Dnevna bolnica za ovisnike o kockanju koja djeluje od travnja 2015. godine pri Klinici za psihijatriju Sv. Ivan u Jankomiru, u prvim je godinama liječila od te ovisnosti oko 50 pacijenata godišnje, 2018. godine njih 93, godinu kasnije 114 pacijenata, a lani ih je kroz dnevnu bolnicu prošlo 192.

Voditelj Dnevne bolnice, psihijatar doc. dr. sc. Davor Bodor, ovim podacima potvrđuje da se brojke ovisnika udvostručuju u odnosu na razdoblje prije korone.

Do kraja godine, predviđa u razgovoru za naš list, broj pacijenata u jedinoj dnevnoj bolnici koja s ciljanim programom liječi ovisnost o kocki, premašit će 200.

Otkud toliki porast te ovisnosti? Očito se ne radi samo o psihološkom profilu osobe sklone kockanju, nego i nekim drugim faktorima?

– Porast je, rekao bih, dijelom posljedica izloženosti kockanju u Hrvatskoj. Ona je kod nas jako velika. Kockanje je u našem društvu do te mjere prisutno da je to postala normalna stvar.

A nije normalna stvar, jer igranje igara na sreću nije aktivnost uz koju se vezuje samo zabava i novac, nego ta aktivnost nosi određeni javnozdravstveni rizik, kao što je slučaj s duhanom i alkoholom.

Kockanje je aktivnost koju smo nekako nekritično prigrlili proteklih nekoliko godina, koja se vrlo agresivno reklamira, koja razvija nove proizvode, koja je do jučer sklapala partnerstva s drugim industrijama, na primjer prehrambenom, koja je prisutna u javnom prostoru, na sportskim događajima, a i fizički u kvartovima, mjestima gdje ljudi žive, a uopće nije dobro regulirana.

Taj balans nismo postigli. Zakon o igrama na sreću koji bi to trebao regulirati je imao nekakve izmjene, ali primarno je donesen prije jednog desetljeća.

Taj zakon je star, nezgrapan i potpuno neprikladan za vrijeme u kojem živimo. A živimo u vrlo dinamičnom vremenu. On regulira industriju koja je vrlo dinamična, vrlo prilagodljiva, a za vrijeme koronakrize pokazala se kao vrlo otporna.

Unatoč tome što su sportski događaji odgađani, jedno vrijeme su casina i automat-klubovi bili zatvoreni, to nije bila industrija koja je propadala, nego je razvijala nove proizvode. Jedan od tih proizvoda je online casino. To je ono što se danas ističe kao poseban problem u smislu ovisničkog potencijala.

Na svakom koraku

Kockanje je, drugim riječima, svud oko nas?

– Kockanje postaje nešto što viđamo na svakom koraku – kad idete na posao, kad se vozite autobusom, tramvajem, kad gledate seriju, gotovo sam siguran da ćete naići na barem jednu reklamu koja se odnosi na igre na sreću.

Kad je riječ o automat-klubovima, sportskim kladionicama, mi danas imamo oko 15 puta više prodajnih mjesta nego prije 20 godina, pri čemu je najveći porast sportskog klađenja, automat-klubova, casina…

Iz Ministarstva financija poručuju da je zakon prorijedio lokacije kladionica i casina, pa se oni više ne otvaraju blizu škola, vrtića… Je li to dovoljno?

– To nije dovoljno. Zakon kaže da casina i automat-klubovi moraju biti 500 metara udaljeni od drugih automat-klubova i casina, odgojno-obrazovnih ustanova, vjerskih objekata.

Uzmite jedan automat-klub koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade. Tko živi u toj zgradi? Siguran sam da u njoj žive djeca. A ta djeca će se svaki dan, izlazeći iz zgrade, izlagati automat-klubu čije je radno vrijeme 0-24 uz pauzu za čišćenje od pola sata.

Uzmite kvartovski kafić u kojem se nalazi kladomat. Ta ista djeca će otići na kavu, i ako već neće igrati, tamo će gledati da netko uplaćuje, pri čemu je provjera punoljetnosti u ugostiteljskom objektu ostavljena konobarima i konobaricama, koji su ionako preopterećeni poslom. To se mora dodatno ograničiti, moramo biti resktriktivniji u tom dijelu.

Za kakav se model zalažete?

– Bio bih za balansirani model. Jedno je gospodarski, pravni, a drugo je javnozdravstveni aspekt. Meni je kao liječniku u interesu da ljudi koji su ovisni o kockanju bude što manje, i da se oni koji su u problemu na liječenje javljaju što ranije.

Model koji bi nama trebao je model koji bi nekako balansirao potrebu za zabavom, legalitet industrije, nekakvu ekonomsku dobit, jer nemojmo zaboraviti da kroz poreze država od toga dobiva puno novca, a opet da se osiguraju mehanizmi zaštite igrača, da se smanji izloženost kockanju u društvu, da se zaštite ranjive skupine kao što su maloljetnici, da se smanji psihosocijalni rizik.

To znači imati uređeno, regulirano tržište igara na sreću. To kod nas sada nije slučaj.

Prihodi, ali i trošak

Je li društvena šteta od kockanja veća od koristi koju država ima od poreza na igre na sreću?

– U 2019. godini je država od igara na sreću uprihodila oko milijardu i pol kuna. Ali i ovisnost o kockanju košta, to nije samo javnozdravstveni trošak, to je i trošak sudstva, socijale, rada.

Istraživanje od prije dvije godine pokazalo je da se od onog što država uprihodi od igara na sreću čak do 74 posto potroši na liječenje i zbrinjavanje svih psihosocijalnih posljedica vezanih uz problematično kockanje i uz ovisnost o kockanju.

Nije da država ima samo koristi, ovo je nedvojbeni trošak, a važno je reći da ne možemo ovu priču gledati samo kroz prizmu prihoda jer su u pitanju ljudske sudbine.

To bi trebalo biti u svakom društvu prvo. Kod nas je čovjek kad krene kockati dobrim dijelom prepušten sam sebi, i to nije dobro.

Potrebni su mehanizmi zaštite igrača, a onda sustavi liječenja koji bi morali biti puno razvijeniji, pristupačniji, i to bi rezultiralo ranijim traženjem pomoći, a ovisnici bi znali kamo se javiti.

Ako se ovisnost o kocki javlja rano, već kod maloljetnika, mogu li roditelji spriječiti njen razvoj? Ima i onih koji igraju igre na sreću sa svojom djecom, vjerojatno nesvjesni kamo to može odvesti?

– Puno stvari kreće iz obitelji. Mladi počinju kockati dok su maloljetni i to je veliki problem. I društvo i roditelji gledaju blagonaklono na to, a to je posljedica jakog prisustva kockanja u našem društvu.

Tako se čini da je to normalno, iako nije, a izloženost kockanju značajno utječe i na stavove prema kockanju, ali i na naše ponašanje u budućnosti, pa tako i kod maloljetnih osoba, osobito kod adolescenata koji ionako imaju povećani rizik od ulaska u rizična ponašanja.

Važno je da se roditelji prema kockanju i prema listićima sportskog klađenja postave kritično kao prema konzumaciji alkohola. Nije normalno da maloljetnici to rade, niti je prihvatljivo.

To je nešto zbog čega se može postati bolestan i ovisan. A biti ovisan o kocki znači imati velikih problema u životu, obitelji, u školi, na fakultetu.

Roditelji koji kockaju zajedno s djecom, očevi koji uplaćuju listiće sportske kladionice pa zajedno s djecom prate rezultate, neka razmisle što rade. Moraju biti svjesni da to nije u redu.

Danas je izazovno biti roditelj, ali važno je da roditelji znaju što djeca rade, da znaju da izlazak van ne može završavati u automat-klubu. To su ponašanja uz koje se može postati ovisan.

Liječenje je vrlo učinkovito

Gdje je granica između kockanja i ovisnosti o kocki? Oni koji razviju ovisnost, zapravo se nikad ne izliječe?

– Istraživanja pokazuju da oko 20 posto ljudi u Hrvatskoj igra igre na sreću, a velika većina ima potpunu kontrolu nad svojim kockanjem i tome pristupa odgovorno na način da kocka za novac koji su unaprijed odredili, u za to određeno vrijeme, i nema nikakvih posljedica.

Oni koji razviju probleme, oni su kontrolu izgubili, a taj je gubitak kontrole trajan. Oni se više ne mogu vratiti u kategoriju povremenog, prigodnog ili društvenog kockanja. Gubitak kontrole traje.

Međutim, liječenje je vrlo učinkovito, stotine naših pacijenata uspješno apstinira, ali radi se o kroničnoj, recidivirajućoj bolesti. To znači da rizik ponovnog kockanja uvijek postoji.

To je moguće, ali nije neizbježno jer s liječenja izlazite tako da puno bolje poznajete sebe, bolje znate što se s vama događa, da rizične stvari u sebi i oko sebe svedete na minumum, znate se postaviti kad se pojave krize, žudnje, možete se puno bolje kontrolirati.