Ishodište čitave priče bilo je, istina, turističko. Točnije, nevjerica, čuđenje, pa i žal izazvani činjenicom da je Vidikovac Plomin zatvoren. Mjesto na dodiru dviju najturističkijih hrvatskih županija, pozicija na kojoj se uvijek iznova definira tvrdnja kako je Jadran najljepši dio Mediterana, a Kvarner njegov posebno očaravajući kutak, gostima nudi tek – parkiralište.

Izgrađen i otvoren 1964. godine, uskoro će, dakle, obilježiti i 60. rođendan, a već je nekoliko mjeseci zatvoren. Kako pak legenda kaže, otvoren je upravo te godine, a s uređenjem se itekako žurilo jer je 19. kolovoza Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije, najavio posjet Rapcu, danas značajnom turističkom središtu koje se tih godina počelo snažno razvijati. Tito je na labinskom području bio i pedesetih godina, a bilo je poznato da je putujući na Brijune uvijek tražio zaustavljanje upravo na tom mjestu. S obzirom na to da je čelnicima tadašnje Općine Labin to bilo poznato, Vidikovac je ekspresno osmišljen i izgrađen kako bi Tito, tog kolovoza 1964. godine, bio ugodno iznenađen hotelom na njemu omiljenom dijelu kvarnerske obale.

Vidikovac Plomin

Samo nada

Prolazio je tijekom tih šest desetljeća Vidikovac razne mijene u svom poslovanju, da bi mu najveće povjerenje povjerio ugledni plominski, danas labinski ugostitelj i hotelijer Serđo Peteani. On je u taj, arhitektonski gledano, jednostavni objekt u obliku torte unio vrlo ambicioznu gastronomiju, sličnu kao u svom restoranu Riva, koji je do 2017. godine poslovao u Plomin Luci. No budući da Peteani više nije mogao poslovati na nekoliko adresa, napušta Vidikovac, a nakon njega mjesecima se ne pronalazi zakupac koji bi nastavio djelatnost, poslovanje restorana s čije terase puca najljepši pogled na Kvarner, kao i hotela s deset dvokrevetnih soba. Kako nam je naglasio suvlasnik tog objekta Roberto Višković iz Rapca, užurbano se traži zakupac, postoji nada da će se vrata tog objekta uskoro otvoriti. Nažalost, za sada ništa više od nade.

Vidikovac Plomin

Poprilično deprimirani nakon obilaska parkirališta Vidikovca i gostiju koji se veselo, žurno iskrcavaju iz užarenih automobila kako bi doživjeli nemali šok kad shvate da su vrata zatvorena, a prilaz terasi zapriječen. Istina, zaustavljaju se kako bi razgledali turističku kartu općine Kršan, na čijem je području Vidikovac, čime i nama – otvaraju oči. I potiču misao da smo i sami zarobljenici stava da u Hrvatskoj nema turizma nisu li noge umočene u more. Pa i onu koja nas definira – dvoličnjacima. Propagiramo Hrvatsku kao jedinstvenu turističku destinaciju, nerijetko se divimo sadržajima i susretljivosti “kontinenta”, ali čim je nešto uz more devastirano ili zatvoreno, ridamo da nas se čuje na sve strane. Brzinsko pribiranje, pokretanje motora automobila i put Vozilići.

Vrata Vidikovca su zatvorena, a prilaz terasi zapriječen / Snimio Edi PRIODAN

Dobri preduvjeti

– Naravno da nam je žao što je Vidikovac prije nekoliko mjeseci napustio naš ugledni restorater i hotelijer Serđo Peteani, no razumljivo nam je da je kod njega došlo i do preusmjeravanja poslovanja, a svima nam je poznato da nije ni najmanje jednostavno, prvenstveno zbog nedostatka radne snage, voditi nekoliko ugostiteljskih objekata, istaknula nam je Ariana Brnetić, direktorica Turističke zajednice Kršan, na čijem je teritoriju lani ostvareno 77 tisuća noćenja. Od čega tri posto, ili nešto više od 2,3 tisuće upravo u Vidikovcu, odnosno Flanoni, kako mu je bilo ime dok je obitelj Peteani u njemu poslovala. No, budući da su ih poslovi u Plomin Luci i Vidikovcu uvjerili da Hrvatskoj najviše nedostaje visokokategoriziranih objekata hotelskog karaktera, opet kreće u nove izazove. Miču se od mora i na cesti koja vodi u samo središte starog Labina otvaraju luksuzni hotel.

Vidikovac Plomin

Razgovor u ugodnom ambijentu ureda TZ-a Kršan kretao se neko vrijeme smjerom tužaljki za Vidikovcem, da bi nas u jednom trenutku direktorica Brnetić, vrsna turistička djelatnica koja je jedan dio svog profesionalnog života provela i kao stjuardesa tvrtke Air Adriatic iz Rijeke, vratila u zbilju. Odnosno kako se već to poslovično kaže: koga nema, bez njega se mora.

– Kršan je općina teritorijem nekoliko puta veća od Rijeke. Imamo mi jako zanimljivu morsku crtu jer lijeva obala Plominskog zaljeva pripada nama, desna Gradu Labinu, a vrlo zanimljiva obala proteže se sve do Brestove. Stvoreni su na tom dijelu jako dobri infrastrukturni preduvjeti, tako da se i tu gradi, i to dominantno za turizam.

Jako je lijepa i šetnica uz more, kao i plaža Plomin Luke, koja je dobila jako dobru ponudu, njezin beach bar odlično radi. Ali ono što vam uporno želim reći: imamo mi u svom kontinentalnim dijelu sjajnih, jako zanimljivih destinacija. Jeste li možda posjetili ekomuzej Vlaški puti u Šušnjevici, upitala nas je Brnetić.

Ariana Brnetić / Snimio Edi PRODAN

Silan trud

Osjećaj koji nam je izazvalo to njezino pitanje bio je – pomiješan. Kao kad kušate gorko-slatki koktel pa se ne možete odlučiti je li skladan pa vam čini užitak ili je ipak riječ o nečem s prenaglašenom komponentom gorčine.

Počeli smo petljati, isticati kako su nam svojedobno za obilaska Centra za posjetitelje Poklon, odnosno sjajnom inetraktivnom muzeju posvećenom Učki, istaknuli da je i muzej u Šušnjevici slične izvedbe te jako, jako zanimljiv. Petljali smo o Istrorumunjima, nekim poznanstvima, ali sve skupa poprilično – neuvjerljivo.

– Niste znači bili. A da vam nazovem voditeljicu Vivianu Brkarić? Radno im je vrijeme, istina, do 13 sati, ali koliko ja nju znam, rado će vam se posvetiti i ispričati vam što želite saznati.

U pitanju Ariane Brnetić bio je sadržan i odgovor. I koliko nam ugodno bilo s njom razgovarati o silnom trudu koji upravo ljudi u malim turističkim zajednicama ulažu u svoj posao, a da on od šire zajednice često nije adekvatno valoriziran, pa sve do oduševljenja koje iskazuje pojedinim mjestima općine u kojoj radi, odlučili smo se na brzinsko kretanje prema Šušnjevici.

Dvojezični napisi

Sunčan, topao dan, padine Učke na njezinom krajnjem jugozapadu. Prostrano Čepićko polje, koje je za vrijeme talijanske uprave nad ovim dijelom Hrvatske bilo jezero, bolje rečeno malarična močvara, da bi ga upravo oni, Talijani ispraznili te tako inicirali niz pozitivnih promjena na prije njih neprivlačnom dijelu Kršanštine…

Svaki od desetak kilometara koji dijele Voziliće i Šušnjevicu gurali su od nas sve negativne konotacije koje nam je izazvao Vidikovac. Odjednom pred samom Šušnjevicom kao da smo opet počeli shvaćati da je turizam zapravo nešto sasvim drugo i drukčije od onog kako ga doživljavamo preplavljeni gužvom na plaži, još manje zadovoljni što smo mlaku, vodenastu točenu pivu platili upravo onoliko koliko je po satu plaćen hrvatski radnik.

I to u situaciji kad se približava iznosu od tisuću eura, ne ako je na minimalcu. Onda taj naš radnik za pivicu mora uložiti skoro dva sata svog rada.

Bježeći od Osmanlija iz sjeverne Dalmacije početkom 16. stoljeća balkanski Vlasi prešli su Učku i ostali u Istri / Snimio Edi Prodan

Šušnjevica. Mir ranog, toplog ljetnog popodneva. Kuće uredne, većinom obnovljene. One čiji su vlasnici rasuti po svijetu zaboravili na imovinu iz starog kraja, stoga se ne mogu ni prodati i na bilo koji drugi način valorizirati, ruševne, obrasle bršljanom. S druge strane škola ponosno stoji, uredno obnovljena.

S obzirom na to da je Šušnjevica jedno od svega pet sela u Istri, a u Primorsko-goranskoj županiji to su Žejane, u kojima se njeguje istrorumunjski, arhaični jezik kojim dominira starorumunjski, ali modificiran i dopunjen slavenskim, hrvatskim ili riječima koje su tipične za ovaj dio Istre, na svim su mjestima dvojezični natpisi. Šetnja lijepim mjestom zavučenim potpuno pod skute Učke završila je u ekomuzeju Vlaški puti.

Obje strane Učke

Sramežljivi naš ulazak, jer neodgovorni novinari maltretiraju voditelje muzeja 15 minuta prije zatvaranja. S druge strane srdačni osmijesi i iskreno veselje. Voditeljica muzeja Viviana Brkarić ima pojačanje u suradnici Loreni Prodan Stankić, koja je nakon udaje iz Pobri preselila u Šušnjevicu.

Lorena Prodan Stankić i Viviana Brkarić / Snimio Edi PRODAN

Tako da ona, kao uostalom i sama Viviana, svojim porijeklom, životom ili aktivnostima predstavljaju osobe koje na jedan istinski način obgrljuju obje strane Učke.

Koliko se god znalo s obje strane te mitske planine gunđati ili glasno negodovati prema onoj “drugoj strani”, njih dvije pokazuju da je bez obzira na poziciju u odnosu na vrh Učke priča poprilično slična.

Muzej je interaktivan / Snimio Edi PRODAN

– Jedan sam od najmlađih govornika istrorumunjskog. A nisam mlada. Činim sve da se jezik zadrži, jako sam puno edukativnog materijala sačinila kako bi najmlađi, kao i oni odrasliji naučili i zavoljeli jezik. Dakako, i ovaj muzej koji je nastao zahvaljujući sredstvima institucija, ali prije svega prepoznavanju naših vrijednosti i potencijala koje bi imala jedna takva ustanova, od strane ljudi koji su osmislili Centar za posjetitelje Učka. Jako smo svi ovdje u Šušnjevici ponosni na naš muzej, a želja nam je da ga se uvrsti i u školske programe, da nas obilaze učenici kako bi još bolje shvatili i doživjeli sve vrijednosti raznolikosti Istre, pojasnila nam je u uvodu Brkarić.

Istrorumunjski

Ulazimo u čudesni, fantastično iskorišteni prostor. U suterenu šušnjevičke škole, koja organizira nastavu za prva tri razreda, škola je ustupila 40 četvornih metara. Iako je to površina malo veće garsonijere ili malog jednosobnog stana, u ovom ekomuzeju to je čitava – povijest. Povijest od doseljavanja nomada, pastira s prostora Vlaške, južnog dijela Rumunjske, vrijeme koje zaokružuje po prilici pola tisućljeća postojanja.

– Muzej je interaktivan, osmišljen tako da povezuje jezik, običaje, tradiciju, svakodnevne poslove, kao i niz posebitosti koje se vezuju upravo za stanovnike ovog mjesta. Tako smo i podijelili pojedine sekcije, pojašnjava nam Viviana.

Muzej u Šušnjevici posvećen Vlasima i njihovoj povijesnoj tradiciji utkanoj u svakodnevni život podno Učke / Snimio Edi Prodan

Uključuje prvi monitor. Pojavljuju se hrvatske i istrorumunjske riječi. Zadatak posjetitelja je složiti ih u ispravni niz. I dok smo s jednom jednostavnom rečenicom imali dosta uspjeha, kompleksnije forme nisu nam polazile za rukom. Pažljivim čitanjem i promišljanjem nad svakom riječi, istina, otkriva se, dakako uz pomoć naše voditeljice, smisao i logika, povezanost s latinskim, talijanskim, hrvatskim jezicima ili istrijanskim pojmovnikom, ali bez pomoći, onako brzinski – ništa. Ništa se ne shvaća.

Pastirski šverc

Nakon jezika približavamo se našim vremenima. Točnije razdoblju od prije točno stotinu godina. Svima nam je poznao da je postojala Libero Stato di Fiume. Slobodna država Rijeka. I onda ćemo nešto petljati oko D’Annunzia te kratkotrajnosti te političke tvorevine, ali dalje od toga – ni makac. A onda je krenula Viviana.

– Država koju spominjemo prostirala se od Rijeke, točnije današnjeg njezinog centra i zapada, pa sve do Mošćeničke Drage. Bio je to uzak pojas uz samo more koji je k tome uživao status bescarinske zone. S obzirom na to da je pak Šušnjevica svega desetak ili nešto više kilometara udaljena od liburnijskih gradova, a nalazila se u Italiji, nije dugo trebalo da bi se spoznalo kako je to situacija kao stvorena za – šverc, kontraband. I krenulo je. Tajnim planinskim putima iz Šušnjevice prenosila su se najrazličitija dobra, poljoprivredna, koja su svoju prođu imala u turističkim mjestima rivijere, jer jako je bila iskazana želja za razvojem turizma na Liburniji, dok bi se u suprotnom pravcu, prema Šušnjevici, kapilarno i prema nizu drugih mjesta donosili petrolej, kava, šećer, sve one namirnice koje su na tim prostorima bile nedostatne i jako skupe, pojašnjava nam voditeljica Vlaških puta karakter jednog dijela povijesti Šušnjevice.

Jedno od pet mjesta u Istri u kojima se još uvijek može čuti istrorumunjski / Snimio Edi PRODAN

Razvilo se to kod nekih u dobar biznis, ali u osnovi cilj je bio kvalitetnije, bolje prehraniti velike porodice u siromašnom, pastirskom selu iz kojeg je malo tko izlazio s nekom značajnijom naobrazbom.

Turizam smo mi

Fantastična dva sata. Šušnjevica. Tko bi rekao? Tko bi rekao da je upravo u tom zakutku općine Kršan takav biser, takav nevjerojatni, apsolutno umjetnički skrojeni postav koji ni jednog posjetitelja ne može ostaviti ravnodušnim. Šušnjevica je zapravo – vrhunski turizam. Nisu to infantilne, bezidejne prepiske po društvenim mrežama i medijima ulovljenim u njih o astronomskim cijenama kuglice sladoleda ili čaše piva – kao da su baš ta dva artikla ogledalo nečije turističke sposobnosti, ne nikako. Turizam smo mi, naš iskon, naše postojanje, naši zapisi kroz prošlost. Turizam je doživljaj. Dakako da se on događa i u restoranima i na plažama, ali koliko god naše bile specifične, ono što bismo, da smo tog dana bili turisti, najsnažnije doživjeli bila bi baš priča iz Vlaških puta. Neka se, ma čim prije, otvori Vidikovac Plomin, ali kad ćemo shvatiti da će nam turizam biti vrhunski tek kad se u Šušnjevici, ispred muzeja stvore redovi. Tisuće ljudi željne čuti Vivianu, sklapati istrorumunjske rečenice, ili bez daha gledati njezine i Valterove filmove o – šušnjevičkom kontrabandu.

Krenulo je lagano depresivno. Novinska štorija o propalom turističkom objektu. Tužno, ali nažalost baš i ne rijetko. Ispalo je na kraju nadahnjujuće, ma fantastično zanimljivo. Onog trenutka kad nas je Ariana uputila Viviani, za nas je Kršan postao najvažnija hrvatska turistička općina. Uvjereni smo da će se to dogoditi još mnogima, dakako i onima koji oblikuju, osmišljavaju hrvatski turizam na najvišem nivou, da će Vlaški puti otvoriti puteve prosperiteta domaćeg turizma.

Snimio Edi PRODAN