“Možemo prihvatiti da trešnje stoje 20 eura, kava 1,50 euro ili čak 1,80 te da kuglica sladoleda košta 3,50 eura, ali molim vas, otvorite nam vrata! Nalazim se pred portafonom jedne rezidencije u Rovinju u kojoj sam smještaj rezervirao plaćanjem 150 dragocjenih eura i nitko mi ne otvara vrata. Na engleskom ponovo molim da mi otvore vrata. Na treći povik otvara mi mlada žena, možda Nizozemka ili Dankinja: “Ovo je moj apartman”. Bila je to prava noćna mora. Nimalo lijep način da započnemo naše istraživanje cijena u Rovinju, kako bismo provjerili je li baš onako kako kažu: da su u Hrvatskoj poludjeli, da turisti bježe i da se talijanski hotelijeri raduju. Talijani koji se vraćaju s odmora u Istri o tome govore dok im se diže kosa na glavi. Rovinj je u tim pričama najskuplji grad na Jadranu”, piše Emilio Randon, novinar talijanskog lista Il Corriere della Sera.

Sjećanje na Veneciju

Prvi dojam je ipak pogrešan, ali je najupečatljiviji: s dvojicom sam nizozemskih boema (koji su u istoj situaciji)  kojima najavljujem da ću spavati s njima ispod mosta. Upućuju me u turistički ured. Nažalost, sedam je sati navečer u srpnju i Rovinj nije grad kakav smo mislili, nije to grad u kojem očekujete da svi znaju talijanski. Od venecijanskog ovdje ostaje samo arhitektura i izvjesna užurbanost stanovništva. “Zašto ističete dvostruku cijenu trešanja?”, kažem prodavaču na tržnici. Iako me dobro razumio kad mi ih je htio prodati, sada se okreće i kaže: “Ne razumijem.” Tako su znali reći konobari kako bi uvrijedili Talijane koji su 60-ih naručivali kavu u pograničnom području Alto Adige (Južni Tirol), ali ovdje je venecijanski lav iznad Balbijevog luka, pa zašto se turist-špijun poput mene mora osjećati odbačenim? Zato što to zaslužuje i zato što nije pravo vrijeme. Morate prespavati jednu noć u Rovinju, probuditi se ujutro dok su turisti još u krevetu te izaći na ulicu. Tada vam se otvara potpuno drugačiji grad, u kojem žive različiti ljudi – vaši, piše Emilio Randon, talijanski novinar lista Il Corriere della Sera.

“Ovi nikada nisu vidjeli more”

“Chi ti dighi?”, kaže jedna gospođa dok gleda kroz prozor. Pitam – kako živite s tim cijenama? Pizza 15 eura, trešnje 20. “Ne kupujem ih za 20 eura. A pizzu ne jedem. Što se ostalog tiče, guram nekako naprijed.” U Hrvatskoj su sudovi u zastoju već tjednima zbog štrajka zaposlenika, vlada je udovoljila liječnicima i medicinskim sestrama, ali ne i ostalim malim ljudima te zemlje. Počelo je s epidemijom i poskupljenje je eksplodiralo, iskoristili su to graditelji, brokeri, poslovni ljudi, improvizirani trgovci. Uvođenje eura djelovalo je kao detonator. “A mi smo se našli na udaru svega toga”, komentira druga gospođa dok ispija kavu koja stoji 1,5 eura. “Znate li kako mi kažemo? Stavite prst u more i u kontaktu ste sa cijelim svijetom. Ali ovi nikada nisu vidjeli more, zanima ih samo zarada”, nadodaje gospođa.

Stanovništvo se mijenja

Sada se ovdje osjećamo manje stranci nego pravi stari Rovinježi. “Imamo talijanske škole – kaže Andrea iz Zajednice Talijana ‘Pino Budicin’ – ali nas je sve manje, dok se broj doseljenika povećava. Neki pokušavaju naučiti jezik, druge nije briga.”

“Sve više je nekvalitetnih konobara, improviziranih kuhara, patagonijskih lignji… Naše osoblje otišlo je u potrazi za boljim plaćama, umjesto njih stigli su ljudi iz drugih zemalja. Neki bogati ljudi iz Zagreba  grade tri kuće odjednom. Iluzija luksuznog turizma se razbila”, doznaje novinar u razgovoru s jednim ovdašnjim kolegom.

Snimio VEDRAN KARUZA

Skupa kava i komplicirana povijest

Jedna gospođa spušta šalicu kave i kaže: “Što manje ovdje pričaš, tim bolje.” Ni Chiara Ferrara ne daje jasne odgovore, ako je pitate odakle je ona zapravo nije sigurna: “Rođena sam u Rovinju, studirala sam u Rovinju, sada igram u talijanskoj rukometnoj momčadi Ariosto di Ferrara” (upravo tako, Chiara Ferrara u Ferrari). Upravo privezuje svoju “batanu” i objašnjava: “Samo mi imamo batanu, ima ravno dno, valovi je udaraju i stvara buku tipičnu za batanu. Vidjela sam da se sladoled kod nas prodaje za 3,5 eura, Ferrara je raj u usporedbi s ovim.” Učila je povijest svoje zemlje u školi, ali ne želi reći što su je naučili. U Rovinju, između Trga Josipa Broza Tita i Ulice Giacoma Matteotti, stare okrutnosti i patnje kao da su ublažene posebnim anestetikom, piše novinar lista Il Corriere della Sera.

“Moja je baka imala devet godina kada su Nijemci pretresali Brtoniglu (Verteglio) – kaže Andrea iz  Zajednice Talijana ‘Pino Budicin’. Sakrila se u štalu, jedan Nijemac ju je pronašao i dok su vani pucali, prekrio ju je sijenom te signalizirao joj prstom da zašuti. Moj ujak je pak na početku Domovinskog rata bio na straži, vidio je neprijatelja kako se približava. Što da učini? Da li da puca?, mislio je. ‘Brate’, povikao je, ‘dođi, idemo popiti šljivovicu’. Znam da je povijest komplicirana i da se čak i usred najstrašnijih okrutnosti može skrivati čovječna gesta.”

Preskupa mineralna voda i prazne sobe

U lučici nailazimo na skupinu ljudi iz talijanske Novare –otac, majka, djeca, rođaci – šokirani su cijenom četiriju boca mineralne vode: “Platili smo 14 eura”. I mislim na svog ujaka Ivu, partizana u Titovoj vojsci: imao je 50 kilograma kada je stigao u Rovinj 1945. godine i zaplakao je kad mu je jedna žena ponudila dvije masline na tanjuru s komadom kruha, piše novinar talijanskog lista.

Gradonačelnik Rovinja Marko Paliaga izjavio je prije nekoliko dana za hrvatski portal “Istra In”: “Pretjerali smo s cijenama, posebice ovdje u Rovinju. Graditelji i dalje vjeruju u procvat koji se neće dogoditi: samo u Istri registrirano je 470 tisuća novih stanova. Je li čudno što se neki iznajmljivači žale da imaju prazne sobe? Imamo mnogo konkurenata na Mediteranu i otkad je uveden euro turisti uspoređuju cijene. Imamo više gostiju nego prošle godine, ali manje potrošača.” Zaključak je: Tako se naprijed ne može.

Što se tiče nas i našeg smještaja, turistički ured je pronašao voditelja rezidencije, on je došao i otvorio nam vrata. Nije nam bio namijenjen onaj apartman u kojem je boravila Dankinja ili Nizozemka, već onaj susjedni, na čijim vratima smo također ranije uzalud zvonili, piše talijanski novinar. “Trebate nas razumjeti”, rekao je voditelj rezidencije, “apartmana poput ovog namijenjenog vama imamo čak 80.”