskom ljetovalištu Lloret de Mar, gdje su dvojica naših maturanata pretukla trgovca.

– Dečki su se htjeli popeti s vanjske strane zgrade u hotel, jer u Španjolskoj odmah znaju tko je u kojem hotelu. Htjeli su ući s curama koje nisu bile iz tog hotela, a na porti ih nisu pustili. Pokušali su ući izvana, a kako je uz taj hotel bila i trgovina, očito istih vlasnika, djelatnik im je rekao da se ne penju. Uglavnom, oni su se spustili odozgo i premlatili tog čovjeka. Došla je policija, da su imali putovnicu uz sebe vjerojatno bi ih odmah odveli u zatvor, ali ovako su čekali razrednicu, jer su putovnice bile u sefu. Razrednica je morala ostati s njima u Španjolskoj, a mi smo otišli, prisjeća se Pavelić. Vratila se dva dana nakon svog razreda, a jesu li dvojica nasilnika bila s njom, više se i ne sjeća, jer je od tog događaja prošlo više od 20 godina.

Jednom i dosta

Bilo je, kaže, i drugih dogodovština – dogodi se da se učenici »zagube«, zadrže se u muzeju, na stadionu, ostanu i po sat vremena dulje nego je dogovoreno. Više je, kaže, bilo problema dok nije bilo mobitela…

– Sad je lako, mobitelom ga odmah lociraš, i on dođe. Ove godine imali smo super grupu, vodič nam je rekao da smo u tri do četiri njegovih top-grupa, a on vodi maturante već 30 godina, zadovoljna je zagrebačka nastavnica. Nijednom joj se, kaže, nije dogodilo da zbog razbijenog inventara nisu dobili natrag polog u hotelu. I u pogledu pijanstava, koja redovito prate maturalna putovanja, kaže da nije imala problema. – Uvijek im kažem da ne smiju nikog ostaviti samoga, i nikad problem rješavati sami. Moraju me odmah zvati, jer će inače sigurno zaglibiti. I doista, nikad dosad nisam nikoga morala voditi u bolnicu na ispumpavanje želuca, stvarno su bili ok, zaključuje.

Ne vidi razliku među generacijama maturanata, a smatra da nije odlučujuć ni profil škole koju učenici pohađaju.

– Mislim da je uvijek ključna stvar kako se postavite prema njima. Ako ih previše pritegnete, oni pružaju otpor i uvijek bude kontraefekt. Ako se pokušate s njima dogovoriti, uspostaviti nekakav prijateljski odnos, onda to bude puno bolje. Naravno da nemaju punu slobodu, da ne mogu ići kamo hoće, ali ako im date osjećaj da oni o nečemu odlučuju, puno su ozbiljniji, njihova odgovornost raste, objašnjava Pavelić.

Nisu, međutim, svi tako ležerni. Njezina je kolegica, koja je ovog ljeta prvi put vodila razred na maturalno putovanje, rekla da to iskustvo više nikad ne želi ponoviti. »Rekla je da više ne želi na maturalce, iako nije imala nikakvih neugodnosti. Njoj je to previše stresno, previše brige, preodgovorno. Ja sam uvijek išla, meni je uvijek bilo okej – znala sam reći da ako netko ne može na maturalac, ja mogu«, ističe.

Častio diskoteku

Među slučajevima koji se urežu u sjećanje, Stipić navodi onaj iz 80-tih godina, kad je tek počeo voditi učenike na maturalna putovanja, a na takvo je poveo maturanta koji je odlučio pićem počastiti – čitavu diskoteku.

– Bili smo u mjestu Bielsko-Biala u Poljskoj, a među maturantima bio je sin jednog poduzetnika, koji mu je za džeparac dao 1.500 maraka, više nego je tada u Poljskoj stajala nova »peglica«…. Dečko je častio 200 ljudi u diskoteci, sjeća se Stipić. Nikada, kaže, neće zaboraviti ni slučaj iz Madrida 90-tih godina, dok nije bilo današnjih trgovačkih centara, već su mu dvije maturantice »zaglavile« u šopingu u neboderu usred grada.

– Bili smo u autobusu na kružnom toku u centru Madrida, gdje se autobusi ne smiju zaustaviti, a nedostaju mi dvije cure… Sumanuto sam se vozio liftom do 12 kata ne bih li ih našao, dok je bus vani kružio i čekao nas, veli Stipić. Jednom su mu umalo makroi odveli jednu maturanticu, a u Francuskoj je maturantu netko na benzinskoj pumpi ukrao putovnicu, pa je trebalo ići u konzulat u Marseillu rješavati papirologiju…

– Sve to je izuzetno stresno. Idu po dva nastavnika na 20 djece, a računao sam da samo na putu do Madrida imaš 14 zaustavljanja gdje moraš brojiti jesu li svi u autobusu. Na maturalcu nema spavanja, ta djeca imaju 18 godina, hormoni im rade, a ti hodaš od diskoteke do diskoteke dok ne vidiš da su na mjestu, ilustrira Stipić kojem je potpuno nevjerojatno da profesori za te dane ne dobiju čak ni dnevnicu.

– Vlast je ovu obvezu prebacila na turističke agencije, a one ugradile u cijenu koju plaćaju roditelji. Ovo se sramotno rješenje donijelo u kriznim vremenima, kriza prošla, vlast se promijenila, sramota ostala. Uza sve ovo, vlast u kolektivnim pregovorima uporno odbija sindikalne prijedloge o plaćanju dodatka za prekovremeni i noćni rad za dane provedene na maturalcu. Njima je to osam sati, i ni minute više. Nema tog nastavnika koji bi poslove vezane uz maturalac mogao odraditi u osmosatnom radnom vremenu, zaključuje predsjednik Preporoda.