Tragedija koja se uoči Božića dogodila u školi u Prečkom inicirala je veliku količinu straha, ali i sumnje u to može li se naš sustav nositi s rastućim prijetnjama koje nosi narušeno mentalno zdravlje sve većeg broja ljudi.

Otvoreno je puno pitanja, od toga imaju li djeca i mladi uopće pristup psihoterapiji kada im zatreba, do toga raspolažu li psihijatrijske ustanove s dovoljno kapaciteta i mehanizama za liječenje pacijenata, osobito ako su potencijalno opasni za svoju okolinu.

Kad se pojedinac i njegova obitelj suoče s psihičkim poremećajem, morali bi imati pristup zdravstvenoj skrbi, što kod nas u praksi zapinje, a u slučaju da se oboljeli odbija liječiti, a predstavlja potencijalnu opasnost za sebe ili svoju okolinu, i mogućnost prisilne hospitalizacije.

Postoje mehanizmi

Ni liječnici, ni predstavnici oboljelih ne misle da bi jačanje prisile prema takvim osobama imalo učinka u smislu stvaranja sigurnijeg društva. Naprotiv, to bi vodilo izolaciji i stigmatizaciji oboljelih, tvrde naši sugovornici, složni u tome da su rana dijagnostika i rana intervencija najbolji put da se incidenti poput zagrebačkog svedu na najmanju moguću mjeru.

– Bilo bi licemjerno reći da će se problem koji imamo u društvu s porastom nasilja, agresije, depresije, riješiti ako produžimo prisilnu hospitalizaciju. To ne bi bilo ni korektno, ni etički. To nije ključ rješenja, ističe prof. dr. Vesna Šendula-Jengić, ravnateljica Županijske specijalne bolnice za psihijatriju Insula na Rabu i članica Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama.

Iz nekih se psihijatrijskih krugova, naime, ovih dana čulo da su psihijatrima danas ruke vezane kad je riječ o prisilnim hospitalizacijama te da bi, kad je o tome riječ, spašeni životi trebali biti iznad ljudskih prava.

Ravnateljica rapske bolnice upozorava da ne treba stigmatizirati psihijatrijske pacijente, jer je riječ o tek pet posto pacijenata godišnje nad kojima se pokrene prisila u toj bolnici, te nešto više u KBC-ima, gdje se primaju pacijenti s akutnim intoksikacijama, počinitelji nasilja u prometu i slično.

Ako se dogodi da je obitelj osobe s psihičkim smetnjama neposredno izložena agresiji, može pozvati policiju, javiti se obiteljskom liječniku ili zatražiti posjet socijalne službe, a ako je stanje urgentno, nazvati hitnu pomoć. Mehanizmi postoje, i oni funkcioniraju već dugo vremena, tvrdi ova psihijatrica koja nije doživjela slučaj da se na poziv obitelji hitna pomoć ili policija nisu odazvale.

Predloženo rješenje

Psihijatrima je donekle otegotna okolnost što je zakonski maksimum prisilnog zadržavanja pacijenta sa 72 sata smanjen na 48 sati, što ih je ograničilo u osiguranju maksimalne dobrobiti za pacijenta i okolinu.

– U slučaju intoksikacije, to je vrijeme u kojem se osoba može potpuno otrijezniti, detoksicirati, može se vidjeti razvoj situacije i donijeti odluka treba li ga zadržati.

Rok od 48 sati za to je relativno kratak jer smo nažalost svjedoci korištenja najrazličitijih tvari, uključujući sintetičke, opojne droge, miješane supstance, koje imaju drugačiji put eliminacije i koje standardnim sredstvima relativno teško možemo otkriti odmah.

Nekad se agresija ili autoagresija jave tek u silaznoj fazi, dok se psihoaktivna tvar eliminira iz organizma. Uz to, 48 sati je relativno kratko vrijeme da se provjeri situacija u vanjskom okruženju koja je možda okidač za opasno ponašanje, ilustrira Šendula-Jengić.

Unatoč tome, ne misli da bi takvu zakonsku odredbu trebalo mijenjati, već postojeći sustav učiniti efikasnijim. Na tome će u siječnju početi raditi u okviru radne skupine stručnjaka iz više resora, od zdravstva i socijalne skrbi do pravosuđa, koja bi trebala pojačati međuresornu suradnju u pogledu reakcije društva na rastuće rizike.

Razmatrat će se suradnja sa sustavom socijalne skrbi, kapaciteti psihijatrijskih ustanova, problemi maloljetnih počinitelja kaznenih djela.

– Ovo što se dogodilo u Prečkom je zastrašujuć primjer, ali mi inače imamo strašan porast vršnjačkog nasilja, samoozljeđivanja, zlouporabe opojnih tvari… Odgajamo mlade u prilično nasilnom i brutalnom okruženju, naša djeca na videoigricama ujutro odigraju čitav jedan mali rati, onda dođu u 8 u školu i ne znaju što je stvarnost, a što igra, upozorava Šendula-Jengić.

Rješenje je premijeru Plenkoviću i bivšem ministru zdravstva Berošu prije godinu dana predložio Tin Pongrac, predsjednik Udruge Životna linija, ali bez rezultata. Tražio je da se psihoterapiju i kod privatnika učini dostupnom svim građanima preko uputnice HZZO-a.

– Besplatna psihoterapija za sve građane bilo bi jedino rješenje u kontekstu nedostatka resursa, jer ih sustav očito nema, ističe Pongrac, za kojeg bi 10 besplatnih termina po pacijentu godišnje bio dobar korak prema podizanju razine skrbi o mentalnom zdravlju građana. To su, ističe, svojim građanima omogućile neke istočnoeuropske države.

Psihoterapija luksuz

Oko 4,1 posto državnog proračuna, koliko se u Hrvatskoj ulaže u mentalno zdravlje, europski je minimum, a trebalo bi ga, smatra Pongrac, povećati barem na šest posto. Ne radi se, veli, o bolničkim krevetima, jer njih je dovoljno, nego o nedostupnosti psihoterapije koju je danas jako teško dobiti preko uputnice.

– Iz iskustva naših korisnika, jako je teško dobiti redovitu psihoterapiju na uputnicu. Eventualno se u Zagrebu dobije termin jednom mjesečno, što je nedovoljno. Psihoterapija ne bi smjela biti luksuz, a ona to danas jest, pa svi oni koji ne mogu platiti 50 ili 100 eura po satu terapije osuđeni su samo na lijekove ili hospitalizaciju, upozorava Pongrac.

Besplatna bi psihoterapija, smatra, bila još i važnija za djecu i tinejdžere jer su u postpandemijskom razdoblju djeca bila silno oštećena, a nekad su i desetljeća potrebna da se izliječe traume.

Kako je Hrvatska već godinama u gornjoj trećini europskih država po stopi suicida, najčešće vezanog uz depresiju, čelnik Životne linije zagovara donošenje nacionalnog programa prevencije suicida i depresije te otvaranje više telefonskih linija za emocionalnu pomoć jer se tako doslovno može spasiti život, i to na nestigmatizirajući način, anonimno, bez sredstava represije i pozivanja policije. Nažalost, dosad bez rezultata.

Treba vratiti stručnjake u domove zdravlja

Psihijatrica Nadica Buzina, pročelnica Zavoda za forenzičku psihijatriju u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, problem vidi u skrbi za psihijatrijske pacijente nakon hospitalizacije.

– Ne mogu samo psihijatri brinuti o mentalnim poremećajima. Nije smisao da naši pacijenti cijeli život budu po bolnicama, a njihov prihvat nakon hospitalnog liječenja danas je veliki problem, upozorava, jer službe koje su nekad postojale danas više ne funkcioniraju.

Te pacijente treba učestalo pratiti i dati im podršku, adekvatnu skrb u zajednici. Ako im se osigura uključivanje u društvo bez stigmatizacije, i rizik od povratka u poremećaj je bitno manji, upozorava dr. Buzina.

Trebalo bi, smatra, vratiti stručnjake u domove zdravlja jer psiholozi, socijalni pedagozi, socijalni radnici, mogu pomoći u rehabilitaciji. »Ako dobro izliječenu osobu otpustite iz bolnice, ona će biti stigmatizirana, ako nema podršku velik je rizik da to neće funkcionirati«, upozorava.

Liječnica iz Vrapča priznaje da za nošenje s porastom mentalnih poremećaja nema dovoljno liječnika jer sustav nije pripremljen za taj rastući trend. Hrvatska je brojem psihijatrijskih postelja u bolnicama i iznad europskog prosjeka, ali se na psihoterapiju, i to nedostatnu, čeka mjesecima.