Sva ministarstva će, prema nacrtu novog Zakona o hrvatskom jeziku, od iduće godine morati imati svog lektora, a druga državna i javna tijela, među njima i jedinice lokalne samouprave, obavezno koristiti vanjske usluge lekture.

Razlog je tome što jezičnih propusta i lutanja ima od samog državnog vrha pa naniže, a cilj je novog zakona promijeniti to »svaštarenje« i ujednačiti javnu riječ u svim službenim prilikama. Pitanje je, međutim, ima li Hrvatska dovoljno lektora, kakva im je kvaliteta i hoće li htjeti raditi za nisku satnicu koja im se danas nudi na tržištu.

Za Irenu Balen-Gorišek, profesoricu hrvatskog jezika i vlasnicu lektorskog obrta Paket riječi iz Siska, koja tvrdi da je stanje u toj struci loše i potpuno neuređeno, novi je zakon prilika da se lektorskoj struci prida važnost koju zaslužuje i riješe neka goruća pitanja vezana uz status hrvatskog jezika u javnoj komunikaciji.

Lektura je u NKD klasifikaciji svrstana u administrativne djelatnosti uz fotokopiranje, što je – upozorava sisačka lektorica – potpuna degradacija struke. Trebalo bi, smatra, definirati tko se može baviti lektoriranjem, propisati obvezu profesionalnog lektoriranja diplomskih i doktorskih radova, kao i obvezu usavršavanja lektora jer toga danas u Hrvatskoj – nema.

Šarolika kvaliteta

– Jako je malo onih poput mene, koji su imali dovoljno hrabrosti otvoriti obrt za lektoriranje i to na profesionalnoj razini. Ja to već »brusim« četiri godine, htjela sam se i usavršavati, ali jedino je Filozofski fakultet u Rijeci imao u planu takav tečaj, koji u dvije godine nije uspjeli provesti jer nema zainteresiranih. To je tako jer se uvijek može raditi »sa strane«, uz drugi posao, navodi prof. Balen-Gorišek. Kaže i da se od lektoriranja ne može živjeti.

– Nakladničke kuće danas daju smiješne cifre za lektoriranje – jedna mi je renomirana nakladnička kuća nudila honorar od 10 kuna po kartici. To sam odbila jer nisam htjela korekturu za tako mali novac. Nema zakonske regulacije na temelju koje bismo se mogli naplatiti, a onaj što kupuje uslugu nema garanciju da je to profesionalno odrađeno, ističe lektorica.

Kvaliteta lektorskih usluga danas je krajnje šarolika, tvrdi, jer u nakladništvu često »naleti« na knjigu gdje je potpisan lektor, a nema nikakvih intervencija, čak ni onih osnovnih, pravopisnih.

– Zakon o jeziku donosi se u dnevnopolitičke svrhe, a nikako da se spustimo na funkcionalnu, praktičnu razinu. Definiraju što sve ide u jezik, a nemaju namjeru urediti poslove kao što je redaktura, korektura, lektura, recenzije. Profesori hrvatskog jezika mogu biti korisni u nizu područja, ali se ne mogu naplatiti, ni dobiti realnu cijenu za svoje usluge, upozorava prof. Balen-Gorišek.

A potrebe za tim zanimanjem ima na svakom koraku, podsjeća.

– Nepismeni smo. Ja to vidim u svakodnevnom poslu. Dok sam radila u školi, vidjela sam da se sve spušta na individualnu razinu, o pojedincu ovisi kako će raditi. A u osnovnoj školi lakše se baviti književnošću, pjesmicama, dok je meni uvijek bilo logično da barem u osnovnoj školi izdrilaš djecu da budu pismena, ističe.

Najavu ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa da će se u nastavi hrvatskog jezika najmanje polovina vremena morati posvetiti jezičnoj dimenziji, ne doživljava kao nešto poželjno.

Puno problema

– Sve je to previše birokratski posloženo, a pitanje je kako i zašto. Zašto bi se to, na primjer, drilalo u gimnaziji, kad gimnazijalcima trebaju veće vještine pisanja? U gimnaziji treba ići na funkcionalnu razinu, na primjenu jezika – kako držati govore, sastaviti sadržajnu vrstu teksta, a ne baviti se stalno jednim te istim pravopisnim pitanjima koje jednostavno ukucaš u Pravopis.hr i sve nađeš…, zaključuje.

Lektori svoje probleme ne mogu rješavati preko strukovne udruge jer je nemaju. Jedina udruga je Hrvatsko društvo sveučilišnih lektora, ali ono nema mnogo doticaja s radom u praksi, niti se želi miješati u pitanje položaja lektora na tržištu.

Predsjednica tog društva, Tea Raše s Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pozdravlja odredbu novog zakona koja se odnosi na primjenu hrvatskog standardnog jezika u institucijama.

– Tu ima jako puno problema, malo se u institucijama danas koristi hrvatski jezik. Na konferencijama, sastancima, svugdje gdje je neki susret s bilo kakvim EU institucijama ili tijelima, počelo se govoriti engleskim jezikom.

I u hrvatskim institucijama gdje su službeni susreti i sastanci, što nikako ne bi smjelo biti tako, poručuje. Prevođenje bi u takvim situacijama, kaže, trebalo ostaviti prevoditeljima.

– Davno smo se, još u Austro-Ugarskoj, borili da se javno govori hrvatskim jezikom, a sad smo to zaboravili. Taj engleski prihvaćamo bez ikakvog propitivanja, ljuti se Raše i pozdravlja namjeru zakona o jeziku da se takva praksa u institucijama obeshrabri.