ZAGREB Naknada za položaj na trgovačkim policama, naknada za dolazak na policu općenito, naknada za slučaj krađe proizvoda, naknada za uništavanje proizvoda nakon isteka roka trajanja – samo su neka od davanja koje hrvatski proizvođači moraju plaćati trgovcima, prvenstveno velikim trgovačkim lancima, a koja značajno poskupljuju proizvod. Kako otkrivaju proizvođači, najmanje 30, do čak 80 posto cijene njihovog proizvoda u trgovinama čini rabat, odnosno mnogobrojni nameti koje trgovcima moraju plaćati ne bi li ih oni zadržali na svojim policama. Iz tog razloga proizvođači javno o tome ne žele ni pričati, jer se boje izbacivanja iz trgovina, no priznaju da ih trgovci »gule do kože«, čemu jedino država svojim sankcijama, kažu, može stati na kraj.

Zahvaljujući podršci Mosta, otkrivaju nam neki od vodećih hrvatskih prehrambenih proizvođača, proizvođači su sudjelovali u izradi nacrta zakona kojim bi se uskoro mogla zabraniti ovakva, nepoštena trgovačka praksa, odnosno nepošteno ponašanje svih u lancu od »polja do stola«. Zakon je, doznajemo, napisan, očekuje se da uskoro dođe na sjednicu užeg kabineta Vlade, odakle bi trebao biti upućen u daljnju zakonodavnu proceduru.

Brojni apsurdi

»Zakon kojim bi bila onemogućena nepoštena trgovačka praksa prema nama, proizvođačima, u pripremi je više od godine dana, no bivša vlast za njega nije imala sluha. Podršku smo konačno našli u Mostu, te se nadamo da će se i kod nas, kao što je već slučaj u mnogim drugim EU državama, ovo pitanje konačno početi rješavati«, otkrivaju nam, uz uvjet anonimnosti, neki od proizvođača. Nije država, odnosno njeni visoki nameti, kažu, toliko kriva za skupe proizvode u trgovinama, koliko su to nameti samih trgovaca.

Nepoštena trgovačka praksa rezultat je ozračja straha, u kojem se slabija ugovorna strana boji prekida poslovnog odnosa s jačom stranom. Tipičan primjer je prijetnja izbacivanja proizvoda iz ponude, koju veliki trgovci koriste da bi izravno ili neizravno iznudili razne oblike neopravdane i jednostrane koristi od proizvođača odnosno dobavljača hrane.

Kako otkrivaju neki od proizvođača, jedan od apsurda je da trgovcu moraju plaćati naknadu za slučaj da proizvod bude ukraden iz trgovine. Time trgovac, koji bi sam trebao snositi posljedice krađe, zapravo zarađuje na teret proizvođača, jer ukraden bude tek mali dio proizvoda.

Jamstva nema

Drugi je apsurd i plaćanje troška uništavanja proizvoda kojem je prošao rok trajanja, jer proizvođač, koji i za to plaća naknadu, uistinu nije kriv što trgovac nije uspio prodati proizvod na vrijeme. Štoviše, praksa je trgovačkih lanaca da tu robu, kojoj je istekao rok trajanja, prodaju kao sirovinu postrojenjima u kojima se iz organskog otpada proizvodi električna energija, ili takva postrojenja čak imaju i u svom vlasništvu. Naplaćajući mu pak naknadu za dolazak na policu, odnosno mjesto na polici, trgovac zauzvrat dobavljaču ne daje nikakvo jamstvo da će kupac stvarno uzeti njegovu robu, ali i da je neće bez ikakvog razloga isključiti iz ponude.

Općenito, ionako suočeni s jakom inozemnom konkurencijom, hrvatski proizvođači trgovcima plaćaju troškove za usluge od kojih nemaju baš ništa, odnosno pokrivaju im troškove koji bi trebali biti isključivo njihova briga. Da tih, izmišljenih troškova nema, i krajnji bi potrošači proizvod plaćali manje.