Možda je stvar osobne prirode, možda se tako osjećaju samo oni što im je korona kriza dobrano otanjala živce, ali nije daleko od istine i posve je legitimno kazati kako svi ti predizborni plakati kojima su nam načičkani drumovi, jednostavno – plaše! Vrag će ga znati iz kojih su udžbenika stratezi političkih kampanja učili što im je na plakat staviti, ali malo je onih plakata koji milom pokušavaju biti vab i većina ih poziva na lojalnost tako što im je ton prijeteći. Ili se prijeti, ili se oštro upozorava, ili se viče. Uskličnika je tu k’o u priči, koliko i retuširanih lica.

Evo recimo Mirando Mrsić i njegovi Demokrati što pod ruku s Laburistima idu na megdan. »Bernardić nije rješenje«, grmi s plakata. Poruka je jasna, Mrsić ima zašto tako progovarati s obzirom na povijest odnosa s liderom oporbe, makar je šteta da se onda nije išlo do kraja pa dodalo recimo »Ja sam bolji!«. No, tu se bar ne prijeti, samo konstatira. Uslijedio je međutim serijal plakata u kojima Mrsić i društvo ukidaju povlaštene mirovine, smanjuju poreze, režu, ruše… A sve uz osmijeh, kako Mrsićev tako i onaj Renata Peteka, recimo. Na slici dva lica blaga, a oko njih parole što vrište. Šteta, jer da u Peteka ima i vrckava duha pokazao je on nizom performansa na temu Zagreba i Bandića za kojih je vozio kartonske tramvaje i fingirao početak radova na podzemnoj željeznici.

Kula od karata

Promjene se ultimativno traže svuda. Nema tu molim vas, dajte, ne bi bilo loše. Traži se sad i odmah. »Izađi i promijeni!«, direktiva je SDP-a. Jer, ne dvoje SDP i prijatelji, »Hrvatska treba promjene«. Pa smo za ravnopravnost, za to da se ne čeka na pregled kod liječnika, za veće plaće, za ovo i ono. Ako je omot i šareniji, poruke kao da su kopipejstane sa zadnjih i predzadnjih i svakih izbora do sada. Uvijek se traži i obećava isto. To je igra na sigurno, pri čemu se ne računa s memorijom u birača i logičnim pitanjem po koji to mi put idemo po bolji život i gdje ste bili kad ste imali prigodu krojiti nam ga.

Foto: Darko JELINEK

Na sigurno je zaigrao i HDZ, ma mu se izjalovila premisa o sigurnoj zemlji. Nema sigurnosti gdje je korone. »Za Hrvatsku u kojoj nitko nije nedodirljiv!«, kaže slogan. Pa se isti uruši kao kula od karata nakon premijerovog ticanja s Đokovićem, nakon odbijanja da se ide u samoizolaciju, nakon te posvemašnje prezentacije nedodirljivosti. Život se, eto, poigrao s HDZ-ovim plakatima i sloganima. Sreća je samo da nisu štampali neki na kojima je teniskog reketa i loptice.

Dva najveća igrača potrošila su nešto budžeta i na televizijske spotove. SDP je odlučio depersonalizirati sve, nigdje tu Bernardića u kadru nema. Ima zato lijepih glumaca u sjajno dizajniranim kućama. Estetika je taman takva da ne znaš isprva je li se to reklamira veliki trgovački lanac, kakav mobilni operater, ili stranka koja bi na vlast. Fali samo na kraju spota obavijest da svaki glas dan SDP-u nosi i popust na kasi.

Redom nasmijani

HDZ je krenuo drugim putem, tamo je ekran pun Plenkovića i sve je državotvorno, monumentalno, stameno. Plenković u prvom planu, njegov apaurinski glas u prvom planu, njegova zamišljen pogled u daljinu bačen kroz prozor službena vozila u praskozorje dok se zemlja snena budi i njegovi najbliži drugovi da se vidi da ih je puno i da su redom nasmijani. Svi ministri su tu, jedino je teško dokučiti po kojem kriteriju je nekima lice zamagljeno a drugima slika oštra. Da nisu oni zamagljeni u nemilosti, da nije to poruka da je Božinović važniji od Marića, a ministar zdravstva i ministrica kulture od ministrice socijale i obitelji!?

Ono bitno je poruka da svi zajedno ne bi ni bili tu da nije prvog među jednakima.
Realne šanse da osvoje štogod mandata saborskih ima Domovinski pokret Miroslava Škore. Da je po plakatima, ne bi zaslužili nijedan, jer tu osim velike Škorine slike nema ništa. Škoro i stih »zato što svoje volim«, k’o da koncertnu turneju najavljuje. Zašto se nije dosjetio boljem čovjek koji je reklamirao onomad i parizer i koji u svojim redovima ima i ljude poput Pervana, ostat će misterij barem dok se netko ne sjeti da u njegovu repertoaru ima i koji milozvučniji stih od tmurnog »sude mi«.

Foto: Darko JELINEK

Gorljiva poruka

Most je krenuo drugom logikom. Tu se zajednički slogan natkrilio nad pojedinačnim pokušajima da se bude prepoznatljiv. Na njihovu plakatu Nikola Grmoja izgleda ljepši nego li je ikad bio i nego li će ikad, vjerojatno, biti s obzirom na to da godine kod svakoga čine svoje. Poruka je »Hrvatska se budi«. To piše velikim slovima, manjim se dodaje »tvoj glas koji se ne prodaje«. Nino Raspudić poručuje da je »uvijek svoj, a naš«. A ima Most i Marina Miletića, on pak ima mobitel, a mobitel ima emotikone.

Foto: Darko JELINEK

Pa je Miletić na svom plakatu poredao tri vatre, srce, trobojnicu, dlanovi skupljene u molitvu i mišicu snažnu iliti biceps. Prije nego se čovjek ulovi kako pokušava složit rečenicu od tog slikovnog pisma, recimo da je korištenje emotikona u ovoj kampanji očito slabost Mostovaca. Stiskaju ih svi posvuda. A kako čitati Miletićev slijed sličica!? Hm… Možda, »Gore srca, imamo Miletića!« Ili »Gore srca, gori domovina, mala moja ja sam mišićavko«. Ili, »Gori, moli, voli, vježbaj!« No, štogod tko mislio Miletić ovako komunicira s onima koji bi mu mogli biti baza biračka i kojima se u pravilu nitko ne obraća, s mladošću, barem s onom koja još arhaično na emotikonima jaši.

Ekipa što je mediji krstiše zeleno-lijevom koalicijom pojednostavila je priču i to poprilično vješto. Tu slova na plakatu i zelenoj podlozi rastu s lijeva na desno, od prvog k zadnjem taman da uskličnik iza poruke »Možemo« bude ponajveći. Sugerira to da se ova stranka dizala polako i s godinama, počevši s aktivizmom gradskim, da bi se uspela do državne relevantnosti. Nalik je grafički ovaj plakat i na skalu radijsku kad se ton pojačava. Jedina je nevolja što to Možemo katkad zvuči poput autosugestije. Možemo! Hoćemo! Znamo! Vjerujemo! Sve to na plakatima ima prizvuk skepse, kao da se piše debelim slovima da se zaboravilo ne bi da – možemo.

Foto: Darko JELINEK

Fotošop i istina

Nema zato skepse u Milana Bandića. U najkraćem, nitko neće biti ni gladan ni žedan ako za njega glasa. Evo će i umirovljenicima dati 400 kuna. Iskreno je to sve do bola i tako boli već 20 godina. Bandić je, avaj, posve transparentan. HNS je pak lansirao slogan za zaborav, ili od zaborava. Kažu, »Hrvatska se voli radom«. Što to uopće znači? I zašto je itko imao potrebu fotošopirati lice Blaženke Divjak i to tako nevješto da praktički ubije njene prirodno lijepe crte lica!? Ako pamćenje ne vara, onomad su isto napravili i Vesni Pusić.

Plakata u svakom slučaju ima, ima i gdjekojeg spota televizijskog i radijskog, ima puno već viđenog i malo žive istine. A nema, k’o što ga je u kampanji srbijanskog Vučića bilo, robota japanskog da nam na tečnom hrvatskom kaže za koga nam je glasati. I da, svi, manje više, kazuju kako Hrvatska treba novi početak. Pače, HDZ poručuje da su iduće četiri godine ključne. Još je dana u igri, možda se još koji plakat desi. Zašto ne i onaj: »Mučno je!? Ključno je!«

Foto: Darko JELINEK