Nedavno okočane Olimpijske igre u prvi plan su, između ostalih, izbacile Imane Khelif i Lin Yu-Ting, boksačice rođene s XY kromosomima zbog čega su optuživane da su biološki muškarci u ženskoj konkurenciji.

Njih dvije nisu ni prve, ni zadnje sportašice s tim stanjem koje već godinama izaziva rasprave u sportskom svijetu, na svim razinama, a tu bitno mjesto zauzima etika sporta koja predstavlja specijalnost docenta Matije Mate Škerbića s Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu.

Medijske debate

– Etika sporta je poddisciplina filozofije sporta koja se bavi moralnim pitanjima u sportu poput primjerice varanja, namjernog kršenja pravila, fair playa, korištenja dopinga i drugih poboljšivača, ali i moralnim vrednotama i vrlinama u sportu.

U najvećoj se mjeri bavi rješavanjem etičkih dilema u sportu, odnosno problema kod kojih imamo samo manje ili više loše opcije pa etika pomaže da se dobije najmoralnije rješenje. U zadnjih nekoliko godina primat preuzima bioetika sporta, zato što smo prepoznali da su se pojavili etički problemi za koje je potrebna pomoć različitih znanosti.

Dakle, potrebna je interdisciplinarnost. Upravo takav slučaj predstavljaju te boksačice i sve sportašice koji imaju poremećaj diferencijacije spola, odnosno DSD. U osnovi tih slučajeva otvara se moralno pitanje – je li pravedno i pošteno da se takve osobe natječu među ženama.

Da bismo to razriješili, potrebne su nam različite empirijske znanosti koja nam mogu dati potrebne podatke za taj etički problem i dilemu. Esencijalne etičke vrednote sporta su svakako pravedno i pošteno natjecanje i pružanje jednake prilike svima, objašnjava Škerbić.

Što se onda može reći za Imane Khelif i Lin Yu-Ting?

– To je vrlo kompleksno pitanje za sve nas koji se bavimo etikom sporta i znanstvenike koji se bave biologijom i medicinom. Volio bih da se i oni više uključe u te medijske debate. U svemu tome meni je zabrinjavajuće saznanje da su ljudi nespremni za sve što je imalo komplicirano i kompleksno.

Često me pitaju da im jasno kažem je li ispravno da se Imane Khelif i Lin Yu-Ting natječu sa ženama, ali to se ne može egzaktno reći. Jednostavno, to nije onaj slučaj gdje je nešto crno ili bijelo. Radi se o vrlo kompleksnoj temi za koju su nam potrebni podaci od različitih znanosti poput medicine, biologije, kemije, tehnologije…

Tijekom Olimpijskih igara u Parizu dolazilo nam je puno pogrešnih informacija. Rekao bih da su mediji navodili ljude na određene emocionalne reakcije, prikazujući samo neke dijelove cijelog slučaja, zbog čega je bilo vrlo teško objektivno sve sagledati.

U tom smislu otvorio se problem tretmana tih sportašica, kao osoba s DSD-om. Tu imamo i odluku Međunarodne boksačke federacije da ih se testira i, na temelju tih rezultata, zabrani natjecanje na Svjetskom prvenstvu u New Delhiju 2023. godine.

Rekao bih da je ta situacija dosta mutna jer ne znamo ni što je ustanovljeno ni na koji način se došlo do toga. Zatim, testiranje nije napravljeno uoči Svjetskog prvenstva već tijekom natjecanja, i to nakon što je jedna od njih porazila rusku boksačicu.

Uostalom, MOO je suspendirao IBA-u (International Boxing Association) zbog svega navedenog i postojanja korupcije. Sve to dodatno zamućuje sliku. Mi još uvijek ne znamo kakvi su rezultati tih testiranja zbog kojih im je zabranjeno natjecanje.

S druge strane imamo Međunarodni olimpijski odbor koji je stao na stranu tih boksačica i ponavlja mantru koja je upitna. Oni kažu ovako: »Rođene su kao žene, odgajane su kao žene, živjele su kao žene i smatraju se ženama.«

Što je ovdje problem? To što je to, zapravo, rodna definicija. Uz to, MOO se poziva na njihove putovnice u kojima piše da su žene. Dakle, radi se o vraćanju propisima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se koristio isti rodni princip.

Sada, međutim, vidimo da tu postoje biološki čimbenici koje također treba razmotriti i sve to daje kompleksnost situaciji.

Između ostalog, u jednom dijelu medija Imane Khelif i Lin Yu-Ting opisivane su kao biološki muškarci, a u drugom kao transseksualne osobe. Je li išta od toga točno?

– To je dodatno zamutilo stvari. Dakle, treba razlikovati transseksualne ili transspolne osobe i ljude s DSD-om. Pomutnja se dodatno stvorila nakon službenog priopćenja Thomasa Bacha, predsjednika MOO-a, koji ih je u svojoj izjavi nazvao transseksualnim osobama.

Kasnije je MOO izdao posebno priopćenje kojim je to ispravljeno. Taj poremećaj diferencijacije spola ili spolnog razvoja manifestira se na različite načine. Iz stručne literature može se saznati da postoji više od trideset različitih situacija DSD-a te da jedna od dvije stotine osoba ima taj poremećaj.

No, o tome bi trebali govoriti liječnici i biolozi, da nam sve to pojasne. Tijekom Olimpijskih igara naučili smo da u ovim slučajevima nije sve crno ili bijelo. Početak ove debate započeo je nekim člancima u kojima su Imane Khelif i Lin Yu-Ting prozvane transseksualnim osobama.

Zatim je to demantirano, priopćenjem MOO-a u kojem se spominje južnoafrička atletičarka Caster Semenya kojoj je 2018. godine DSD regulacijama Svjetske atletske federacije zabranjen nastup u ženskoj konkurenciji. Ona je tada uzvratila tužbom na Međunarodnom sportskom sudu CAS u Lausannei koji je istaknuo da takve regulacije trebaju postojati zbog pravednog i poštenog natjecanja, iako diskriminiraju osobe s DSD dijagnozom. Zatim se 2021. godine obratila Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, i tu tužbu je dobila.

U svemu tome ključne odgovore mogu dati biologija i medicina. Donosi li DSD prednost u ženskoj konkurenciji? Kako su osobe s DSD-om prošle kroz pubertet i što su točno razvile? Sada čekamo da nam znanost da odgovore na ta pitanja jer samo tako možemo riješiti taj etički problem.

Jasno je da su rođene kao žene, odgajane kao žene i žive kao žene, ali moramo saznati je li im DSD donio muške fiziološke osobine koje im donose nepravednu prednost. Vidjeli smo da su druge boksačice nakon izgubljenih mečeva prstima pokazivale X, želeći istaknuti da su one žene s XX kromosomima, dok njih dvije imaju muške XY kromosome.

Razne teorije

Tijekom Olimpijskih igara Imane Khelif je neprestano bila u svim svjetskim medijima, dok se Lin Yu-Ting spominjala sporadično, i to uglavnom kada je imala mečeve. Možete li objasniti tu razilku u tretmanu?

– Postoji dosta raznih teorija oko toga, ali ne bih ulazio u neke koje nisu provjerene ili znanstveno utemeljene, kao što su neke političke intrige i slične stvari. Mislim da razlog za to treba tražiti u reakciji talijanske boksačica Angele Carini koje je nakon nešto više od četrdeset sekundi borbe protiv Imane Khelif u ringu pala na koljena i zaplakala, tvrdeći da to nije fer.

Ona je u svojim kasnijim izjava to povukla, ispričala se i potvrdila je da je natjecanje bilo pošteno, ali u javnosti je ostala prisutna ta slika iz ringa. Kasnije su reagirale osobe iz talijanske vlasti, i to je gurnulo Imane Khelif u centar pažnje.

No, rijetko gdje se moglo vidjeti da je netko zabilježio i ispriku Angele Carini. Osim toga, treba znati da se Imane Khelif i Lin Yu-Ting nisu tek sada pojavile u boksu. Njih dvije su već dugo u ženskom sportu i natjecale su se na velikim natjecanjima bez problema.

Kao što sam rekao, sve je počelo na tom Svjetskom prvenstvu u New Delhiju, gdje je stvorena slika o dva muškarca koji se žele natjecati sa ženama. Treba jasno reći da to nije ni pravedno ni istinito.

Postoji li nekakvo rješenje za takve osobe?

– To je tema o kojoj često raspravljamo unutar etike sporta. Često se promiče mišljenje da bi, pored muške i ženske, trebalo uvesti novu kategoriju. Međutim, i tu postoje problemi. Na primjer, mi ne znamo koliko takvih osoba ima u sportu.

Pitanje je bi li ih bilo dovoljno za natjecanje. Recimo, što ako bi u toj trećoj kategoriji Imane Khelif bila jedina natjecateljica? S kime bi se borila? Prema tome, ta kategorija mora pružiti smisleno natjecanje.

Zatim, s obzirom na to da postoji više od trideset situacija DSD-a, nitko od nas ne zna bi li se pojavila potreba za potkategorijom unutar te kategorije. U tom kontekstu mogu reći da bih podržao uvođenje te treće kategorije, pod uvjetom da to može donijeti smisleno natjecanje.

U svojim predavanjima često ističem da su 2016. godine na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru medalje u ženskoj utrci na 800 metara osvojile tri sportašice s DSD-om.

Prva je bila Caster Semenya, druga Francine Niyonsaba iz Burundija, a treća Margaret Wambui iz Kenije. Smatram da taj slučaj još više potiče raspravu o uvođenju nove kategorije. To bi svakako moglo biti rješenje, ali, ponavljam, tu postoji dosta otvorenih pitanja.

Je li društvo, globalno gledajući, dovoljno zrelo da prihvati tu treću kategoriju kao nešto normalno, odnosno da takve sportaše ne gleda kao nekakve nakaze u cirkusu?

– Gledajući reakcije koje su se pojavile nakon što su Imane Khelif i Lin Yu-Ting došle u centar pažnje, nisam siguran jesmo li, kao društvo, spremni na to. Dobra je stvar što je puno ljudi sada shvatilo da postoje osobe s DSD-om.

Mislim da je to iznimno važno. Međutim, pitanje je jesmo li uspjeli proći test tolerancije. Ovdje se radi o ljudima koji su različiti i ne uklapaju se u standarde koje imamo, a možda i u način na koji smo odgajani.

Kakva bi trebala biti naša reakcija? Hoćemo li ih mrziti i izopćiti iz svega ili ćemo ih pokušati razumjeti i prihvatiti. Vjerujem da naš svijet u zadnjih nekoliko desetljeća ide prema tome da društvo prepoznaje potrebe i različitosti manjina.

Posebice treba imati razumijevanja za njihovu ranjivost jer različitost uvijek donosi ranjivost zbog reakcija okoline. Za mene kao kršćanina jako je važno da postoji tolerancija, jer mislim da je to temeljna poruka kršćanstva.

Barem ja tako razumijem Isusove riječi i dijela zapisana u Bibliji. Moramo razumjeti, tolerirati i prihvaćati različitosti, posebno kada su ti ljudi u ranjivom položaju. Za vrijeme Olimpijskih igara Imane Khelif i Lin Yu-Ting bile su izložene nevjerojatnom pritisku i enormnoj količini uvreda.

Samo one znaju kako su to izdržale. Jasno je da njih dvije nisu poticale nekakve rasprave i provokacije. Dapače, koliko sam vidio, cijelo su vrijeme bile vrlo staložene i suzdržane. Svejedno, reakcije javnosti bile su nevjerojatno ružne i grube.

Nadam se da će tolerancija prevladati i da će ljudi prepoznati poruke poput: »Ako je netko drugačiji, treba ga prihvatiti«; »Ako je netko ranjiv, treba mu pomoći.« Takve osobe su rođene s poremećajem diferencijacije spola, odnosno spolnog razvoja i nisu krive za to.

Na primjer, Caster Semenya je na sudu rekla da ima ljudsko pravo da se natječe i da je ona prirodna. Pri tome je postavila pitanje zbog čega se prihvaća Michael Phelps kojem su njegove prirodne datosti omogućile da postane najbolji plivač svih vremena, a njene se ne prihvaćaju.

To je na sudu u Strasbourgu uvaženo kao pravovaljani argument, ali je u Lausannei odbijeno, uz objašnjenje da njene prednosti ne mogu biti prihvatljive za sport. Kada govorimo o svim tim slučajevima, smeta me iskorištavanje vrednote uključivanja koja se prenosi iz društva na sport, kao da je to jedno te isto.

To u sportu ne može funkcionirati po istim principima kao u društvu. Tim ljudima mora se omogućiti da budu uključeni u sport, ali na pravedan i pošten način.

Set principa

Poseban slučaj su transrodni sportaši koji prolaze hormonalnu terapiju. Gavin Hubbard s Novog Zelanda, koji je 2013. godine zakonski promijenio ime u Laurel i započeo tu terapiju, iz sebe ima nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju. No, nastup u Parizu je zabranjen Williamu Thomasu iz SAD-a, koji je 2019. zakonski promijenio ime u Lia i započeo istu terapiju. Može li se to regulirati?

– Rekao bih da je to riješeno. Laurel Hubbard je jedina transrodna sportašica koja je nastupila na Olimpijskim igrama, ali samo zbog toga što je tada regulacija bila drugačija i jedini uvjet je bio da najmanje dvanaest mjeseci prije natjecanja osoba bude na hormonskoj terapiji koja smanjuje razinu testosterona.

Nakon toga se to promijenilo i definirani su drugačiji uvjeti. Zbog toga sam ostao zbunjen kada su Imane Khelif i Lin Yu-Ting bile opisivane kao transrodne osobe. Naime, 2021. godine MOO je donio svoje regulacije koje su, zapravo, bile set principa za transrodne osobe.

Time su taj problem prebacili na sportove koji su donijeli svoje, gotovo identične propise, rekavši da transrodna osoba može nastupiti među ženama samo ako je tranzicija izvršena prije dvanaeste godine života ili prije ulaska u pubertet. Što god dolazi prvo.

Takvo je pravilo zbog toga što ulazak u muški pubertet donosi prednosti koje nemaju samo veze s testosteronom. To su jače kosti, veći mišići, pluća i srce, a te stvari se ne mogu regulirati terapijom. Rješenje za osobe s DSD-om i transrodne osobe mora se pronaći.

Mi moramo imati na umu da su ti ljudi cijeli svoj život posvetili sportu i ne može im se zabraniti bavljenjem sportom. Regulacije se stvaraju zato što imamo pojave u sportu koje trebaju biti regulirane.

Vjerujem da smo na putu stvaranja dobrih rješenja, ali još ih nismo našli. Sada je cijeli svijet sporta u svojevrsnoj tranziciji jer smo prepoznali takve sportaše i sportašice, a nemamo dobra rješenja.

Je li moguće da na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine budu uvedene dodatne kategorije za sportaše s DSD-om i transrodne sportaše?

– Moguće je jer sport traži rješenja. Rekao bih da bi se vrlo brzo krenulo prema uvođenju tih kategorija, ako bi se našao dovoljan broj osoba koje bi se u njima natjecale. Intenzivno se traga za rješenjima, i zato vjerujem da će biti pronađena.

Recimo, siguran sam da atletika ne bi ništa mijenjala sa svojim regulacijama da se nije pojavila Caster Semenya. Uvedene promjene nisu bile najbolje, pogotovo ona iz 2018. godine, koja kaže da se ne smije natjecati u disciplinama od 400 do 1.500 metara, što zapravo znači da može ići na sve ostale trkačke discipline.

Znači li to da je ona žena kada trči, na primjer, 200 ili 5.000 metara, a nije žena kada trči 800 i 1.500? Caster Semenya pokušala se kvalificirati za Pariz na 5.000 metara, ali nije uspjela. Odluke suda CAS u Lausannei utemeljene su na znanstvenom istraživanju čiji autori su istaknuli da oni ne tvrde da osobe s DSD-om imaju prednost već samo kažu da je to moguće.

Dakle, čak ni to nije ništa jasno pokazalo. Tu postoji dosta problema, ali vjerujem da će rješenja biti pronađena. Mislim da bi tu različite empirijske znanosti trebale odigrati veliku ulogu, u obliku provedenih mjerenja i podataka koji će pokazati koliku prednost imaju osobe s DSD-om.

Medicinsko stanje

Što je, zapravo, DSD?

– Točnu definiciju mogu dati medicinari i biolozi, a ja ću to objasniti do mjere koju razumijem. Poremećaj diferencijacije spola ili poremećaj spolnog razvoja ili interspolnost, odnosi se na skupinu medicinskih stanja u kojima postoji nesklad između genetskog, gonadnog (testisi ili jajnici) ili anatomskog spola.

To znači da osoba s ovim poremećajem može imati kromosome jednog spola, ali spolne organe koji nisu tipični za taj spol ili spolne organe koji nisu jasno muški ili ženski. Te razlike mogu rezultirati raznim manifestacijama u kojima reproduktivna ili spolna anatomija osobe ne odgovara uobičajenim definicijama muškarca ili žene.

U rodnom smislu, što je socijalna kategorija, sve je jasno, kao što smo rekli za Imane Khelif i Lin Yu-Ting, koje su rođene kao žene, odgajane kao žene i žive kao žene. Međutim, u biološkom smislu otvaraju se pitanja na koja nam mogu odgovoriti samo znanstvenici.