Srećom i nakon dugih 50-ak dana - bolest nije bila jača od mene! Od moje volje za oporavkom i nastavkom na poziciji gdje sam stao, pojašnjava Niko
povezane vijesti
Kad sve prođe, kad se oporavim i budem spreman za povratak utrkama, okupit ćemo se na jednoj zajedničkoj press konferenciji na kojoj ću iznijeti sve o svojim planovima u automobilizmu, ali progovorit ću još i više o 51 danu u dubrovačkoj bolnici, kao i o oporavku koji tjednima prolazim na zagrebačkom Jordanovcu. I dalje mojim mislima dominiraju stručni ljudi iz bolnice Sv. Vlaho, ljudi kojima imam zahvaliti da su mi sačuvali život. Meni, kao i mnogima, mnogima drugima.
Ne bez muke, ne bez zastajkivanja, ispričao nam je to u telefonskom razgovoru jedan od najboljih hrvatskih automobilista i općenito sportaša svih vremena, nakon što je odradio prvi od nekoliko dvodnevnih setova oporavka u Klinici za plućne bolesti Jordanovac, najpoznatijoj ustanovi tog tipa u Hrvatskoj.
Jak i stasit, ali…
Niko Pulić, stasit, jak, utreniran – unatoč silnoj dugovječnosti na automobilističkoj sceni, kao i činjenici da iako u šestom desetljeću života nikad nije prestao s aktivnim bavljenjem sportom – u travnju je, u jeku najsnažnijeg pandemijskog vala koji je pogodio Hrvatsku, završio u dubrovačkoj bolnici. Po svim svojim psihofizičkim karakteristikama Niko je bio jedan od zadnjih ljudi za koje bi netko pretpostavio kako će zbog zaraze koronavirusom završiti na bolničkom liječenju.
Pa čak i kad se to dogodilo, javnost je očekivala kako će se Pulić nakon najviše desetak dana javiti prigodom izlaska iz bolnice. S obzirom na dugi niz godina otkako se znamo, susrećemo i postojimo, usudili smo se ga, a bilo je to točno 2. svibnja, zamoliti za nekoliko rečenica, za izjavu, nešto….
– Molim te, ovo je bolest. I drugi ljudi su u bolnicama. I ne, ne vidim što sam ja drukčiji…
Totalna nevjerica
Bila je to kratka SMS poruka, ukrašena nizom »emoja«, u kojoj je sve bilo rečeno. S obzirom da sam i osobno prošao jednu znatno blažu, ali u osnovi jednako opasnu fazu razvoja bolesti kao i bolničkog liječenja u KBC-u Rijeka, bilo mi je još i teže što sam gospara Nikšu, kako smo ga znali zvati, uznemirio u jednoj od njegovih najtežih životnih faza.
Provjeravali smo dakako stalno kakvo je njegovo zdravstveno stanje. Preko prijatelja, preko institucija, raznim kanalima, putima i vezama. I nismo mogli vjerovati. Prošla su bila tako i 42 dana, što je višestruko simbolična brojka, biblijska, ali i broj dana koji su upravo u Nikinom Dubrovniku davno bili definirani kao »karantena«, odnosno broj dana koji se mora provesti u izolaciji ne bi li se ustanovilo postoji li ili ne bolest kod nekog tko je stigao u Grad… Nevjerica je bivala sve većom i većom, da bi konačno, prvih dana lipnja, nakon 51 dan Niko izašao iz Sv. Vlaha, kako nosi naziv i dubrovačka bolnica.
Priča o bolesti, a prepoznat će se u njoj na žalost i one obitelji, njih više od osam tisuća čiji se najmiliji nisu, niti će se ikad oporaviti, išla je na jedan klasičan, opaki način. Počinje sa simptomima koji su jasni, ne nužno i prejaki. Umjerene temperature Niku su se pojavile baš za – Uskrs. Podsjetimo se, on je ove godine »padao« 4. travnja.
Dva dana kasnije, s obzirom na silnu malaksalost organizma, dolazi potvrda kako je »pozitivan«, a rendgen pokazuje nešto drugo, mogli bismo to nazvati i »fenomen Pulić«: jedno plućno krilo bilo je upalom zahvaćeno 90, drugo 85 posto! Liječnici su bili šokirani, u totalnoj nevjerici da je osoba s takvim plućima sama došla do njih.
Vedri duh
Pulić je javnosti prenio informaciju kako ga je zaskočila korona te kako uz silno žaljenje najavljuje odustajanje od prvog WRC nastupa u Hrvatskoj, fenomenalnog CRO Rallya što se bodovao za svjetsko prvenstvo. Bio je za taj nastup Pulić »složio« i automobil, potrošio na desetke tisuća eura, podigao je i treninge fizičke spreme na najviši nivo, ali korona ne bira.
– Kako su mi liječnici objasnili, zarazio sam se znatno prije no što su se simptomi pojavili. Gdje i od koga? Pa to više-manje nitko ne zna, naprosto se – zaraziš, govorio je tada Niko.
I dok su svi očekivali kako će Pulićeva moćna fizička konstitucija i poslovično vedar duh, silna otvorenost karaktera to brzo riješiti, prije samog starta CRO WRC-a javio se njegov sin Ivan, koji se također bavi automobilizmom, te prenio infomaciju kako tata nije dobro te kako je na liječenju i mama Vikica, dok je sestra Petra prošla bolje te je ostala kući, u samoizolaciji.
Slična osobna sudbina je pak »izdala dozvolu« da Niku nazovem… pa skoro mjesec dana od kako je osjetio prve simptome. Očekivao sam vedri duh i veseli glas, kad ono – umor. Teško disanje i zastajkivanje. I momentalno odustajanje od bilo kakvog pokušaja za bilo kakvim razgovorom.
A što reć’
Niko Pulić je na samom početku lipnja izašao iz bolnice. Što je, s obzirom da je danima bio pod jednim od najtežih napada koronavirusa u Hrvatskoj, da su njegova pluća bila podvrgnuta ne baš jednostavnim metodama liječenja – fenomenalna vijest. U ljudskom, emocionalnom i medicinskom smislu.
– A što reć’. Nisam dozvolio da mi se dogodi atrofiranje, propadanje mišića, tako da sam u skladu sa svojim mogućnostima, ali prvenstveno zahvaljujući silnoj volji i svojoj tvrdoglavosti, nikako ne zahvaljujući tjelesnoj spremi koja je bila na minimumu, svakodnevno hodao – oko bolničkog kreveta. Sada, doma, do stana imam 11 skalina. Koji mi se čine jako, jako visoki i dugi, ističe Niko svoje stanje nakon prvih seansi oporavka na Jordanovcu.
– Znatno je bolje, ali protok kisika, saturacija mi je i dalje na 91. Normalna bi bila 99, ali nakon svega što sam prošao, i ovo je više nego dobro. Liječnici te terapeuti na Jordanovcu čine sve, tako da se nadam povratku na staze hrvatskog automobilističkog prvenstva. Kada? Kad liječnici i moje tijelo kažu da mogu, poruka je Nike Pulića.
Fantastični Smart
Predviđene su mu četiri tjedne seanse od po dva dana tako da postoji nada kako bi se u solidno zdravstveno stanje mogao vratiti do konca lipnja. Ono što je već duže vrijeme također poznato, Pulić ima skoro spreman fantastični Smart čija snaga doseže nevjerojatnih 800 KS s kojim bi se on jako rado pojavio na – Malački, na popularnoj brdskoj utrci. Ona dolazi među prvima, ali, realno, pomišljati da može na natjecanje svega nekoliko dana po okončanju jordanovačkih terapija smije samo – Niko.
– Sam sam sebi rekao da je najvažnije imati čvrstu volju za povratak natjecanjima, automobilizmu, sportu. Volim si postavljati ciljeve, volim izazove. Ovo s čime sam se sudario, ova bolest – bilo je strašno, posebno kad osjetiš zastrašujuću nemoć. Srećom, i nakon dugog 51. dana – nije bila jača od mene! Od moje volje za oporavkom i nastavkom na poziciji gdje sam stao, pojašnjava svoje sadašnje stanje Niko.
I da, svega nekoliko sekundi nakon što smo razgovorom bili na terapiji, u blizini bolničkih kreveta i zastrašujuće upale pluća čije će se posljedice u stasitom tijelu ponajboljeg hrvatskog automobilista, k tome i trostrukog prvaka Europe, osjećati još godinama, prelazi na automobilizam! Nevjerojatan um, nevjerojatna sposobnost gledanja isključivo u budućnost.
– Ma znaš što, ako ne bude Malačke, ako ne bude ni nastupa u kolovozu, dobro ću se odmoriti i oporaviti. A ono što bih se usudio najaviti k’o sigurno, moj je povratak natjecanjima u Buzetu. Ma znaš što, do rujna ću sigurno biti fit. A Buzet se ne propušta, predivna je to utrka, sretan je Niko.
Puštamo ga na miru. Nije naprosto vrijeme. Apsolutno odbija bilo kakav razgovor koji bi se u medijima mogao tretirati intervjuom. S jedne strane takav stav pojašnjava svojim stanjem, slabošću organizma, nemogućnošću da dulje vrijeme razgovara bez da se zapuše i silno umori. Ali ima i nešto još mnogo važnije.
– Neka se nitko od novinara ne ljuti, ali kad se konačno nađemo, a volio bih da to bude nakon što mi stručni ljudi, liječnici u Jordanovcu, kažu da sam spreman, da sam blizu onog što sam nekad fizički bio, e tad ćemo se naći. Okupiti se i razgovarati. I koliko god volio sport, na prvom će mjestu biti moja priča o – zdravstvenim radnicima.
Prije svega o divnim ljudima iz Sv. Vlaha, bolnice koja mi je vratila život. Ali i o svim onim drugima koji mjesecima skrbe o onima koji su postali žrtvama korone.
Progovorit ću naprosto o svima onima kojima je ovaj opaki virus nanio zlo. Na žalost, ja sam jedan od onih koji je silno propatio i zato najprije ide priča o bolesnima i o onima koji su nam vratili život, zaključio je Pulić.
Nije šala
I zapravo poslao upozoravajuću, jedinu moguću poruku: koronavirus nije šala!
Koliko god se zadnjih dana, čim se smirila pandemija, a najveći broj pacijenata, među kojima je bio i proslavljeni hrvatski automobilist Niko Pulić, otišla svojim kućama, ako je dakako bila te sreće, ako nije u nemoći da se izbori za život u crno zavila svoje rođake i prijatelje, činilo kao da je sve tek turobna prošlost, sve je samo ne – gotovo. Koliko god da nam se cijepljenje pretvorilo u tužnu vašarsku priču u kojoj se ta spasonosna doza što ispunjava špricu profanirala na razinu najgorih alkoholnih destilata što se rastaču po najgorim birtijama, COVID-19 nije prošlost.
I ovo malo što nam je nedovoljno oporavljeni Niko Pulić rekao, dovoljno je za zamisliti se – koliko je tanka granica između života i smrti imaš li tu nesreću da virus korone u tvom tijelu pronađe stanište iz kojeg kreće u razaranje organizma. Biti 51 dan u stalnom slalomu, kako je to Niko slikovito opisao, između života i smrti, svakako nije nešto zbog čega će se od cjepiva i cijepljenja raditi – cirkus.
Niko, oporavi se. Neka ti tvojih 11 dubrovačkih skalina ne predstavlja Mount Everest, pretrči ih kao što će tvoj supermoćni Smart u sekundama pretrčavati kilometre staza i pista.
I da, vidimo se u Buzetu, mjestu tvojih uspjeha, stazi gdje tisuće tvojih obožavatelja s nestrpljenjem očekuju povratak. Fantastičnog, letećeg Gospara.