Kaže predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović svom protukandidatu Zoranu Milanoviću da je bio najlošiji hrvatski premijer. On joj odgovara da nije, a onda ona izbaci argument predstečajnih nagodbi kao krimen njegove vlade. Milanović joj krene pojašnjavati da očito nije dobro informirana i nastavi s apologijom predstečejanih nagodbi koje su spasile hrvatsko gospodarstvo.

Upravo taj dio toliko je iživcirao nekadašnjeg ministra financija u Milanovićevoj vladi, Slavka Linića, da je odlučio progovoriti bez dlake na jeziku o kandidatu SDP-a kako bi birači saznali o kakvom je čovjeku riječ i kako bi mogli donijeti racionalnu odluku u nedjelju, 5. siječnja 2020. godine. Valja podsjetiti da je Milanović smijenio Linića zbog predstečajnih nagodbi, a na kraju je Linić izbačen i iz SDP-a, stranke koju je početkom 1990-ih stvarao.

Prije više od dvije godine bili ste potpuno iskreni kada su vas pitali što mislite o mogućnosti da se Zoran Milanović kandidira na predsjedničkim izborima. Na novinarsko pitanje da komentirate kandidaturu Zorana Milanovića za predsjednika Republike rekli ste da, nažalost, neki novinari i mediji i to guraju i dodali da možeš biti neuspješan, loš, bahat, neradnik, konfliktan, i svejedno si dobar, zaključivši da je to sramota za Hrvatsku. Ostajete li i dalje pri toj ocjeni?

– Dapače, još više sada stojim iza razmišljanja da on za Hrvatsku ne bi bio dobar predsjednik. Jedna od temeljnih funkcija predsjednika je vanjska politika. Hrvatska je mala zemlja s malim brojem stanovnika i nažalost nedovoljno razvijenim gospodarstvom. To gospodarstvo treba strane ulagače, strane uspješne ljude, a i naše domaće koji su vani uspjeli. Takvu poziciju može osigurati predsjednik koji je komunikativan i diplomat par excellence, a Milanović je dokazao da to nije.

Za njega je Putin nitko i ništa, Trump nije njegov izbor, Erdogan i Orban su apsolutisti… Jedna osoba koja pretendira da bude predsjednik Hrvatske ne može unaprijed pokazati aroganciju, nadmenost, bezobrazluk prema svima s kojima će sutra morati razgovarati. Pa on se hvali da je prevario Angelu Merkel, jednu od najjačih europskih političarki. On lakonski kaže da joj je svašta obećao i da ju je onda prevario. I to takvim riječima bez imalo diplomatskog takta. Na taj način Milanović dokazuje da u vanjskoj politici neće Hrvatskoj donijeti dobro. Ako želimo Hrvatsku koja će se od svih udaljiti i koja će svima dijeliti lekcije, onda u redu, ali ja takvu Hrvatsku ne vidim i ne bih je želio.

Bio bi nemilosrdan

Druga bitna ovlast predsjednika države je to da je vrhovni zapovjednik oružanih snaga. A vi otvoreno tvrdite da je kao premijer zloupotrebljavao policijski sustav u obračunu s vama?

– On je zloupotrebljavo policijski sustav. On je policijski USKOK pretvorio u svoju osobnu vojsku za obračun s neprijateljima. Podmetao je, krivotvorio je, a to dokazuje moj primjer. Kao što su slijedili i mene i moje prijatelje, a što je zloupotreba policijskog sustava.

Takav čovjek kada ima moćnu poziciju može je i te kako zloupotrijebiti. On se s jedne strane hvali rezultatima svojih suradnika, a potjerao ih je i najurio. To dovoljno govori o kakvom je čovjeku riječ. Ako dobije izbore, a onda ćemo imati kohabitaciju s vladom godinu dana, a teoretski i četiri godine nakon parlamentarnih izbora. On bi bio nemilosrdan. U to uopće ne dvojim i to ne bi bilo dobro za Hrvatsku.

Dobar dio stručne javnosti pohvalio je Milanovića da je naučio lekciju i da se ne bahati kao što se nekada bahatio. A onda je došlo prvo sučeljavanje nakon prvog kruga predsjedničkih izbora na kojima je Milanović u jednom dijelu opet bio onaj stari, čovjek koji se bahati i dijeli lekcije s visoka. Želite li vi poručiti da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada?

– Na zadnjem sučeljavanju ja sam vidio staru aroganciju i bahatost, zaljubljenost u sebe – ja ovo, ja ono, ja simo, ja tamo… Sve to pokazuje da se može jedno vrijeme skrivati, a pravo lice bi pokazao kada bi bio izabran. Uvjeren sam da ništa ne bi bilo drugačije u odnosu na vrijeme kada je bio premijer. To je moje mišljenje.

Pred nama je drugi krug. Ako Milanović nije dobar izbor, s pozicije lijevog centra i građanske Hrvatske sigurno dobar izbor nije ni Kolinda Grabar-Kitarović koja je odradila jako lošu kampanju koja se ocjenjuje kao skandal. Pa što onda građani da rade?

– Ona je sušta suprotnost u vanjskoj politici u odnosu na Zorana Milanovića. Vjerujem da je komunikativnija, pristupačnija i može puno više toga učiniti. To mi kod nje i te kako odgovara. Mnogi njezine nastupe kada je riječ o druženjima s ljudima sa sportašima ne doživljavaju primjerenim i dostojanstvenim. Moje je mišljenje da se uz male korekcije to može ispraviti. S ljudima treba biti, radovati se s njima, tugovati s njima.

I ja sam slična osoba i to se meni dopada. Ne dopada mi se njezino nedovoljno poznavanje gospodarstva, neodgovorne izjave koje zna dati, a jedna od njih je i ona o predstečajnim nagodbama. Ne sviđa mi se ni njezino približavanje desnici, kao i izbjegavanje jasnog stava kada su u pitanju ženska prava. To stvara odbojnost i kod mene i kod dobrog dijela građana Hrvatske koji žele predsjednika koji će biti diplomat, koji će Hrvatsku približiti svijetu. Ta pozicija traži dostojanstvo, traži proeuropske i moderne stavove, a ne tradicionalističko desničarenje.

Neuspješni Kolakušić

Vaše kolege iz SDP-a poručuju da je izbor za Zorana Milanovića izbor za građansku Hrvatsku. Ovo što vi pričate sigurno neće pomoći Milanoviću kada je riječ o biračima lijevog centra i onima koji dišu lijevo. Zašto ste se odlučili onda o svemu progovoriti javno kao vrlo utjecajna osoba iza koje stoji impresivna politička karijera i što vas motivira za takav diskurs?

– Mene motivira to što imam potrebu reći javno o kakvoj je osobi riječ jer se ta osoba natječe za mjesto predsjednika Republike Hrvatske. A ne da sutra netko kaže da nije znao. Svatko ima pravo na osnovu informacija donijeti političku odluku, ali mora imati informacije o kandidatima. Meni je osobno neshvatljivo da je jedan od kandidata koji je bio sudac Trgovačkog suda i to jedan od najneuspješnijih sudaca Trgovačkog suda.

Pa zbog takvih su i uvedene predstečajne nagodbe. Do 2013. godine sporost rješavanja stečaja je bila takva da su rezultati bili tragični, a vjerovnici nisu mogli naplaćivati svoja potraživanja. Osim banaka koje se imale sigurnost kroz razlučna i izlučna prava. Radnici su ostajali bez radnih mjesta. Sve su to rezultati neuspješnih sudaca koje ja povezujem s jednim Mislavom Kolakušićem.

Za razliku od sudaca riječkog Trgovačkog suda koji su rješavali brzo teške predmete u zaštiti radnika i vjerovnika. Tragedija je da čelni ljudi pravosuđa nisu takvog čovjeka prokazali kako ne bi dobio povjerenje građana. I na kraju je završio u Europskom parlamentu. I bio je među četiri ozbiljna kandidata na predsjedničkim izborima. Netko je odgovoran zbog toga što se nisu iznijele informacije o kakvom je čovjeku riječ. Zato sam miran kada javno ocjenjujem Milanovića, miran sam jer ljudi imaju pravo znati o kakvom je čovjeku riječ. On svoj karakter ne može promijeniti, a za Hrvatsku nije svejedno tko će sljedećih pet godina biti predsjednik.

Kako se osjećate dok gledate sučeljavanje u kojemu se Milanović hvali predstečajnim nagodbama, a vi ste zbog njih morali otići iz njegove vlade i u konačnici iz SDP-a?

– Žalostan sam kada to slušam. Sjećam se bitke s Kolakušićem oko Dalekovoda, pa on je htio uništiti firmu s 1.200 ljudi, nije htio potvrditi nagodbu koju su vjerovnici sklopili. Na kraju smo ga morali maknuti s predmeta, a danas je to tvrtka koja radi u skandinavskim zemljama, koja je uspješno izašla na tržište. Primjer Spačve sa 650 radnika – ta je tvrtka uništena zbog loših vlasnika koji nisu isplaćivali plaće, nisu plaćali poreze, naknadu za korišteno drvo, krali su na neki način.

Dogovorom banaka, Hrvatskih šuma smo sve riješili, maknuli neodgovorne vlasnike i danas je to firma u kojoj radi sto ljudi više nego prije, 90 posto proizvoda izvoze, a ne drvenu masu kao što to rade Hrvatske šume. To je bio uspješan primjer, a za Milanovića je bilo sumnjivo. Samo zato što se htio obračunati sa mnom. Pa nisam ja to radio, to su radili odgovorni ljudi u Ministarstvu financija.

U dvije godine obrađeno je preko 9.000 predmeta. Nažalost zbog negativne kampanje i pritisaka njih 3.200 riješeno je pozitivno, što je malo. Ali spašeno je 43.000 radnih mjesta. Prije predstečajnih nagodbi bilo je blokirano 43 milijarde kuna, a danas je to palo na 13 milijardi. Sve su to jasni efekti, a onda isplivaju neodgovorni pojedinci koji misle da mogu obnašati najviše državne funkcije. Često se pitam je li moguće da nitko ne želi gledati brojke, razumjeti kontekst. Uvijek su moguće pogreške, ali to je onda posao onih koji to trebaju procesuirati.

Prikrivali dubioze

Zašto je tadašnja vlada kojoj je premijer bio Zoran Milanović uopće krenula s predstečajnim nagodbama?

– Bilo bi normalno da je to ušlo u Zakon o stečaju. Ali protiv mene su bili tadašnji ministar Orsat Miljenić i premijer Zoran Milanović. Riječ je bila o mogućnosti nagodbe vjerovnika kako bi se spasila radna mjesta i tvrtka. Nisu htjeli da to uđe u Zakon o stečaju. Na moju odgovornost i u suradnji s ljudima iz pravne struke, uz pomoć ljudi koji poznaju Ustavno pravo, osmišljeno je takvo rješenje. Morao sam raditi sam i boriti se da prođe ono čim se on danas hvali u sučeljavanju kao svojim uspjehom. Mi smo tada dobili zeleno svjetlo Svjetske banke, MMF-a, Europske komisije, svih europskih zemalja jer su shvatili da pomažemo gospodarstvu i spašavamo radna mjesta. Mogu biti zločest?

Pa budite.

– Tragedija je da se Milanović može hvaliti uspjesima svoje vlade i to samo onim iz resora Ministarstva financija. Zamislite da je riješio Hrvatske željeznice, autoceste i bio dovoljno čvrst da kredite prebaci na nekog drugog koncesionara, a novac ubaci na regionalne i magistralne ceste. Zamislite Milanovića koji je trebao iskoristiti presudu Sanaderu i Hernadiju i raskinuti ugovor kojim država ima 42 posto vlasništva, a nema pravo glasa u upravljanju Inom koja je postala sitna mala tvrtka s kojom se MOL poigrava.

On to nije odradio i zato se hvali fiskalizacijom i predstečajnim nagodbama. Bitan je razvoj, a toga nije bilo i njegov najveći gubitak je bio odlazak Radimira Čačića koji je htio pokrenuti razvojne projekte u HEP-u. S takvim investicijama bi stope rasta bile pozitivne. Ovako mu ostaje hvaliti se projektima koje je vodilo Ministarstvo financija, a mene je smijenio i izbacio iz SDP-a.

Jeste li zločesti i kada Milanovića kvalificirate kao neradnika, tvrdite da je više bio u jednom zagrebačkom restoranu nego na radnom mjestu u Banskim dvorima. Je li to metafora ili je to zaista tako?

– To je tako. Bio je na čelu komisije koja je trebala ozbiljno raditi na projektu željezničkog povezivanja Rijeke sa Zagrebom i Budimpeštom. Održan je samo jedan sastanak. Sada za vrijeme Plenkovićeve vlade i ministra Olega Butkovića imamo ozbiljne investicije kada je riječ o tom projektu. Nije zauzeo jasan stav oko toga da se teretni promet mora privatizirati, a ne da se opterećuje državni proračun i HŽ infrastruktura za minuse u teretnom prometu.

Obećavali su ozbiljne investicije, a pokrivali su dubioze. To je ono što ljudi ne znaju, a imaju pravo znati. Na mnogim sastancima na kojima je trebao biti nije bio niti je sudjelovao u osmišljavanju i provedbi niza reformi koje je trebalo odraditi.

Po načelu »ja pa ja«

U nedjelju su izbori. Birači imaju Milanovića za kojega vi tvrdite da nikako ne bi bilo dobro da pobijedi. S druge strane je HDZ-ova kandidatkinja, a barem ste vi uvijek bili poznati kao žestoki borac protiv HDZ-a. Čini se da je izbor takav da ga je najbolje opisati kao jao nama. Pa što ljudi trebaju učiniti?

– Građani imaju puno saznanja i o jednom i o drugom kandidatu. Moraju vagati što im je gore. Ja znam odvagati što je za mene gore. Ne želim nikome ništa sugerirati, birači moraju sami izabrati hoće li nadmenog predsjednika, predsjednika koji će biti nadmeniji od jednog Trumpa. Možda im je to bolje od predsjednice koja se rukuje, grli, koja može uspostaviti kontakt. Hoće li građani vjerovati ili neće da će Milanović zloupotrebljavati predsjednički položaj, to je njihovo pravo.

Meni je pred očima scenarij da bi vrlo brzo razjurio sve oko sebe jer bi vrlo brzo postao nezadovoljan sa svim oko sebe. On je čovjek koji funkcionira po načelu ja pa ja i ako netko voli takvog čovjeka, dat će mu glas. Ali ja pa ja ne postoji u demokratskom svijetu. Uloga predsjednika je korektivna u hrvatskom političkom sustavu, ali ja pa ja vodi u apsolutizam.

Onaj tko se opredijeli za Milanovića opredijelio se za apsolutizam. U ovom trenutku jasne su pozicije i jednog i drugog kandidata. Milanović se nije promijenio, a nije se promijenila ni Grabar-Kitarović koja i dalje bježi od odgovornosti kada je riječ, recimo, o ženskim pravima i koja se ne želi jasno očitovati o Istanbulskoj konvenciji.

Dobro, da zaključimo – između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović vi birate kandidatkinju HDZ-a?

– Nema nikakve dvojbe da je ona bolje rješenje za Hrvatsku.

Riječ je o i te kako kontroverznoj izjavi čovjeka koji je bio jedan od ključnih ljudi SDP-a i koji slovi kao žestoki borac protiv HDZ-a.

– Budimo iskreni, više ne razumijem SDP. Jer, teško mi je razumjeti da su se opredijelili za Zorana Milanovića koji nije ljevičar i koji stalno bježi od toga da ga netko identificira sa SDP-om, iako je bio predsjednik stranke. Riječ je o čovjeku koji nema program, njegov jedini program je on sam, program je Zoran Milanović, ja pa ja. I da SDP nije išao s novim čovjekom je greška. Milanović nije dobar za SDP, a za Hrvatsku još manje.

Lako se na Račana pozivati, ali treba tako raditi

Kako je moguće da ljevica u Hrvatskoj nije mogla naći kandidata, a da to nije Zoran Milanović, čovjek koji je gubio izbore od HDZ-a?

– Često se mnogi pozivaju na Ivicu Račana. Lako se na njega pozivati, ali treba tako raditi. Ivica je nakon Saveza komunista imao hrabrosti nekim starijima reći doviđenja, dovesti mlađe i polako stvarati socijaldemokraciju. Ocijenio je da nema dovoljno kadrova pa je uz stranku vezao hrvatske uglednike. Jačao je stranku s ljudima koji nisu ušli u SDP, ali im je bila bliska ideja socijaldemokracije. Uvijek je bilo pet-šest jakih timova kojima smo kreirali javne politike, na tome su radili i članovi i nečlanovi.

Kada SDP-ovi čelni ljudi počnu raditi, onda će se početi stvarati programi i vraćati povjerenje ljudi u socijaldemokraciju. I još je jedna velika razlika, Ivica Račan nikada nije tjerao ljude od sebe. Nije se slagao s mnogima, ali ih je držao blizu sebe. Dolaksom Zorana Milanovića krenulo je raspuštanje cijelih stranačkih organizacija. Za mene je raspuštanje splitske i istarske podružnice tragedija. Tjerao je ljude, Matu Arlovića, Mirelu Holy, mene… To Račan nikada ne bi napravio i zato je uspio transformirati stranku i vratiti povjerenje birača na izborima. Milanović je napravio sve suprotno. Politički uspjeh ne dolazi bez rada.

Sa starim društvom iz SDP-a dijelim slično mišljenje

Bojite li se da će vas se bivši kolege iz SDP-a nakon ovog razgovora drugi put javno odreći?

– Moram reći da više s njima ne komuniciram. Mnogi od njih i dalje simpatiziraju Zorana Milanovića pa mi nije stalo do njihovog mišljenja. Čujem se sa starim društvom iz SDP-a i dijelimo vrlo slično mišljenje vezano za status SDP-a i za Zorana Milanovića. S onima koji su stali uz skute Zorana Milanovića ne pozdravljam se. Nisam zlopamtilo i to meni ne bi bio problem, ali njima je jer očito nemaju čistu savjest.