Političko je nasilje staro koliko i politika. Pitanje ostaje možemo li političko nasilje odvojiti od ostalih oblika nasilja. To dolazi do izražaja kada se pitamo o motivu nasilja. Tada ulazimo duboko u sferu politike. Politika odjednom postaje arbitar toga što ćemo odrediti kao nasilje, a što ne – kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Interesi profita

– Takvo je stanje vrlo dobro obrazložio u svom eseju »Kritika nasilja« Walter Benjamin još davne 1921. godine. Benjamin detektira tri tipa političkog nasilja: utemeljujuće, održavajuće i božansko. Ovo posljednje, kao što je to slučaj i s mnogim drugim Benjaminovim konceptima, ostaje predmetom raznovrsnih interpretacija o tome što je Benjamin doista podrazumijevao pod tim terminom. Svaka politička formacija mora na neki način prikriti arbitrarnost svog postojanja. Što to znači? Politički i ekonomski sustavi u kojima smo živjeli ili živimo nisu plod nikakvog razvojnog puta ili neke skrivene logike razvoja, već revolucionarno utemeljeni.

Uređenje u kojem živimo danas tako je plod doista vrlo nasilne Francuske revolucije. Njoj možemo pridružiti i Oktobarsku, pa i Baršunastu revoluciju. Takve su promjene ono što Benjamin zove utemeljujućim nasiljem. Održavajuće nasilje je sklop raznovrsnih oblika dodjeljivanja smisla tom prvotnom nasilnom i arbitrarnom događaju kroz raznovrsne interpretativne okvire koji se medijima, obrazovanjem i drugim institucijama nameću kao bar minimalno prirodne.

Tako ni demokratska društva ne mogu biti oslobođena nasilja, no za razliku od drugih uređenja demokracija je pronašla sustav u kojem se političko nasilje drži pod kontrolom. No danas je demokracija u krizi i njezino utemeljujuće nasilje sve je vidljivije. Institucionalni oblici održavajućeg nasilja izgubili su svoju interpretativnu moć. Mislim tu u prvom redu na znanost, koja je postala podređena interesima rasta profita te time izgubila autonomiju. To je otvorilo put teorijama zavjere koje su svoju kulminaciju, prema mom mišljenju, doživjele nasiljem nakon posljednjih predsjedničkih izbora u SAD-u.

Europske sedamdesete donekle su imale iste uzroke utemeljene u ideji kako je čitavo društvo podređeno interesima male skupine najbogatijih. Primarni cilj nasilja Crvenih brigada i RAF-a bilo je pokrenuti revoluciju protiv takvog stanja.

Naravno, i jedni i drugi motivirani su vrlo diskutabilnom tezom o krojenju svijeta prema interesima malih grupa. Radi se zapravo o tome da svaki model upravljanja nije u stanju predvidjeti sve ishode (to nas je na kraju krajeva podučila teorija sistema), pa se naglo neke grupacije nađu u povoljnijem položaju. Najbolji lijek za nasilje je stoga dijalektika.

Ugledni portal politico.com, u vezi s napadom na Trumpa, navodi da, ako se to moglo dogoditi u Americi, isto se može dogoditi i bilo gdje. Neki analitičari također upozoravaju na dva ključna aspekta: ulogu medija u davanju prostora za širenje mržnje, dezinformacija i teorija urota, nesnošljivosti i podjela, te ovodobnu praksu političkih opcija (u SAD-u Demokrati vs. Republikanci, i obrnuto) da demoniziraju protivnike. Vaš komentar?

– To kako politico.com tumači svijet proizvod je ideje kako je demokracija u SAD-u primjer za sve, pa sukladno s tim mali pomaci u SAD-u imaju za posljedicu slične ili iste pomake u svakoj demokraciji. To je netočno, SAD sigurno nije jedina demokracija, već jedan od mogućih modela.

Svaka demokracija ima svoje unutrašnje napetosti koje se drugačije manifestiraju. Što se pak tiče medija, bojim se da oni samo profitiraju na tim unutarnjim napetostima. Mediji danas funkcioniraju na temelju clickbait logike. Pogledajte samo naslove na portalima. Bilo koja vijest, pa čak i vremenska prognoza, predstavljena je kao dramatični zaokret koji će nam promijeniti živote, a zapravo se uglavnom ne dogodi ništa, ili bar ništa izvan uobičajenog.

Kod pratitelja se stvara emocija iščekivanja drame, što onda tjera na klikanje novih povezanih vijesti ne bi li se što bolje pripremili za to što neizbježno dolazi. Svi mediji, od društvenih mreža pa do portala i televizije, djeluju na istom principu dramatizacije događaja o kojem se izvještava. Na društvenim mrežama stvara se osjećaj među mladima da neobaviještenost preko Instagrama ili Tiktoka dovodi do propuštanja nečeg važno i time prijetnje društvene izolacije. Navlakuša s društvenih mreža djeluje onda i kao model za odrasle.

Takav pristup interpretaciji stvarnosti reflektira se i unutar političkog govora. Politički govor je dosadan ako nema drame i napetosti. U tom smislu logika »mi ili oni« postaje dominantni narativ političke borbe i prikupljanja broja glasova.

Na kraju krajeva, pucanj na Trumpa više i nije vijest, već su nas dočekale sljedeće drame. Problem takve proizvodnje dramatike jest što se olako sve normalizira jer se stalno traži novi sadržaj pogodan za proizvodnju iščekivanja. Mediji žive od iščekivanja događaja, ne više od događaja samog.

Proizvod slučaja

Postaje li danas političko nasilje naširoko prihvaćeni model komunikacije? Što nas o tome uči povijest?

– Antička Grčka zvuči kao neko divno mjesto za život, ali zapravo i tamo je nasilje bilo i više nego prihvaćeno i regulirano na osobit način. Na kraju krajeva politika je tada također bila svedena na određene društvene slojeve, pa su si oni mogli priuštiti govoriti o pretpolitičkom stanju.

Tako da ne mislim da smo ušli u pretpolitičko stanje. Politika uvijek ima neku vrstu nasija, bilo ono vidljivo ili ne. Kada ne bi bilo tako, ne bi nam trebala policija ili vojska. Zabluda je misliti kako je nasilje koje takve institucije reguliraju individualno partikularno nasilje.

Zločinac se ne postaje svojom voljom već razlikom u metodama dospijeća do legitimiziranih društvenih ideala. Ako su danas bogatstvo i slava najvažniji elementi uspjeha, a dolazak do njih je vrlo često proizvod slučaja, a ne neke osobne kvalitete, onda kriminalac ima samo osebujan način postizanja tog cilja.

Ne vidim neku bitnu razliku između Jeffa Bezosa, recimo, i dilerske mreže narkoticima. I Bezos i šefovi krijumčara narkoticima stvorili su mrežu za distribuciju robe na kojoj zarađuju, a koja je uvijek povezana s raznim oblicima nasilja, bilo vidljivog uličnog ili nevidljivog skladišnog.

Pa i računalo na kojem ovo pišem plod je slabo plaćenog rada u zemljama Azije i Afrike i svaka moje riječ ovdje napisana plod je neizmjernog globalnog nasilja koje se očituje u neishranjenoj djeci prisiljenoj na rad da bi uopće mogli preživjeti. Nije da smo baš daleko odmaknuli od predsindikalnog stanja industrije kapitalizma, no nasilje povezano sa svakodnevnim proizvodima koje koristimo negdje je daleko, a ne više pod našim prozorima. Sustav u kojem živimo favorizira bezobzirnost, grubost i nasilje.