Obitelji koje žive od rada najvažniji su potrošači u svakoj ekonomiji. Ako kućanstva žive pod pritiskom veće nezaposlenosti i smanjivanja plaća, ona ne mogu povećavati potrošnju i tako podupirati oporavak. Smanjivanje plaća dovodi do situacije u kojoj se, prema UNCTAD-u, države utrkuju koja će prije dosegnuti dno
ZAGREB Amerika i Europa, a s njima i Hrvatska, teško izlaze iz krize. Glavni problem je to što njihova gospodarstva imaju sve manje kupaca. Za dugoročni i održivi gospodarski oporavak jedini put je povećanje plaća zaposlenih, odnosno preraspodjela dohotka u nacionalnim ekonomijama tako da zaposleni dobiju razmjerno veći udio u zaradama, a vlasnici kapitala manji udio. Tako bi se ublažila i rastuća nejednakost među dohocima stanovništva, koja je jedan glavnih uzroka krize u svijetu, smatra Međunarodna organizacija rada (ILO) iz Ženeve, koja nedavno naručila i objavila brojne znanstvene radove u sklopu projekta »Nove perspektive ekonomskog rasta: potencijali rasta potaknutog plaćama«.
– Prostora za oporavak svjetskoga gospodarstva ima, i to u usklađenom povećavanju udjela plaća. To bi omogućilo rast globalnog BDP-a i svih zemalja pojedinačno, zaključili su istraživači Onaran i Galanis sa sveučilišta Greenwich i Warwick, u opsežnoj studiji »Je li agregatna potražnja nošena profitom ili plaćama?« Oni su upozorili da u gotovo svim velikim ekonomijama u svijetu, pa tako i u 12 članica eurozone, ukupnu potražnju, a time i gospodarski rast, potiču ponajprije plaće zaposlenih, a tek onda profit.
Velika iluzija
Taj je zaključak potpuno suprotan od politike koju provode vlade u Americi, EU i u Hrvatskoj. Sve te vlade tvrde da kapitalu treba ostaviti veću zaradu, smanjiti mu poreze kako bi se motivirao na ulaganja.
Također, vlade smatraju da treba smanjivati plaće zaposlenih kako bi se povećala nacionalna konkurentnost i privukli strani ulagači. Istraživači, koje je okupio ILO, tvrde da su takva očekivanja velika iluzija.
Unatoč tome što su nacionalne ekonomije jako otvorene i razmjenjuju puno roba i usluga, presudni utjecat na rast svih gospodarstava u svijetu ima domaća potražnja, koja ovisi u kupovnoj moći stanovništva, primjećuju Onaran i Galanis.
Njihovim tezama ide u prilog podatak da i članice EU većinu onoga što proizvedu u pravilu same potroše, unutar svojih granica. U SAD-u osobna potrošnja pridonosi rastu BDP-a s više od 80 posto, a u Hrvatskoj oko 55 posto.
Sada kad je, s globalnom recesijom, model rasta na temelju zaduživanja doživio kolaps, politika ograničavanja plaća u protekla tri desetljeća pokazala se neodrživom, kažu istraživači Onaran i Galanis, napominjući da je povećavanje nejednakosti, uz nedovoljno regulirani financijski sektor, srž današnje krize. »Smanjivanje nejednakosti dovelo bi nas korak bliže otklanjanju glavnog uzroka krize. To bi bio i put da izlasku iz krize materijalno pridonesu oni koji su za nju odgovorni«, zaključuju Onaran i Galanis. UNCTAD i ILO također preporučuju vladama da radi gospodarskog oporavka počnu više oporezivati najimućnije slojeve stanovništva, a da istodobno zakonski jačaju položaj sindikata.
Slično mišljenje
– Kad sve zemlje pokušavaju konkurentnost povećavati rezanjem plaća, u odnosu na svoju nacionalnu produktivnost, to može završiti jedino u općem osiromašenju. To je utrka za dno, kaže UNCTAD. Plaće su pale na najniže razine u šest desetljeća, udio plaća u nacionalnim dohocima je najniži, a nezaposlenost najveća nakon Drugoga svjetskog rata, kaže organizacija iz Ženeve.
Sadašnja utrka za dno iznimno je gospodarski štetna i društveno opasna. Međutim, u prva tri desetljeća nakon Drugoga rata razvoj događaja išao je u obrnutom smjeru. Bilo je to razdoblje najvećeg rasta blagostanja u povijesti, a rast plaća potpuno je bio usklađen s rastom produktivnosti rada. Od početka 1980-tih godina, kad su na vlasti bili Ronald Reagan i Margaret Thatcher, plaće su počele zaostajati za rastom produktivnosti. U Americi, čije je ponašanje uzor za većinu zemalja, prosječna plaća – kad se odbije inflacija – danas je gotovo ista kao prije 30 godina. Istodobno, porezi najimućnijima znanto su pali, a plaće članovima uprava poduzeća i banaka skočile su gotovo 200 puta.
Razlike u dohocima između malog broja najbogatijih i ostatka stanovništva drastično su skočile. Prema podacima iz 2011. godine, sedam posto najbogatijih kućanstava u SAD-u raspolaže sa 63 posto ukupnog bogatstva, dok 93 posto kućanstava raspolaže s preostalih 37 posto bogatstva, prema istraživanju Pew Research Center. Isti trend povećavanja razlika istraživači su uočili u cijelome svijetu. U europskim zemljama razlike su, kažu, malo blaže nego u SAD-u, ali još uvijek su previsoke, a tome svjedoči i tzv. Gini-koeficijent.
Da netko ne bi pomislio kako je preraspodjela nacionalnih zarada u korist radnika želja isključivo sindikata, valja upozoriti da je do sličnih zaključaka došao i MMF u nekoliko studija, koje je ta institucija naručila i objavila.
– Bila bi velika pogreška razdvajati ekonomski rast od raspodjele dohotka, kažu Andrew Berg i Jonathan Ostry, pomoćnik i zamjenik direktora MMF-ovog odjela za istraživanja, koji se također zauzimaju za smanjenje rastućih socijalnih razlika. »Povećanje jednakosti može unaprijediti efikasnost« i pomoći ekonomskom rastu da bude dugoročniji i stabilniji. Oni također vjeruju da sadašnja Velika recesija u svijetu – kojoj je povod bila financijska kriza u SAD-u – »barem djelomice potječe iz porasta nejednakosti«.
– Održive ekonomske reforme moguće su samo ako koristi od njih imaju najširi slojevi. Bilo bi bolje da te lekcije prizovemo u sjećanje, nego da ih ponovno učimo, zaključili su ti dužnosnici MMF-a, institucije koju se već desetljećima smatra zagovornikom interesa kapitala. Oni su neizravno priznali prošle grijehe, ali to priznanje nije urodilo novom, promijenjenom službenom politikom MMF-a.
Svi prezaduženi
Da bi se ublažile posljedice zaostajanja plaća, tijekom posljednjih 30 godina na Zapadu su građani poticani na uzimanje kredita. Standard prosječnih građana rastao je ponajprije na temelju zaduživanja.
To je karakteristično najviše za SAD, smatra američki ekonomist Nouriel Roubini, dok je u europskim zemljama standard rastao i putem zaduživanja država, koje velika sredstva daju za javne usluge poput zdravstva, obrazovanja, ili za mirovine.
»Iako je udio plaća padao diljem svijeta, globalna gospodarska stagnacija je izbjegnuta zahvaljujući povećanju dugova, uglavnom privatnih, te stvaranju globalnih neravnoteža«, dodaju Onaran i Galanis. Sada su svi prezaduženi, plaće nastavljaju realno padati i došlo je do krize.
