Leon Lučev / snimio Silvano Ježina
Ne znam uopće je li Rijeka svjesna kakvu poziciju trenutno ima, kakva je ovo enklava. Čini mi se kao jedan od rijetkih normalnih gradova na teritoriju na kojem živim, s iznimnim kreativnim potencijalom koji bi u nekoliko sljedećih godina, pogotovo s EPK-om i njegovim vrhunskim timom, trebao procvjetati
Leon Lučev, naš poznati kazališni, televizijski i filmski glumac koji je od prošle godine član ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, prošlog je tjedna na 20. Festivalu slovenskog filma u Portorožu osvojio priznanje za najboljeg glumca, za ulogu u slovenskom filmu »Rudar«. Tim povodom s njim smo razgovarali o filmu, riječkom kazalištu, Rijeci, Europskoj prijestolnici kulture, stanju u društvu, putovanjima, neostvarenim željama i mnogim drugim temama.
Na Festivalu slovenskog filma osvojili ste nagradu za najbolju mušku glavnu ulogu u filmu »Rudar«, a nagrađena su i još dva filma u kojima ste igrali…
– Da, tri filma u kojima sam sudjelovao dobila su velike nagrade nagrade. Prvi je »Ivan« Janeza Burgera s kojim sam već surađivao na »Circusu Fantasticusu« i s kojim pripremam novu suradnju. Taj je film proglašen najboljim cjelovečernjim igranim filmom. Tu je zatim film »Muškarci ne plaču« Alena Drljevića koji je dobio nagradu za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji te »Rudar« koji je Hanni Slak donio nagradu za režiju, ja sam dobio nagradu za najbolju mušku ulogu, a Vlado Gojun dobio je nagradu za montažu. Sva tri filma su vrijedna, dosta socijalno angažirana, jaka.
Ovo vam nije prva nagrada za najboljeg glumca. O kakvoj se ulozi radi, koliko je bila zahtjevna?
– Bilo je zahtjevno na više razina; prvenstveno fizički zahtjevno jer smo radili u rudniku gdje dolazi do velike fizičke iscrpljenosti. Druga stvar, film je rađen po istinitom događaju, po životu Alije Bašića, čovjeka koji je otkrio Hudu jamu, i kompletnom sustavu koji ga je pokušao sputati da dođe do istine.
Volim Rijeku
Na čemu sad radite?
– Moj prijatelj Bruno Lovrenčić, Jelena Graovac i ja napravili smo dosta intiman film koji sad čeka montažu. To je naš zajednički film, zajedno smo ga radili, zajedno napisali, to je predivan proces. Iznimno je vrijedan film, mislim da još nikad nisam gledao takve materijale. Sad ga treba složiti u narativnu formu: pronaći narativni kod pričanja priče o bliskosti koja je dosta lična za sve sudionike procesa stvaranja.
U riječkom HNK imat ćete glavnu ulogu u Buchnerovom »Woyzecku« u režiji Anice Tomić…
– Da. Pripreme su počele. Imamo neke teme, smjernice kojima ćemo se pokušati baviti, ali još nismo zaronili u njih. Početak rada je za 40 dana. Sada smo u međusobnom dopisivanju i kroz formu pisanja pokušavamo otvoriti prostore kreativnog procesa, koji slijedi.
Predstava »Mizantrop« u kojoj ste također igrali proglašena je najboljom predstavom u prošloj sezoni po izboru publike. Je li publika dobro izabrala?
– Publika gleda sve predstave pa valjda po svojem senzibilitetu zna što joj paše. »Mizantrop« se bavi izricanjem istine, to je nešto što je publika prepoznala kao temu koja im je bitna.
U riječkom ste kazalištu već odigrali tri uloge, uskoro vas očekuje i četvrta. Kako ste zadovoljni repertoarom, ulogama koje su vas dočekale?
– U prvom redu, volim Rijeku. Ne znam uopće je li Rijeka svjesna kakvu poziciju trenutno ima, kakva je ovo enklava. Čini mi se kao jedan od rijetkih normalnih gradova na teritoriju na kojem živim, s iznimnim kreativnim potencijalom koji bi u nekoliko sljedećih godina, pogotovo s EPK-om i njegovim vrhunskim timom, trebao procvjetati. Drugo je mlada ekipa koja se okupila u HNK Ivana pl. Zajca. To me privuklo kada sam uskočio u predstavu »Nad grobom glupe Europe«, privukla me energija koja je bila među tim ljudima, s kojima sam se dobro osjećao, osjetio sam taj impuls da dođem ovamo.
I zadovoljni ste?
– Da, ugodan mi je život ovdje. Lijepo mi je vratiti se u Rijeku.
Zadnja linija obrane
Kao netko tko nije iz Rijeke, što mislite – što će titula Europske prijestolnice kulture donijeti Rijeci?
– Može joj donijeti nešto na ćemu će odrasti stotine klinaca i to ne 2020. godine, nego 2025., 2030., 2035. godine. Kad krene taj kreativni, filmski kultivator gdje će klinci moći upoznati filmsku umjetnost, vi ćete ovdje početi stvarati mladu scenu ljudi koji su zaraženi umjetnošću i filmom. I to će kroz 5, 6, 10 godina davati rezultate, klinci iz Rijeke će početi raditi super filmove, počet će umjetnost percipirati kao nešto normalno. To je samo jedan od benefita EPK.
Ljetos ste radili s djecom u Rijeci?
– Da, imali smo divnu radionicu s djecom i klincima je bilo super. Jedan od polaznika, Dan Kabalin, na kraju ljeta je snimio kratkometražni film s Ninom Violić, i to mi je baš drago. Bezobrazno je talentiran. Djeca su nam zadnja linija obrane. Divno je raditi s djecom, trenutno kreiramo jedan veliki projekt s djecom, na temu rodnih razlika, različitosti gdje bi djeca počela percipirati različitost kao nešto što ih puni, hrani, širi, što im dalje bolju perspektivu, kroz percepciju povjerenja, a ne kroz strah od različitosti. To mi se čini kao vrijedna tema, nešto što trebamo izgurati do kraja.
U riječkom HNK Lučev je prvi put nastupio u predstavi »Nad grobom glupe Europe«, tada još kao gost, vanjski suradnik. Otkako je postao članom ansambla Hrvatske drame, ostvario je ulogu Viktora u Bergmanovoj »Jesenjoj sonati« uz Mariju Tadić i Miru Furlan te Philintea u Molierovom »Mizantropu«. Osim u Buchnerovom »Woyzecku« u kojem će mu partnerica biti beogradska glumica Hana Selimović, gledat ćemo ga i u predstavi »Noćna škola« Vedrane Klepica u režiji Renate Carola Gatica što će biti izvedena u sklopu pilot-projekta HNK-a Riječko kazalište mladih »Kamov«.
Nestvarnost politike
Riječko kazalište je možda i jedina institucija tog tipa u državi koja se usudi propitivati situaciju u društvu, koja potencira neke teme koje se drugi možda ne bi ni usudili pokretati. Koliko je to po vama značajno, što za kazalište, što za Rijeku, što za kulturu općenito?
– Već sam rekao da je Rijeka na neki način enklava. A što se tiče tema koje treba ili ne treba dodirivati, ne znam više. Nemam potrebu biti protiv, imam potrebu raditi stvari u koje vjerujem i koje meni imaju vrijednost, s ljudima s kojima se osjećam ugodno, koje volim, s kojima imam slične potrebe, s ljudima koji vjeruju da su stvari moguće, bez obzira koliko na početku izgledale sulude. Koji vjeruju da ovaj sustav u kojem živimo nije jedini moguć, već da zajedno možemo kreirati novi, koji je nama i našim potrebama bliži, čiji su temelj i centar ljudi, koji su bliski jedni s drugima.
Može li se utjecati na takve stavove, razmišljanja?
– Ja nemam potrebu utjecati, ja imam potrebu raditi ono što volim. Imam tvrdoglavost da to stvarno radim, imam dosljednost da to izdržim do kraja i to me zabavlja, strašno mi je zabavno jer konstantno ulazim u neka područja koja su mi nepoznata i kojih se ponekad jako bojim, ali svejedno ih radim.
Što se tiče kazališta, konkretno i riječkog, često se postavlja pitanje koji je smisao, uloga kazališta danas. Što biste vi rekli? Istraživanje kaže da više od 60 posto ljudi ni jednom godišnje ne ide u kazalište…
– Ne znam uopće više što je danas kazalište. Mislim da što idemo dalje, ta će se forma mijenjati, uvijek će ostati čovjek na čovjeka, netko tko nešto prima i netko tko nešto dijeli s njim, a kako će ta forma izgledati, stvarno ne znam. Iz nekih drugih projekata prepoznao sam koliko je divno kad se skupe ljudi koji žele raditi zajedno, koji imaju slične potrebe i cilj im nije novac i sigurnost, već stvaranje samo. Potencijali tih projekata su strašno veliki i sve više me zanimaju takva istraživanja. Za sada mi se kazalište čini jedan od rijetkih medija na ovom teritoriju gdje se možeš baviti propitivanjem istine. Iznimno poštujem Frljićev rad jer je u trenutku početka javnog moralnog raspada teritorija na kojem živimo smogao snage da kroz kazališni čin, iznimno osobno i intimno, na trenutke ranjivo, iskaže svoj iskreni ljudski stav prema anomalijama sustava koje su postale sve očitije.
Moramo se malo dotaknuti i politike. Bivši ministar kulture, nova ministrica kulture. Ima li razlike? Pratite li što se tu događa?
– Nedavno kad sam šetao po riječkoj Rivi, shvatio sam da sam bio dosta slijepi vjernik jer sam vjerovao u politiku. Od tog momenta sam postao politički ateist. Politiku ne doživljavam kao nešto stvarno u svom svijetu.
Nema ograničenja
Svojevremeno se na internetu dijelio vaš status s Facebooka o vašem braniteljskom statusu, HAVC-u, ovih ste dana objavili i status o Maji Sever. Koliko često iznosite mišljenje na društvenim mrežama i smeta li vam kad vas citiraju?
– Maja Sever je vrijedno biće, vrijedna divljenja i poštovanja. I to je moje osjećanje nje. Što se tiče statusa branitelja, to je bio moj čin da ukažem na nešto što ja vidim kao vrijedno u ovom sustavu, sustavu u kojem postoje vrijedne stvari. Imam potrebu govoriti o vrijednim stvarima jer toga ima i to treba isticati i pričati o tome, o stvarima iz kojih možemo učiti, koje potiču na stvaranje.
Kad je gluma u pitanju, dosta ste prisutni na regionalnoj sceni. Je li to stvar vašeg vlastitog odabira, kako se događaju ti angažmani?
– Umjetnost nema nacionalni predznak, niti sam ja umjetnik s nacionalnim predznakom. Ja sam samo umjetnik. Rođen sam na ovom teritoriju, radim i živim ovdje. Zadnjih godina dobio sam nagrade u Sarajevu, Nišu, Herceg Novom, Ljubljani, Puli, Prištini u Rusiji… I sad, čiji sam ja umjetnik, čija je to umjetnost? Nemam pojma, jebe mi se, ne razmišljam o tome. Umjetnik sam, uživam u stvaranju i time se bavim. Umjetnost ne može biti ograničena, umjetnost u sebi nosi potrebu za propitivanjem svega, potrebu za slobodom, osjećanje slobode. Ne sanjaš ograničene snove, sanjaš snove u kojima ideš u pičku materinu. Za mene je bilo bitno da imam pravo na vlastite snove. Živim, radim svugdje, radim ono što mi je zabavno, s ljudima koje volim. Radimo tužne, zabavne, vesele stvari. Igramo se. Nema ograničenja. Ograničenja su u glavi, a ljepota stvaranja nema ograničenja. Uvijek kažem klincima – radite ono što stvarno volite. Ili ako ćeš raditi nešto da zaradiš pare, pa da poslije možeš raditi ono što voliš, postoji i ta opcija. Ali uvijek moraš imati dio koji je tvoj centar, a to je ono što voliš. Ako ti je ljubav na periferiji, onda si sav na periferiji, nisi u centru svog života. Stvari koje voliš stavi u centar svog života, bez obzira koliko suludo i nemoguće izgledalo.
Neostvarene želje
Imate li neostvarene želje kad je posao u pitanju?
– Postoji nešto što su bile moje želje, postoji nešto što su moje potrebe. Te želje sam pustio da ostanu želje i počeo slušati svoje istinske potrebe za stvaranjem. To osluškujem i promišljam u što ću se upuštati, u što ne. Želje kako ih ja ponekad tumačim imaju veze s idejom ambicije, a potrebe sa mnom. Putovanje je jedna od formi koja ispunjava moje potrebe. Kad se sjetim sebe kao djeteta, prva želja što bih htio biti u životu bila je vozač. Putovanje nam širi perspektivu, potiče osjetljivost, senzibilnost, shvaćanje različitosti.
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Guštam, putujem, stvaram, s ljudima koje volim… I radim stvari koje me ispunjavaju i u kojima uživam, koje pomiču moje granice.
Sljedećeg tjedna ponovo ste na riječkoj sceni: u utorak i subotu igrate »Mizantropa«… Zašto bi ga vrijedilo pogledati?
– Redatelj Igor Vuk Torbica istraživao je vlastita pitanja koja su ga mučila kroz taj komad… Što ako stvarno svima kažemo istinu u lice, i što je to istina? Ima li odgovora na pitanje što je istina? Ima li točnog odgovora? Možemo postaviti pitanje pa neka ljudi promisle. Osluškujem svoj odgovor. Neka pitanje ostane u zraku.
