U Općoj bolnici »Dr. Josip Benčević« u Slavonskom Brodu, magistar sestrinstva Hrvoje Premuž bio je glavni medicinski tehničar Odjela za reanimaciju, anesteziologiju i intenzivno liječenje. Tijekom 24 godine radnog staža, punih 12 godina bio je na različitim rukovodećim funkcijama, a od 2012. i glavni tehničar odjela. Suradnik je i predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku te na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorant na postdiplomskom studiju biomedicina i zdravstvo.

Znanstveni interes i predavačko iskustvo ima na području etike u sestrinstvu te na predmetima Teorija, filozofija i znanost u sestrinstvu.

Velika odgovornost

S 47 godina života i plaćom koja uz sav njegov angažman i staž nije prelazila 6.300 kuna, odlučio je otići iz Hrvatske. Od početka 2019. radi u Njemačkoj, u Hannoveru, i sretan je, kaže, jer za svoj posao danas dobiva primjerenu plaću, a više ne osjeća psihološki pritisak koji ga je na radnom mjestu u Hrvatskoj stalno pratio. O razlozima odlaska kaže:

– Bio sam godinama potplaćen za svoj rad. Zvanje magistra sestrinstva nije mi se priznavalo, radio sam kao prvostupnik i tako sam bio plaćen. S druge strane, ostajao sam besplatno raditi do 23 sata navečer samo zbog vlastite odgovornosti i profesionalnosti – kaže Premuž.

Gotovo svakodnevno radni dan bi mu započeo u njezi intenzivnog bolesnika, u neposrednoj sestrinskoj skrbi po principu »hands on patient«. Potom bi odradio posao anesteziološkog tehničara u operacijskoj sali, a onda administrativne poslove i poslove oko nabavke materijala, rasporeda sestara, sve dok je bilo potrebno. Tako bi mu se radni dan produžio ponekad i do ponoći.

– Centralni obračun plaća (COP) se pod prisilom uprava bolnica i bez zaštite od strane sestrinskih organizacija, a pogotovo Komore medicinskih sestra koja bi trebala zaštititi domenu sestrinske odgovornosti i područje stručnih kompetencija, dodjeljuje svakoj glavnoj sestri odjela. To je vrlo zahtjevno i radi se pod kaznenom odgovornosti, iako je to izvorno posao administrativne službe – kaže Premuž.

Zahvaljujući znanstvenom angažmanu docentice Jasminke Kopić sudjelovao je i na tri klinička istraživanja kao asistent. Sve mu je to, kaže, na kraju bilo previše, ostao je gotovo bez privatnog života i slobodnog vremena.

– Bio sam predavač na tečajevima mehaničke ventilacije pacijenta, za liječnike i medicinske sestre. Uz sav taj navedeni angažman kako u kliničkom radu s pacijentima, tako i u edukaciji mlađih generacija sestara, imao sam plaću od 6.300 kuna, a ako sam tražio da odradim još neku smjenu da si radom povećam plaću, uprave su tvrdile da glavne sestre moraju raditi samo dopodne, iako liječnici voditelji odjela u cijeloj Hrvatskoj sasvim legitimno ostvaruju svoja dežurstva – prepričava Premuž.

Imao je iznimno veliku odgovornost, jer je radio na odjelu s teškim bolesnicima, gdje je trebalo i razgovarati s obitelji, pacijentom… razvijati timski rad i profesionalnu suradnju sestara s fizioterapeutima, liječnicima itd. Odrađivao je najveći dio nabavke na odjelu, i zvali su ga, kaže, i iz mnogih drugih bolnica da vide gdje je i kako nabavio neki medicinski materijal.

Foto Davor Puklavec / PIXSELL

– Taj dio posla je izuzetno odgovoran jer morate dobro poznavati temeljne stručne postavke, ali i živi proces sestrinske zdravstvene skrbi, imati golemo iskustvo, osjećaj odgovornosti za materijalna sredstva bolnice i zdravstvenog sustava te vještinu komunikacije i smisao za pregovaranje. Bio je to materijal velike vrijednosti u milijunskim kunskim iznosima tijekom godine. To je golema odgovornost, za koju sam bio vrlo potplaćen – ističe.

Loša praksa

Samo dobre riječi ima za medicinske sestre, ali i liječnike iz Hrvatske. Po njegovom iskustvu, sestre u Hrvatskoj su u nekim aspektima struke daleko ispred onih u Njemačkoj.

– Nisam mogao vjerovati kolika je tu razlika u načinu rada i stručnosti sestara. Većina sestara u Njemačkoj završe trogodišnju strukovnu školu, a ona koja se odluči nastaviti školovanje, malo se specijalizira za neko područje, ali je veći naglasak na praktičnom obrazovanju pa se ono odvija uglavnom kroz plaćeni rad na odjelima. U Hrvatskoj sestre stječu više teorijskog znanja, naše je sestrinsko obrazovanje tradicionalno dobro – kaže Brođanin koji je odlučio Hrvatsku zamijeniti Njemačkom.

Boljelo ga je, priznaje, da sestra početnica u intenzivnoj u Hrvatskoj može zaraditi preko 8.000 kuna za rad u smjenama te da su neke mlade kolegice s 19 godina imale veću plaću od njega. Taj je organizacijski propust na razini Hrvatske, navodi, nezabilježen igdje u svijetu, a najbolje dočarava izvrnutu logiku organizacije zdravstva u Hrvatskoj.

– Ono što najviše vrijednog čovjeka zaboli je činjenica da se ne samo ovaj, nego brojni drugi problemi zanemaruju, ne rješavaju, ignoriraju. Kompletna organizacija zdravstva u Hrvatskoj ne ide na ruku profesiji liječnika, a kamoli sestara, radi se o radnim odnosima koji svoju osnovnu strukturu grade na socijalističkom samoupravnom modelu iz razdoblja SFRJ. Moderni zdravstveni sustavi ne izgledaju poput Hrvatskog koji je iz razloga anakronije neodgovarajući ne samo brojnim vrijednim profesionalcima u sustavu, nego i krajnjim korisnicima, bolesnicima – ocjenjuje.

Vrhunac je nazadovanje sustava po njemu vidljiv u posljednje vrijeme.

– Politička uhljebljavanja po bolnicama događala su se oduvijek, ali je vrhunac dosegnut u zadnje vrijeme kad se preko noći promijene organizacijske sheme po tehničkim, pravnim i računovodstvenim službama tako da se uvode novi pododjeli s novih devet umjesto tri voditelja, a svaki ima 10 do 20 tisuća kuna plaće. Bolnice postaju oaze administriranja, a ne liječenja – tvrdi Premuž.

Za vrijeme epidemije gripe svaki je dan radio neplaćeno prekovremeno da bi pokrio pitanje kriznog managementa na odjelu i konkretni manjak sestara. To je bilo vrijeme inventura i završnih obračuna, a kako je s tim poslom kasnio dva dana, administracija bolnice pozvala ga je na odgovornost. U takvoj situaciji nije mu bilo teško otići. Stalno je ulagao u vlastito obrazovanje, i novac i svoje slobodno vrijeme, nitko to nije vrednovao, a zabrana zapošljavanja sestara nije davala nadu da će se nešto promijeniti na bolje.

– Vidio sam da se sustav raspada i da klizimo prema grčkom scenariju. Zato sam otišao – poručuje Premuž.

Njemačka plaća dvije tisuće eura

Hrvoje Premuž kaže nam da je u Hannoveru počeo raditi odmah, dok istodobno uči i njemački jezik. Dobio je satnicu na račun svog obrazovanja koje Njemačka direktno priznaje i najveću moguću plaću u početnoj fazi adaptacije na novi sustav. Sada mu je plaća, kaže Premuž, viša od 2.000 eura netto, a nakon priznavanja diplome bit će i oko 3.000 eura jer se radi o području intenzivne skrbi.

– Plaća je izuzetno dobra, 47 posto Nijemaca radi za manju plaću – veli Hrvoje Premuž.

– Cijena satnice rada u privredi je devet eura, a medicinska sestra dobiva 15 do 17 eura. Dade se lijepo zaraditi, jedino je ritam rada nešto naporniji, smjene su tri dana po 12 sati, onda dva do pet slobodnih dana pa onda smjena od četiri dana – kaže. I u Njemačkoj medicinari ne bi smjeli raditi više od 40 sati tjedno, ali rade i po 60.

»Nema ljudi, manjak je velik. Zbog velike potražnje za sestrama, zdravstvo je i tu pred kolapsom. Njemačka začas može »progutati« sve medicinske sestre s Balkana, a kamoli njih 30.000 iz Hrvatske – navodi naš sugovornik.

Sada radi u ustanovi za intenzivnu njegu koja brine o pacijentima u njihovom domu. To znači dosta terenskog rada, ali mu to ne smeta. Samo je u svojoj okolici uočio 20-ak medicinskih sestara koje su došle iz Hrvatske. Sestrama se, kaže, pružaju sjajne poslovne mogućnosti, a tko uspije, može se okušati i privatnom poduzetništvu na području sestrinske skrbi, što je u Hrvatskoj nezamislivo. Mjesečno mu ostaje preko 1.000 eura kad plati stanarinu i troškove kredita u Hrvatskoj pa se, veli, može ne samo otplatiti kredit u Hrvatskoj, nego i lijepo uštedjeti već s početničkom plaćom u intenzivnoj skrbi.

– Hannover je kozmopolitski grad. Živim među Turcima, Sirijcima, Afrikancima, Poljacima, Nijemcima, i nikad nisam vidio nikakve napetosti. Osjećam se kao da sam se ovdje rodio iako nikada ne bih barem u srcu napustio voljenu domovinu. Ona je za mene mjesto gdje su prijatelji i roditelji, ljudi koji su me učinili dostojnom osobom – zaključuje za naš list Hrvoje Premuž.