Mate Granić po struci je liječnik. U lipnju 1990. postao je najmlađim dekanom u povijesti Medicinskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta. Postdoktorski studij završio je na Harvard Medical School i Sveučilištu u Münchenu.

Bio je gostujući profesor u SAD-u te savjetnik WHO-a za Aziju. Specijalizirao je internu medicinu i dijabetologiju. Naravno, puno je poznatiji kao ministar vanjskih poslova od 1993. do 2000. godine i potpredsjednik hrvatske Vlade od 1991. do 2000. godine.

Nakon smrti Franje Tuđmana, kandidirao se za predsjednika Hrvatske, na izborima na kojima je pobijedio Stjepan Mesić, a gdje mu je kampanju vodio Andrej Plenković, kojemu je danas Granić savjetnik. Nakon kandidature za predsjednika odlazi iz HDZ-a, osniva Demokratski centar s još jednom istaknutom članicom HDZ-a nezadovoljnom stanjem u toj stranci, Vesnom Škare-Ožbolt.

No, njihova stranka nije polučila značajan rezultat na parlamentarnim izborima te se Granić povlači s čelnog mjesta stranke. Potom osniva tvrtku Magra, koja se bavi konzultantskim uslugama, da bi 2016. postao savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Godine 2020. vraća se u HDZ i danas je savjetnik premijera, za vanjsku politiku i drugo.

O aktualnom geopolitičkom trenutku obilježenom oružanim sukobima, o promjenama odnosa moći svjetskih sila, nemilom stanju u kojem se nalazi Europska unija, potrebi naoružanja članica NATO-a, ali i aktualnim pitanjima u susjednoj Bosni i Hercegovini i Srbiji, s Granićem smo razgovarali upravo u trenutku dok su u Saboru glasali za imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Stoga, prvo pitanje.

Sigurnosne provjere

Kako komentirate izbor Ivana Turudića? Zašto se toliko inzistira na osobi koja je, vidjeli smo prema objavljenim porukama, lagala o svom poznanstvu s bivšom državnom tajnicom Josipom Pleslić (ex-Rimac), da navedemo samo najnoviji krimen?

– Gospodin Turudić se javio na natječaj te je po svim ocjenama, čak i protukandidata, bio najbolji. Prošao je tri sigurnosne provjere u različitim vremenima. On je malo osebujan čovjek, ali sve njegove presude u posebno važnim procesima nitko nije doveo u pitanje.

Ustavni sud rušio je njegovu presudu protiv Ive Sanadera?

– Na kraju je ipak Vrhovni sud kao najviša sudska instanca potvrdio Turudićevu presudu. On se pokazao kao vrhunski profesionalac. Ovo puštanje poruka u medije je najgore što se može događati, zato što je poznato tko ih može puštati. U svakom slučaju, Turudiću je izglasano povjerenje. Želim da bude potpuno nezavisan i da profesionalno radi svoj posao. Toliko.

Prošlog ste tjedna boravili u Beču, kojim povodom?

– Misija Europske unije ondje je organizirala okrugli stol na temu povratak Hrvatske u Europu. Bili su ondje Hannes Swoboda, koji je 18 godina bio austrijski europarlamentarac, Franz Fischler, bivši povjerenik Europske komisije za poljoprivredu i ribarstvo, Martin Selmayr, bivši glavni tajnik Europske komisije, a iz našeg Ministarstva vanjskih poslova Dubravka Kobaš Lučić.

Jako je lijepo da se na tako jednoj visokoj razini obilježio put koji je Hrvatska prošla od borbe za međunarodno priznanje do ulaska u NATO, Europsku uniju, kasnije eurozonu, Schengen. Naravno, bilo je riječi i o sadašnjoj poziciji Hrvatske u EU-u. Okrugli stol je vodio ugledni austrijski novinar i predsjednik Zaklade Alois Mock, Otmar Lahodynsky. U prvom redu je sjedila i gospođa Mock.

Kakva je današnja pozicija Hrvatske u Europi? Realno, mi smo mala zemlja s 3,8 milijuna stanovnika, koliko možemo utjecati na europske politike?

– S obzirom na broj stanovnika koji spominjete, imamo izrazito dobar položaj u Europi, najviše zaslugom premijera Andreja Plenkovića, ali i cijele sadašnje Vlade i hrvatske diplomacije. Hrvatska je dobila vrlo značajna europska sredstva za oporavak.

Također, poštovani smo i cijenjeni, kako hrvatska diplomacija, tako i hrvatska Vlada. Činjenica je da je premijer Plenković prihvaćen u EU-u, a posebno unutar Europske pučke stranke, to je izuzetno važno i povoljno jer je Europska unija najpogodnije okruženje za Hrvatsku, usprkos svim problemima koje EU ima, i s kojima se bolje ili lošije nosi.

Koji su problemi Europske unije iz vaše perspektive?

– U EU-u ima dosta zabrinjavajućih procesa, rast radikalne desnice u Njemačkoj, AfD-a, Alternative za Njemačku, oni su druga stranka po snazi. Jača desnica i u Francuskoj, došlo je do velikih promjena u Italiji. Također, u nekim državama Europske unije jača lijeva populistička opcija, na primjer u Slovačkoj.

Radikalna desnica

AfD biste rezolutno okarakterizirali kao »radikalnu desnicu«, ne samo desnicu ili »desniju desnicu«?

– Da, oni su radikalna desnica. Iako, uz taj trend koji vidimo, jako je teško u ovom trenutku predvidjeti u kojem će smjeru doći do promjena i tko će voditi EU. No, sigurno je da će do promjena doći.

Situacija se snažno promijenila u zadnjih nekoliko godina unutar EU-a. Manjak liderstva u Europskoj uniji apsolutno je prepoznat, a tu su i mnogi drugi fenomeni. Na primjer, fenomen ilegalnih imigracija s kojima se EU sve teže nosi.

Taj fenomen neće stati, apsolutno neće stati. Tu je u ovom trenutku i Mađarska koja je neosporni problem u EU-u. Jer, EU mora biti jedinstven u svojoj politici, sada posebno u pomoći Ukrajini, koja je žrtva brutalne ruske agresije, oko toga nema nikakvih dilema.

Ovaj Putin nije onaj Putin otprije dvadeset godina, ni Rusija nije ona Rusija nakon pada Berlinskog zida. Putin više ne govori o demokraciji, ljudskim pravima, medijskim slobodama, već samo o geostrateškim interesima Rusije, tradicionalnim, konzervativnim vrijednostima Rusije i pravoslavlja.

Tu je Ukrajina logično samo prva žrtva, a ciljevi su mu i prema Gruziji i prema Moldaviji. Zaoštravaju se odnosi prema Baltičkim zemljama čak i Finskoj. Zato je sad potrebno itekakvo jedinstvo EU-a i NATO-a, te unutar EU oko ključnih pitanja. Legitimno je da se svatko bori za svoje interese, ali je opasno kad se temeljne politike koje su pitanje opstanka EU-a dovode u pitanje.

Trenutna slabost Europske unije uvjetovana je slabošću Njemačke? Angela Merkel otvorila je granice, pozvala »sve« da dođu, a u novije doba su se na to nadovezali loši energetski potezi, gašenje nuklearki…

– Neosporno je da su migracije, a posebno ilegalne migracije, posljedica događanja u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Migracije ne staju, a situacija će se još pogoršati.

Bit će još izazovnije nego 2014. i 2015.?

– Tako je. Angela Merkel bila je velika njemačka državnica, to je neosporno, ali jasno je da je njena procjena da hoće i može primiti sve koje žele doći bila pogrešna. To je činjenica. U ovom trenutku EU mora imati zajedničku politiku prema migracijama, to mora biti jedna od najvažnijih politika.

Jer jedno su gospodarske migracije, a drugo su ilegalne. Tu mora postojati snažniji dogovor unutar EU-a. Kad spominjete Njemačku, treba reći i o njihovoj energetskoj ovisnosti o Rusiji, koja se pokazala kao jako velik problem, nakon brutalne ruske agresije na Ukrajinu.

Brzo rješavanje nuklearki se isto pokazalo kao potpuni promašaj. To što ste kazali itekako je zabrinjavajuće. Njemačka jest naša prijateljska država, nakon Svete Stolice i Aloisa Mocka, koji su od prvih dana bili s nama, Njemačka je od sredine kolovoza 1991. odigrala ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske. No, zna se da je gospodarski najsnažnija zemlja Njemačka, i ako Njemačka ima problema, onda će ih imati još puno država.

Ruska agresija na Ukrajinu? Kako gledate na aktualnu situaciju, može li u kratkom roku doći do prestanka napada?

– Ako se malo vratimo u prošlost, reakcija međunarodne zajednice nije bila adekvatna kada je došlo do okupacije Krima. Ni EU ni SAD nisu imali snažan odgovor na to. Krive su bile procjene, a Krim je dao poticaj Putinu.

Ako ste pažljivo pratili proteklih pet-šest godina što je Putin govorio, mogli ste vidjeti da je samo pitanje vremena kad će se nešto dogoditi. Bilo je i nespretnosti. Američki predsjednik Trump nije podržao Minsk 2, koji je u jednom trenutku bio jedini realan izlaz.

Kako međunarodna zajednica oko Ukrajine nije bila jedinstvena, to je išlo na ruku Putinu. Doduše, i on je krivo procijenio, na temelju izvještaja svojih službi, da će za par dana biti u Kijevu te zauzeti cijelu Ukrajinu. Ukratko, Putin danas praktički govori samo o geostrateškim interesima Rusije i spreman je sve napraviti u tom smjeru. Klasična imperijalna politika najgore vrste.

Velika pogreška

Koliko će u zaustavljanju te politike ulogu imati diplomacija, a koliko vojna sila?

– Diplomacija svakako mora imati važnu ulogu, ali jačanje vojnih snaga u ovom trenutku nema alternative. Ako SAD zaustavi odluku o vojnoj pomoći Ukrajini od 60 milijardi dolara, bit će to velika pogreška i propust koji će skupo koštati i svijet i SAD. U ovom trenutku odgovor je jačanje vojne snage i NATO-a i svih država. Hrvatska itekako treba jačati svoj vojni potencijal, to je jedan od prioriteta.

Do koje razine? Onih dva posto BDP-a koje traži NATO?

– Točno. To je u ovom trenutku izuzetno važno. Zato je bitna bila i nabavka Rafalea i Bradleyja i jačanje protuzračne obrane. Jer, Rusiji je strategija destabilizirati situaciju gdje god može. U tome joj pomaže odlična suradnja s Iranom koji podržava i Hezbollah i Hamas, koji je izveo teroristički napad na Izrael.

Podržavaju i Hutiste te ISIL u Siriji, to je činjenica, a sve su to terorističke organizacije. Tu je i snažan utjecaj Rusije na Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku. Dodik se otvoreno zalaže za separatizam, što sve Rusija usrdno podržava. Zato, bez obzira na to što smo članica NATO-a, u ovom trenutku treba jačati vlastite vojne snage.

Spomenuli ste sukob Izraela i Hamasa, koje je političko rješenje ondje potrebno i moguće?

– SAD tu podržava politiku dviju država, Palestine i Izraela. To je i po mom sudu, uz snažno međunarodno prisustvo na zapadnoj obali Gaze. Najprije jasno treba pobijediti Hamas, ali nakon toga trebaju doći dvije države.

U ovom trenutku potrebni su maksimalni napori međunarodne zajednice da se Izrealu garantira sigurnost. Također, bez obzira na to što je legitimno pravo Izraela da se bori protiv Hamasa, civilima u Gazi treba pomoći. Dakle, kako se riješiti Hamasa i kako uspostaviti mir te zaštititi civile, to je sada glavni cilj.

Kina?

– Kina je postala svjetska velesila, to je neosporno. Kina je snažno prisutna i u Africi, Južnoj Americi te na Bliskom istoku. Nastoji što više gospodarski biti prisutna i u Europi i SAD-u. Kina također ima svoje strateške ciljeve. Tajvan je poseban problem.

SAD i Hrvatska podržavaju politiku jedne Kine, ali nikako da se to dogodi silom. Treba poštovati mišljenje građana Tajvana. Globalno gledano, stvoren je multipolarni svijet u kojem danas postoje i SAD, i Kina, pa i Rusija, koja nije gospodarska, ali je nuklearna velesila te velesila što se tiče energetskih resursa.

To uvijek treba imati na umu. Recimo i da Rusija ima svoje interese u Africi, Wagner je izveo državne udare te smijenio nekoliko predsjednika u Africi. Također, politika UN-a i SAD-a u Africi sigurno nije bila uspješna te su snažne migracije jedna od posljedica tih procesa.

Kada se analizira svijet nakon pada Berlinskog zida i komunizma, postojalo je vrijeme jedne velike nade. Nade da će se sukobi među državama rješavati isključivo mirnim putem, te da će ojačati uloga UN-a i međunarodnih institucija, te će se problemi rješavati dogovorima.

Danas nažalost vidimo da se sve potpuno promijenilo. Geostrateški interesi Rusije i Kine su u prvom planu, a sve su oči uprte i u SAD gdje nas u studenom očekuju najzanimljiviji predsjednički izbori od Drugog svjetskog rata.

Neizvjesna situacija

Ako Donald Trump ne bude imao problema sa zakonom, izgledno je da će pobijediti aktualnog predsjednika Joea Bidena, čije kognitivne sposobnosti već neko vrijeme nisu na najvišem nivou?

– Mislim da je situacija potpuno neizvjesna. Pravosudni problemi mogu spriječiti Trumpa, iako on u ovom trenutku ima blagu prednost pred Bidenom, ako Biden ostane kandidat Demokratske stranke.

A ako gledamo geostrateški, Donald Trump kaže da se on može brzo dogovoriti s Putinom, a ima rezerve prema EU-u i NATO-u, u smislu da zemlje moraju same jačati svoje potencijale. No, SAD treba biti lider, predvodnik NATO-a i svjetskog mira, radi stabilnosti u svijetu. Ukratko, nikad više izazova u svijetu nakon Drugog svjetskog rata.

A u susjedstvu? Iz Ureda predsjednika RH Zorana Milanovića u siječnju je priopćeno kako je Dogovor o izmjeni Izbornog zakona BiH jedini ispravan put i jedini način da se stabilizira politička situacija u BiH. Koji su glavni problemi BiH danas i što radi hrvatska Vlada?

– Dva su ključna problema u Bosni i Hercegovini, jedan je separatizam Milorada Dodika, o kojem sam govorio, a drugo je bošnjački unitarizam za koji se posebno zalagao Bakir Izetbegović. To su dvije najopasnije stvari.

Treća je stvar funkcioniranje institucija, što uključuje reforme i borbu protiv korupcije, bez obzira o kome se radi, Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima. Sretna je okolnost da sadašnja Vlada i vijeće ministara bude optimizam.

Ako ćemo o izbornom zakonu, u Daytonu, nitko od nas nije mislio da je moguće da Hrvatima netko drugi izabere predstavnika, a što je omogućeno izmjenama Daytonskog sporazuma koji su radili visoki predstavnici. Zato Izborni zakon u BiH svakako treba promijeniti, bez toga se ne može zaštititi konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH.

Izborni zakon je ključ u ovom trenutku funkcioniranja Bosne i Hercegovine kao države triju konstitutivnih naroda. Hrvatska Vlada te posebno predsjednik Vlade Andrej Plenković čine velike napore da se to dogodi. Na tom tragu je i posjet Ursule von der Leyen i nizozemskog premijera Marka Rutea.

Iz Ureda predsjednika RH su priopćili i kako, ni danas, kao ni nekoliko prethodnih ciklusa, hrvatski narod u BiH nema svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

– U Hrvatskoj postoji konsenzus oko toga i to je dobro. Predsjednik Vlade Andrej Plenković se nikad nije susreo s gospodinom Komšićem i to je vrlo snažna poruka i Bosni i Hercegovini i EU-u i SAD-u, i ukupnoj međunarodnoj zajednici.

Odnos Hrvatske s Republikom Srbijom? Već skoro 20 godina govori se o traženju ratne odštete koja bi danas iznosila oko 32 milijarde eura. Je li to realan zahtjev i nešto što bi Hrvatska u ovom trenutku mogla pokrenuti?

– Situacija je takva da hrvatska tužba za genocid, te srpska protutužba, nisu uspjele, ali je u obrazloženjima te tužbe sjajno opisan tijek događanja iz kojeg je vidljivo da je na Hrvatsku izvršena velikosrpska agresija.

Za zahtjev za ratnom odštetom je najvažnije da se angažira najbolje međunarodne pravnike i da se naprave najbolje procjene. Zahtjev za odštetom nikako se ne smije koristiti u dnevnopolitičke svrhe.

Taj zahtjev treba biti utemeljen na točki 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije od 23. kolovoza 1996. godine. Osobno smatram da tu postoje realno velike šanse za dobiti barem neke sporove sa Srbijom, kao pitanje zatočenika srpskih logora.

Naravno, moramo biti spremni i na srpsku protutužbu bez obzira na to što je rat vođen u Hrvatskoj kao posljedica velikosrpske agresije na Hrvatsku. To je tema koja je na stolu i o kojoj treba razgovarati te iskoristiti najbolje ljude koji mogu pomoći oko toga.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Aleksandar Vučić potpisali su 2015. Deklaraciju u kojoj se vidi da još imamo otvorenih pitanja, pitanje granice, koje treba riješiti pregovorima ili međunarodnom arbitražom.

Tu je i jako važno pitanje nestalih koje također ne smije biti dnevnopolitičko, nego humanitarno pitanje, da se što je više moguće rasvijetle sudbine nestalih osoba. Tu su i pitanja arhiva i sukcesije bivše države.

Treba li i može li Hrvatska blokirati pristupne pregovore Srbije u EU-u, ako se ne riješi pitanje ratne odštete, kao i drugi neriješeni odnosi?

– Otvorena pitanja se prvo rješavaju diplomatski, a svaka država uvijek ima legitimno pravo upotrebljavati sve demokratske mehanizme koji su na stolu. Ali s time se ne počinje. Apsolutno je važno i potrebno.

Znači, ako diplomacija ne uspije…?

– Jasno je sve rečeno.