Na zamolbu da prokomentira rezultate redovitog mjesečnog istraživanja CRO Demoskop agencije Promocije Plus, prema kojima se lijeva koalicija primakla na dva posto desnoj HDZ-ovoj koaliciji, dok je bio na festivalu pršuta u Drnišu prije nekoliko dana, Tomislav Karamarko je rekao kako je on »krivi čovjek koji će komentirati te falsificirane rezultate«»Ja ih tri godine komentiram i ukazujem na falsificiranje tih rezultata. Ne znam s kime će ti ljudi raditi u uređenom društvu kada mi dođemo na vlast. Prema tome razlika između nas je 12 do 14 posto«, kazao je rezolutno. 

To nije prvi put da Karamarko prijeti. Prijetio je i kao ministar unutarnjih poslova a kako onda ne bi kao, kako on misli, budući premijer. Vjerojatno je siguran kako mu to donosi glasove jer je jedan dobar dio njegovih glasača također sklon antidemokratskom pa i (polu)nasilničkom i policijskom društvenom ustroju, ali najvažnije je i stvara vrlo loš dojam – da on sam ne može pobjeći od sebe. Do 2012. nije bio političar nego obavještajac, policajac i višerangirani politički činovnik. Dobro, krajem 2008. postao je izvanstranački ministar unutarnjih poslova, što jest politička funkcija, ali on je tu više bio »ministar ekspert« a ne političar.

To da će HDZ kad dođe na vlast, određivati hoće li pojedine privatne agencije raditi ili neće i što će raditi u HDZ-ovoj ‘uređenoj državi’ je naravno posvemašnja glupost. To neće ići, ali ipak, ne prijeti se uzalud. Prijeti se radi predostrožnog učinka, da se utjera nekome strah u kosti pa da taj odustane od pravičnosti, istine, profesionalnih načela,  slobode mišljenja i izražavanja. 

Tražio lustraciju

Što su ljudi primitivniji, ali i nesigurniji u sebe i u svoju kompetenciju, to više su skloni prijetiti. Šef HDZ-a je u svibnju u intervjuu »Globusu« rekao da se na primjeru Žarka Puhovskog najbolje vidi apsurdnost neprovedene lustracije jer on nije promijenio svoj diskurs od onih bivših vremena naovamo te da se isto može reći i za mnoge druge. »Oni europsku misao jednostavno nakalemljuju na svoj stari boljševizam, i u tome je sva ‘mudrost’ njihova stava i pristupa. Oni Hrvatsku nisu voljeli ni onda, kao što je ne vole ni sada. Mene, međutim, neće farbati«, kazao je tada Karamarko.

Puhovski je na to odgovorio da se tih Karamarkovih riječi ne treba bojati, nego se treba bojati činjenice da Karamarko koji bi mogao postati premijer nema pojma o strukturi EU-a, »misli da Europska komisija donosi rezolucije, nema pojma što radi parlament, što komisija a to danas znaju bolji učenici osmih razreda.« 

Lustraciju pripadnika i tajnih suradnika obavještajnih službi možda je trebalo učiniti u Hrvatskoj 1990. godine. I ako da – onda naravno bez izuzetaka. No, lustracija tada nije bila moguća. Objektivno prije svega zbog ratne opasnosti a objektivno i subjektivno i zbog toga je po prilici 90 posto obavještajaca – dakle, kolektivno zapravo – prešlo u hrvatske obavještajne službe. Tu su se onda i dodatno morali dokazivati lojalnošću prema novoj državi i vlasti. 

Potrebu da se u Hrvatskoj obavi lustracija Karamarko je objavljivao više puta. Pritom, on doista ne zna pravo značenje te riječi, ali to kako on shvaća – to je politički obračun sa sadašnjim neistomišljenicima a koji su usto imali i neku javnu ulogu u socijalizmu – recimo bili su sveučilišni profesori i visoko pozicionirani članovi SK. Nešto kao Zvonimir Šeparović ili Zdravko Tomac, na primjer. 

Stoga, danas, 25 godina poslije, tražiti lustraciju i govoriti da će biti realizirana kada on uzme vlast, to znači prijetiti.

»Verificiranje« udžbenika

Izvjesna je prijetnja je i izjava iz svibnja kada je Tomislav Karamarko razgovarao s novinarima o prosvjedu branitelja iz Savske 66 na Markovom trgu. Na upit jednog novinara zašto prosvjed nije prijavljen, Karamarko je odgovorio: »Ma kakav zakon? Pa to su branitelji. Nemojmo o njima pričati kao kršiteljima zakona, oni su dali ruke i noge za ovu Hrvatsku. Moramo pokazati suosjećanje prema njima.«

Naravno, da trebamo pokazati suosjećanje i poštovanje prema njima ali je stvaranje dvojnih kriterija – po kojima jedna grupa ljudi, sloj, kasta ili jedna elita ne treba poštivati zakone ugrožavanje svih onih drugih i cijelog društva. To je ozbiljna društvena prijetnja svima onima koji ne pripadaju toj grupi ljudi. Nejednakopravnost znači nedemokraciju i diktaturu tog sloja ili kaste a tada su svi drugi ugroženi.

Dva-tri tjedna kasnije, boraveći u Kanadi poručio je Karamarko da trenutno vrijeme u Hrvatskoj neodoljivo podsjeća na devedesete. »Opet isti, uvjetno rečeno, neprijatelj, u drugim uvjetima, pokušava isto, negirati hrvatsku državu«, zaključio je.

Tajna i javna moć

Sve su te Karamarkove izjave samo nastavak one njegove legendarne poruke koju je u svibnju prošle godine poslao na osnivačkom saboru Zajednice branitelja HDZ-a »Gojko Šušak« o tome da će »svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.«

U Jugoslaviji je 1984. godine bio uveden Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. A u drugoj polovici devedesetih posebnim zakonom kod nas su bili štićeni predsjednik RH, premijer, predsjednik Sabora, predsjednik Vrhovnog suda i predsjednik Ustavnog suda.

Kad bi slučajno mislio ozbiljno, i eventualna nova HDZ-ova vlast bi morala donijeti specijalni zakon kojim bi štitila lik i ugled dva pokojna političara, ali i Domovinski rat. Naznake za taj imaginarni novi pogromaški, totalitarni zakon već je prije nekoliko mjeseci ponudio sudac Ivan Turudić.

Tajnu i javnu moć u principu ne bi trebalo miješati. To je uvijek potencijalno opasno, zato i prijetnje šefa HDZ-a nisu bez vraga. Koliko je javno poznato, u Europi je sada samo ruski predsjednik Putin onaj tko je gotovo cijelog života bio obavještajac pa je sada državnik.