Kada djeci damo mobitel u ruke, mi krademo njihovu dosadu. Kao rezultat toga, dobivamo generaciju pisaca koja nikada neće pisati, umjetnika koji nikada neće crtati, kuhara koji nikada neće napraviti nered u kuhinji, zapisala je američka spisateljica Glennon Doyle. Mogli bismo spomenutu misao okarakterizirati kao suviše figurativnu, ali velika je i tužna istina da mobiteli mnogo kradu od djece, a da roditelji toga najčešće nisu niti svjesni. Problem tzv. ekranizacije ostavlja velike posljedice po život generacija koje tek dolaze, sve je prisutniji i teško da ćemo se s njime izboriti, no pozvani smo na borbu. O ekranizaciji – »ovisnosti o ekranima« te o krađi dječje dosade razgovarali smo s logopedinjom Lanom Šramek Barišić, voditeljicom Logopedskog kabineta Demosten u Bjelovaru, članicom Hrvatskog logopedskog društva i predsjednicom Podružnice središnje Hrvatske HLD-a, kao i članicom Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu.

Prekomjerna stimulacija

Možete li, za početak, postaviti paralelu između odrastanja djeteta recimo 1952. i 70 godina nakon, tj. 2022. godine?

– Danas su djeca preplavljena »inputima«, informacijama koje stalno pristižu, uputama sa svih strana, ispunjava im se slobodno vrijeme i strukturira raznim aktivnostima. Djeca danas, za razliku od djece koja su odrastala 50-ih, 60-ih ili 70-ih godina prošlog stoljeća, nemaju, takoreći, slobodnog vremena – vremena koje nije strukturirano, vremena provedenog u slobodnoj igri, vremena u kojem im je dosadno pa potiču maštu i kreativnost. Danas je sve »servirano«, igračke su »gotove«, unaprijed je određena i zaokružena tema. Ako im je dosadno, tu su roditelji koji žurno organiziraju neku aktivnost da djeci ne bude dosadno, a kad roditelji nemaju vremena ili živaca, tu su ekrani, bezbroj sadržaja dostupnih na dodir prsta. Djeca se znatno manje kreću u odnosu na djecu koja su odrastala 70-ih godina. A mozak uči kroz pokret, čovjek je stvoren da bi se kretao, posao je djeteta da se kreće i na taj način potiče svoj cjelokupan razvoj.

Djeca u dobi između 8 i 18 godina u prosjeku provode zabrinjavajućih 7 i pol sati dnevno ispred ekrana – Lana Šrabek Barišić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Što kažu hrvatski i svjetski podaci o korištenju elektroničkih uređaja?

– U prvom nacionalnom istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Hrabrog telefona 2016. i 2017. o izloženosti predškolske djece svim ekranima sudjelovalo je 655 sudionika iz ruralnih i urbanih sredina iz različitih dijelova Hrvatske. Podaci iz navedenog istraživanja govore o tome da postoji 6 elektroničkih uređaja po kućanstvu, 80 posto djece živi u kućanstvu s 5 ili više elektroničkih uređaja. Među gotovo 700 predškolaraca nema niti jedan koji ne koristi barem jedan elektronički uređaj. Televiziju gleda 97,2 posto djece, a mobitel i tablet koristi više od dvije trećine djece. Računalom se koristi oko 60 posto djece, a najmanje su zastupljene igraće konzole kojima se služi svako četvrto dijete. Prosječno predškolsko dijete je pred ekranima 2,4 sata radnim danom, odnosno tri sata vikendom. Tijekom tjedna 60 posto predškolaraca provodi dva ili više sata uz male ekrane, dok vikendom to čini čak 72 posto njih. Gotovo svako peto dijete gleda TV više od dva sata radnim danom, a vikendom to čini svako treće dijete. Oko 15 posto djece igra igre na igraćim konzolama, najveći broj njih do jedan sat dnevno. Svoj mobitel ima 6 posto predškolske djece, a 4,2 posto djece ima svoj mobitel prije navršene četvrte godine. U njihovom korištenju djeca su više od pasivnih primatelja informacija, oni aktivno traže sadržaje koji su im zanimljivi i privlačni. Svako treće dijete barem ponekad koristi elektronički uređaj za vrijeme obroka, a 90 posto njih koristi elektroničke uređaje prije spavanja. Jedno od deset djece elektroničke uređaje za vrijeme obroka koristi često ili uvijek, a čak 41 posto posto djece ih koristi često ili uvijek neposredno prije spavanja. Oko 50 posto roditelja djeci daje male ekrane kako bi se djeca zabavila i kako bi im se zaokupila pažnja. Više od trećine roditelja smatra da su elektronički uređaji djeci korisni za učenje, a neki roditelji smatraju da će se djeca bolje uklopiti u društvo vršnjaka ako koriste suvremene tehnologije. Oko polovine roditelja ne zna procijeniti jesu li elektronički uređaji štetni i jednako tako jesu li korisni za njihovu djecu. Roditelji i sami puno koriste male ekrane, a budući da su roditelji djeci najveći uzor, istraživanja pokazuju da je roditeljsko i dječje vrijeme pred malim ekranima usko povezano.

Prema američkoj Kaiser Family Foundation, djeca u dobi između 8 i 18 godina u prosjeku provode zabrinjavajućih 7 i pol sati dnevno ispred ekrana, od kojih 4 i pola sata otpada na gledanje televizije. Godišnje ispada da 114 punih dana provode ispred ekrana radi zabave! Američki Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) navodi sljedeće podatke: djeca u dobi od 8 do 10 godina provode 6 sati dnevno ispred ekrana, djeca u dobi između 11 i 14 godina 9 sati dnevno, djeca u dobi između 15 i 18 godina 7 i pol sati dnevno. Navedene brojke ne obuhvaćaju vrijeme koje djeca provode ispred ekrana zbog školske zadaće i zadataka.

Navedeni podaci zvuče poprilično loše. Što je, ustvari, ekranizam?

– ​Ekranizam je termin koji je prisutan u stručnim krugovima logopeda, psihologa i ostalih srodnih struka unazad nekoliko godina, a sve češće je u upotrebi. Poznat je i pod nazivom digitalni autizam te bismo ga mogli okarakterizirati kao ovisnost. Prije nego što se ovisnost razvije, djetetov živčani sustav je prekomjerno stimuliran redovitim izlaganjem ekranu. To uzrokuje kronični stres u mozgu što rezultira raznim poremećajima u učenju i ponašanju, raspoloženju i pažnji. Ako je vaše dijete često pretjerano uzbuđeno, neorganizirano, neposlušno i prkosno, ako ga je teško udaljiti od ekrana, ako mu je teško zadržati prijatelje zbog nezrelog ponašanja, ako se raspon interesa vašeg djeteta suzio samo na ekrane, postiže slab uspjeh u školi, čini vam se da je lijeno, nemotivirano i nepažljivo – moguće da je uzrok svemu tome ekranizam.

Igra uz televizor

Iz svega dosad spomenutog, čini mi se da malo pažnje posvećujemo problemu ekranizma?

– O ovoj temi se govori unazad nekoliko godina, no u posljednje vrijeme sve češće jer stručnjaci, koji se bave odgojem i obrazovanjem djece, kao i svi koji su u bliskom kontaktu s djecom, učestalo uočavaju promjene na djeci, njihovom razvoju i ponašanju, koje se ne mogu povezati sa zdravstvenim teškoćama ili posljedicama nekih drugih poremećaja i teškoća. O temi se još uvijek premalo govori jer vidim da je mali broj roditelja svjestan koliko su ekrani štetni. Iako se u školama provode cijeli projekti medijske pismenosti i sl., do polaska djeteta u školu problem se već ukorijenio i narastao. Nažalost, puno roditelja se hvali time kako je njihova beba koncentrirana i po pola sata ispred TV-a i kako oni za to vrijeme mogu pospremiti kuću ili se odmoriti. Puno beba i djece se igra uz uključen televizor i pažnja im se skreće s igre na ekran i, posljedično, dugoročno nisu u stanju zadržati pažnju u igri ili s drugom osobom. O temi se premalo govori i educira. Stručnjaci su sve svjesniji ovog problema i ipak vidim pomake u pozitivnom smjeru no oni su, za sada, još uvijek premali.

Koji su simptomi ekranizma i karakteristična ponašanja?

– Među simptomima ekranizma su česte promjene raspoloženja, jezično-govorne teškoće, siromašniji rječnik, sporiji kognitivni razvoj, teškoće u komunikaciji, nekontrolirani pretjerani bijes, slaba samokontrola emocija i ponašanja, neorganiziranost ponašanja, poremećaji spavanja, poteškoće u učenju, depresija, pad školskog uspjeha, premalo vremena provedenog na svježem zraku i u fizičkim aktivnostima, problemi s težinom, nedostatak vremena za učenje i igru te opuštanje.

Kako ekranizam konkretno utječe na kognitivni, kako na emocionalni, a kako na socijalni razvoj djeteta?

– Roditelji često ističu kako već vrlo malo dijete zna boje, brojeve, pjesmice na engleskom jeziku, kako samo zna upaliti mobitel, TV i sl. Onda ih pitam – koja je funkcija tog ponašanja i znanja ako to isto dijete »ne doživljava« drugu osobu kao komunikacijskog partnera, služi se drugom osobom kao sredstvom za postizanje željenog cilja i zadovoljavanje određene potrebe (gladan, žedan…), ne dijeli pažnju na zajedničkom interesu niti komunicira sa svrhom komentiranja već samo sa svrhom zahtijevanja, ako nije u stanju komunicirati na materinskom jeziku? Čemu taj engleski jezik, to paljenje elektroničkih uređaja služi ako ono ne zna samostalno jesti ili izraziti što mu treba? Malim bebama i djeci do tri godine najpotrebnije za razvoj je upoznavanje svijeta oko sebe kroz senzoriku i motoriku. Što znači da im je, za razvoj mozga, potrebno istraživanje svega onoga što ih okružuje podraživanjem svih osjetilnih organa kako bi se stvorile veze u mozgu koje će omogućiti djetetu da uči i živi na adekvatan način. Bez tih iskustava, dijete se neće moći niti znati nositi sa svakodnevnim izazovima i događajima onako kako bi trebalo. Ne razvija adekvatnu komunikaciju s okolinom i ljudima oko sebe, ne zna se služiti sa stvarima koje ga okružuju i nema funkcionalna znanja i vještine koje bi mu omogućile zdrav razvoj.

Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga koji raste brže od bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom ovog perioda, dječji mozak je osjetljiviji na pozitivne utjecaje, ali i ranjiviji na negativne utjecaje nego što će biti ikada više u životu! TV i drugi elektronički medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj jer ne uključuju istraživanje, igru i vrijednu interakciju s roditeljima i drugim osobama koja potiče učenje i zdrav fizički te psihosocijalni razvoj. Prema novim istraživanjima, pretjerano gledanje ekrana, bilo koje vrste, mijenja strukture dječjeg mozga na negativan način. Rezultati pokazuju da što duže dijete gleda televiziju ili video sadržaje na ekranima – to su promjene u mozgu dublje. Snimke magnetne rezonance pokazuju da djeca koja mnogo vremena provode pred ekranima imaju manje bijele tvari u prednjem dijelu mozga što je povezano (između ostalog) i s nižom verbalnom inteligencijom. Bijela tvar je važna da bi mozak funkcionirao brzo i učinkovito. Izloženost malih beba i djece do tri godine ekranima povezano je s usporenim razvojem jezika i govora, sporijim razmišljanjem, teškoćama s usmjeravanjem i zadržavanjem pažnje itd. Također, ekrani u toj dobi često dovode i do problema sa spavanjem, problema u ponašanju, dugoročnih problema u socijalnom razvoju, uključenosti i sposobnosti praćenja na nastavi te akademskog uspjeha.

Ekranizam poznat je i pod nazivom digitalni autizam te bismo ga mogli okarakterizirati kao ovisnost – Lana Šramek Barišić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Privlačni podražaji

Dijelom ste već i odgovorili na sljedeće pitanje, ali što je ljudima, tj. djeci tako privlačno u ekranima?

– Ekrane čine podražaji koji su vrlo privlačni svakome, pogotovo djeci. Živahno je, šareno i dinamično i ta dinamičnost je ono što djetetu krade najviše pažnje. Djeca imaju kratku pažnju i potrebne su česte promjene da bi ona bila zadržana. Upravo to se događa na ekranima. Dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati s ekranima. U prvim kontaktima s ekranom, dijete pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da to, što je na ekranu, ne uzvraća, dijete se počinje zatvarati u sebe jer ne dobiva odgovor na pokušaj komunikacije. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje s djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa se i dječji mozak uvježbao za isključivanje. To je ono što zovemo digitalni autizam. Dijete ne gleda i ne doživljava drugu djecu i osobe, povlači se u sebe, ne obraća pažnju na naš govor upućen njemu, na osobe u svojoj blizini. Djeca se uglavnom rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima. Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimuliran u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulirani. Roditelji na logopedski pregled često dolaze zato što dijete ne govori, a pritom ne shvaćaju da dijete niti ne komunicira. Naizgled zdravo dijete, bez neuroloških oštećenja, ne razvija se u skladu s dobi. Zdrave stanice u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je sa zdravim stanicama u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline. Postoje točno određeni periodi u razvoju djeteta kada se što od pojedinih vještina i sposobnosti razvija, ali to se neće događati samo od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane izolirano od tog podražaja i »vegetira« ispred ekrana, neuroni se neće međusobno povezati sami od sebe.

Je li ekranizam razlog zbog kojeg posljednjih godina dolazi do sve veće potrebe za logopedima?

– Točno je da je sve više je djece s jezično-govornim teškoćama, a ekranizam je zasigurno jedan od razloga, no ne i jedini. U svakom slučaju, kada dijete ne govori, postoji razlog zašto je to tako. Dijete nije i ne može biti lijeno za nešto tako fundamentalno kao što je govor. To je kao da kažemo da je lijeno za disanje. Ako dijete kasni u komunikacijskom i jezično-govornom razvoju, preporuka je potražiti pregled i savjet logopeda. Nikada nije prerano za javiti se logopedu. Možda je dijete potrebno samo malo potaknuti i ono će ubrzo sustići vršnjake, a možda je problem ozbiljniji i tada ste na pravom mjestu u pravo vrijeme, dovoljno rano da se teškoće savladaju u najvećoj mjeri, ovisno o teškoćama i o djetetu, naravno.

Koje posljedice ekranizam ostavlja po društvo? Opterećuje li se obrazovni sistem s pomoćnicima u nastavi? Školuje li Hrvatska premalo logopedskog kadra?

– Kao i svaka dodatna intervencija, terapija i sl. koja je potrebna, a mogla se izbjeći, definitivno dodatno opterećuje sustav u kojem je ionako malo logopeda, dugo se čeka na procjene i terapije. Često takve terapije nisu dostupne roditeljima na uputnicu pa ih roditelji plaćaju iz svog džepa. Logopedske terapije su najčešće dugotrajne, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, ovisno o teškoćama. Djeca s višestrukim razvojnim teškoćama često imaju potrebe i za pomoćnikom u nastavi kada krenu u školu, budući da se sve više takve djece, zbog želje za inkluzijom, upisuje u redovan sustav, a ne u posebne ustanove. U Hrvatskoj je još uvijek premalo logopeda. Primjerice, u Bjelovaru su četiri redovne osnovne škole i pet vrtića. Kada bi svaki vrtić i svaka škola imali zaposlenog logopeda u stalnom radnom odnosu i dalje bi postojala potreba za logopedom privatnikom. Problem broja logopeda koji se školuju je na razini države. Nedostaje kadar koji će obrazovati te stručnjake, nedostaje dodatni prostor za predavanja kao i prostor u kojem bi studenti odrađivali vježbe, a nedostaju i radna mjesta za logopede.

Za što je ekranizam zapravo surogat u najranijoj djetetovoj dobi?

– Nažalost, često za pažnju i uključenost roditelja. Svaki roditelj voli svoje dijete, no mnogi nisu ni približno svjesni koliko je štetno staviti dijete, a kamoli bebu, ispred ekrana. Beba treba biti na podu da bi se naučila okretati, kretati, dohvaćati, komunicirati s majkom svoje potrebe itd. Dijete treba biti vani na igralištu, u parku, na travi i u blatu da bi učilo putem svih osjetila o svijetu oko sebe i gradilo primjerene socijalne vještine. Da, beba će začas zaplakati jer će joj biti teško na trbuhu ili dosadno na podu dok mama priprema kašicu, vješa rublje itd., dijete će se u parku zaprljati, oguliti koljeno, pojesti zemlju i sve to zahtijevat će naš dodatan angažman kao roditelja koji treba oprati, sanirati, zaliječiti i sve ostalo. No ono što damo svojoj djeci u prvih nekoliko godina života, kasnije nam se višestruko vraća.

Ranije ste, govoreći o istraživanjima, spomenuli kako određeni roditelji smatraju da će se djeca bolje uklopiti u društvo ako koriste suvremene tehnologije. Kako onda pristupiti problemu »kud’ svi, tu i mali Mujo«?

– Ovo je do vrijednosti, odgoja i odnosa unutar kuće od najranije dobi. Naravno, djeca uvijek vide ono što nemaju, a drugi imaju i ne vide obrnuto. No ako se roditelj s djetetom primjereno bavi, odnosi, razgovara, tada nema ljubomore niti između braće i sestara (»netko je dobio nove tenisice jer je trebao, a drugi nije«), niti među prijateljima (»zašto je moja prijateljica od mene za rođendan dobila ovu barbiku koju ja želim, a ja nisam dobila ništa«), tako će biti i s ekranima. Uloga roditelja nije da djetetu povlađuje i bude prijatelj, već da ga vodi i usmjerava kroz odrastanje i čini sve ono za što misli da će mu dobro činiti. Ako je odluka roditelja da dijete nema mobitel ili da ga ne nosi u školu ili nešto treće, tada će i to dijete, kojemu roditelj postavlja jasne i zdrave granice od početka, to prihvatiti. Možda će i biti tužno, ali to neće dugo trajati jer to dijete zna da ima i dobije sve što treba.

Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje s djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa se i dječji mozak uvježbao za isključivanje – Lana Šrabek Barišić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Preporuka logopeda

Koje su preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, odnosno vaše struke?

– Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije su potpuno izbjegavanje ekrana za djecu u dobi do godinu dana, a u dobi od godinu do pet godina do jedan sat dnevno. Od 5 do 17 godina ne više od dva sata dnevno, osim ako je to potrebno zbog domaće zadaće. Također, vrijeme provedeno ispred ekrana ne bi trebalo biti provedeno u samoći, što znači da bi uz dijete uvijek trebala biti neka odrasla osoba koja će kontrolirati sadržaje kojima je dijete izloženo i komentirati ono što dijete gleda.

Preporuka logopeda je izlaganje ekranima u što manjoj mjeri i, kad već koriste ekran, da sadržaje biraju roditelji, da dijete nema mobitel i tablet u rukama kako ne bi samo prebacivalo iz videa u video (često to čine besciljno), da djeca gledaju sadržaje na materinskom jeziku budući da predškolska djeca još uvijek uče i ovladavaju jezičnim zakonitostima materinskog jezika koji im je kasnije važan za uspješno usvajanje vještina čitanja i pisanja, a samim time i učenja.

Možete li navesti slučajeve iz vaše prakse i trendove koje ste primijetili?

– Sve češće na logopedsku procjenu dolaze djeca koja ne komuniciraju ili čine to neprimjereno dobi, koja ne govore ili im je jezično-govorni razvoj u kašnjenju, koja govore engleskim jezikom, kojima su igra i ideacija nerazvijene, a pažnja raspršena i sl. Zvuče i izgledaju kao da se radi o poremećaju iz spektra autizma, ali ipak, vidljivo je da se ne radi o autizmu. Detaljnijim razgovorom s roditeljima do izražaja dolazi jedan zajednički nazivnik, a to je prekomjerno izlaganje ekranima od malena. Kad kažem od malena, mislim čak i na dob prije prve godine života. Kada roditelji to shvate, očajni su i krive sebe za djetetovo stanje. Ono što je u tom trenutku bitno jest da se ekrani postupno ukinu (nikako ne naglo jer će dijete pokazati određena apstinencijska nepoželjna ponašanja) i da se uključe u potrebne terapije (logopedsku, edukacijsko-rehabilitacijsku i ostale, po potrebi) kao i da se kod kuće ekran zamijeni dobno primjerenim aktivnostima i interakcijama s roditeljima i drugim osobama.

Utječe li korištenje ekrana u najranijoj dobi i na korištenje istog u tinejdžerskoj? Koje dugoročne posljedice ostavlja po osobu?

– Naravno. Ako je ekranizam ovisnost, ona će se samo još dublje ukorijeniti ne tretiramo li je ispravno od početka, ne stvarajući zdrave životne navike i navike oko učestalosti i načina korištenja ekrana. Okruženi smo elektroničkim uređajima, pametnim uređajima, svaki tinejdžer ima mobitel, nastava se sve češće održava online ili se u sklopu redovite nastave u školama koriste tableti i laptopi, stoga je teško očekivati da tinejdžer neće koristiti ekrane i da neće u tome pretjerati. Moje je mišljenje da je iznimno važno što mi, kao odrasle osobe – roditelji, skrbnici, stručnjaci, učinimo s djecom do te dobi. Kako ih naučimo da koriste ekrane i koje vrijednosti i aktivnosti njegujemo do tada – od zdrave prehrane, fizičke aktivnosti pa nadalje. Istraživanja su pokazala povezanost između pretjerane upotrebe ekrana i različitih poteškoća s fizičkim i psihičkim zdravljem, problemima u ponašanju, tjeskobi i depresiji. Također, zbog ekrana tinejdžeri ne spavaju dovoljno, što im šteti fizički i utječe na ishode učenja i aktivnosti u školi. Kad dođu iz škole, opet na ekrane otpada vrijeme koje bi trebalo biti provedeno uz domaću zadaću. Korištenje ekrana utječe i na njihov razvoj socijalnih vještina. S ekranom ne trebamo strpljenje, od ekrana dobivamo instant zadovoljstvo. Ali za razgovor, odnos i komunikaciju s drugom osobom trebamo. Trebamo znati čekati, izmjenjivati se u igri, razgovoru, slušati i odgovoriti.