RIJEKA – Terminal za uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina (LNG) u Omišlju, u prvih godinu i nešto manje od dva mjeseca rada, isporučio je 1,9 milijardi kubnih metara prirodnog plina u transportni sustav Plinacroa, a oko 95 posto plina uvezenog preko LNG terminala potrošeno je ili uskladišteno u Hrvatskoj, čime je od početka rada LNG terminal pokrio više od polovine ukupne domaće potrošnje, koja se kreće oko 2,8 milijardi kubnih metara godišnje.
LNG terminal posebno dobiva na značaju u trenutku rastućih napetosti između Rusije i Ukrajine koje bi mogle, ukoliko sukob eskalira, rezultirati sankcijama EU-a i SAD-a Rusiji, a posljedično i obustavom ili smanjenom isporukom ruskog plina europskim tržištima, kao infrastrukturni objekt putem kojeg je moguć uvoz ukapljenog prirodnog plina iz bilo kojeg dijela svijeta. Hrvatska je lani na vlastitim plinskim poljima, što na kopnu, što u sjevernom Jadranu, proizvela prirodnog plina u količini koja pokriva oko 20 posto domaće potrošnje, nešto više od deset posto je uvezeno preko Mađarske, a uz potrošene količine iz skladišta Okoli i uvoz preko Slovenije, LNG terminal pokrio je preostalih više od pedeset posto potrošnje, s isporučenih 1,6 milijardi kubnih metara prirodnog plina, do 31. prosinca prošle godine.

Protivljenje projektu

– LNG terminal najbolji je energetski projekt u Hrvatskoj u zadnjih deset godina pa i više, ocjenjuje rad terminala energetski stručnjak Igor Grozdanić, dodajući kako je bilo podosta protivljenja ovom projektu kada je pokrenut.
– I prije sadašnje rusko-ukrajinske krize pokazao se potpuno opravdanim, pokrivajući gotovo 60 posto domaće potrošnje plina, a sada se pokazuje još važnijim u smislu sigurnosti opskrbe, u slučaju prekida ili smanjenih isporuka iz Rusije. Smatram da je kapacitet terminala trebao biti i veći od sadašnjih 2,6 milijardi kubnih metara godišnje, to se moglo postići izgradnjom većeg, kopnenog terminala koja nije uspjela zbog kojekakvih igara. No, i ovakav kakav je, terminal je odlično rješenje za pouzdanost opskrbe i trebalo ga je i ranije izgraditi, smatra Grozdanić.
Nekadašnji predsjednik uprave Ine Davor Štern ističe kako je plin iz LNG terminala u normalnim tržišnim okolnostima u pravilu nešto skuplji od plina iz plinovoda, ali nudi daleko širi izbor izvora dobave plina.
– Najskuplje je kad uopće nemate plina. Sad se pokazuje da se ulaganje u LNG terminal ipak isplatilo. Hrvatska može uvoziti plin iz Rusije, preko Mađarske, a teoretski i preko južnih dobavnih pravaca, uz ulaganja u potrebnu infrastrukturu, ali ako EU proglasi sankcije za Rusiju, a dotok plina iz Rusije stane, ukapljeni plin može se nabavljati i iz Katara, SAD-a, Alžira i drugih zemalja, kaže Štern.
Na naše pitanje treba li Hrvatska aktualizirati istraživanje potencijalnih plinskih polja na srednjem i južnom Jadranu, Štern odgovara kako bi to, uz sadašnje cijene plina, bilo moguće, no dodaje i kako su off-shore projekti uvijek neizvjesni, zbog visokih ulaganja i nestabilne cijene plina.
– Hrvatska nije odustala od istraživanja srednjeg i južnog Jadrana, nego u tom trenutku naprosto više nije bilo zainteresiranih, zbog niske cijene nafte i plina. Off-shore je u pravilu skup i isplati se samo kada su cijene nafte i plina visoke, kaže Štern.

Plinska polja

Zanimalo nas je može li Hrvatska povećati udio vlastite proizvodnje prirodnog plina dodatnom razradom postojećih plinskih polja na kojima proizvodnja, doduše, već godinama opada.
– Sa sadašnjim cijenama plina, takvo bi ulaganje bilo opravdano i proizvodnja na postojećim poljima može se povećati. U kom postotku, treba vidjeti, no to bi dalo brže rezultate od istraživanja i pokretanja novih eksploatacijskih polja, kaže Štern, ističući kako se ipak nada da neće doći do obustave isporuka iz Rusije.
– Do toga može doći ukoliko američke i svjetske banke Rusiji, u sklopu mogućih sankcija, onemoguće platni promet, odnosno naplatu isporučenog plina. Ako se to dogodi, ako ne budemo u mogućnosti kupovati ruski plin, opet ćemo, s druge strane, postati taoci LNG-a, čije će cijene dramatično rasti jer će narasti i potražnja za ukapljenim plinom u cijelom svijetu, posebno u Europi. Nadam se da će se stvari između Rusije i Ukrajine, kao i Rusije i SAD-a te EU-a ipak primiriti, kaže Štern.
Do kraja ove plinske godine, odnosno do konca rujna, na terminal u Omišlju trebalo bi pristati još 14 brodova s teretom ukapljenog plina. Iako je riječ o relativno velikim količinama, one ipak najvjerojatnije ne bi bile dovoljne za pokrivanje domaće potrošnje pa smo Hrvoja Krhena, direktora LNG-a Hrvatska, tvrtke koja upravlja terminalom, pitali ima li prostora za značajnije povećanje uvezenih količina plina.
– U ovoj godini kapaciteti su nam zakupljeni praktički sto posto tako da bi, do konca rujna, bilo mjesta eventualno za dolazak još jednog broda s plinom za spot tržište, odgovorio nam je Krhen koji kaže kako će i financijski rezultati za prošlu godinu, iako obračun još nije gotov, biti bolji od planiranih.
U prošloj godini iskorišteno je oko 75 posto kapaciteta, iako je zakup bio stopostotan, a do razlike je došlo zbog preusmjeravanja brodova s teretom LNG-a koji su trebali doploviti u Omišalj, prema azijskim LNG terminalima tijekom prošle zime, kada su na tamošnjim tržištima bilježene rekordne cijene plina pa se trgovcima plinom naprosto više isplatilo poslati brodove tamo, a ovdašnjim kupcima isporučiti »zamjenski«, mahom ruski plin iz plinovoda.