Ništa u životu nije slučajno. Ili nas to »samo« pametni telefoni prisluškuju. Tko bi ga znao, ma što god da jest, činjenica je da je kiša pokvarila prvi pokušaj da se ode na tratinu kraj zagrebačkog Kineziološkog fakulteta i napravi priča o kriketu. I to ženskom. Zato se baš te nedjelje, kada je kiša odlučila pokvariti sve, na Drugom programu HRT-a vrtio film »Najbolja utakmica«, o kriketu dakako, makar bio i muški. Film priča o epskom finalu Svjetskog prvenstva između Engleske i Novog Zelanda, i to što autor ovog teksta o kriketu pojma nema nimalo nije pokvarilo užitak gledanja. Baš naprotiv, nakon epskog finala ni susret s našim kriketašicama nije imao što drugo nego biti epski.

Dogovor s trenerom Vedranom Žankom bio je brz. Ima u nas volje i na praznični dan.

– Evo, danas imamo trening, poslije muškaraca. Bit će nekih pet, šest cura – kratko nas je izvijestio Vedran.

I evo nas. Na ledini. Na kojoj je i onih karakterističnih »vrata« što ih jedni tako žarko žele srušiti, dok drugi strastveno palicom odbijaju napade. Uranili mi, uranili taman toliko da na terenu vidimo same muškarce, i to mahom ljude što su u Hrvatsku došli iz Indije, Nepala….

– Za igrati kriket čovjek mora znati makar engleski jezik!? – što u šali, što u zbilji velimo Vedranu.

Smije se on, a onda priznaje da se na terenu priča na nekoliko jezika.

– Uz hrvatski se gotovo većinu vremena koristi engleski jezik, a oni koji se slabije koriste engleskim, međusobno komuniciraju na svom materinjem jeziku. Pa se snađemo. Što su duže momci u Hrvatskoj, to više znaju govoriti hrvatski, tako da komuniciramo dosta i na našem jeziku – govori Vedran.

Program za ukrajinsku djecu

Ti momci su se razletjeli terenom. Vidi se da im je gušt. Ali, nama pogled leti put kaveza, ograđenog dijela terena, tamo gdje uistinu lijepa žena čeka da joj Vedran baci loptu pa da je palicom odalami čim bolje. Komuniciraju oni na engleskom. Evgenija je došla iz Ukrajine.

– Evgenija u Hrvatskoj vodi program kriketa za ukrajinsku djecu, okupila ih je na desetke i s njima radi. Hvale je to vrijedan program koji djeci pomaže da ostave ratne brige iza sebe i da se barem na neko vrijeme bave sportom i uživaju – pojašnjava Vedran.

Spomenuti program Evgenija vodi već dvije godine, a ako ga vodi onako kako se usredotočila na trening, to mora biti uspješno. Prošle se godine priključila našoj ženskoj momčadi i sudjelovala u onom premijernom nastupu naše ekipe, utakmici s Čehinjama održanoj u Zagrebu.

– Moram priznati da smo se za tu utakmicu vrlo brzo sklepali. Nije nas bilo lako nać’, nismo imali puno vremena za pripreme, ali sve je prošlo iznimno dobro i cure su zadovoljne – kaže Vedran.

Pa će, evo, za jedno dva tjedna, naša reprezentativna vrsta na uzvrat u Češku. Pače, na tom će turniru odmjeriti snage i s Gibraltarom.

– I oni su mlada kriket nacija, i oni su na svojim počecima tako da tu vidimo i svoju šansu da upišemo koju pobjedu – ne krije Vedran.

Nego kriket… Pitamo Vedrana u kojim je to zemljama kriket sport zbog kojeg se »živi i mre«.

– Zemlje koje su najjače u kriketu su tradicionalno Engleska, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Indija, Pakistan, Šri Lanka, Bangladeš. Međutim, kriket se širi, rapidno se širi. Migracije u tome pomažu. Kada su ovi ljudi otišli iz svoje zemlje, vjerojatno nisu ni zamisliti mogli da će u Zagrebu igrati kriket – kaže Vedran.

Zato toliko veselje na terenu, zato činjenica da kad dostavljači s mopeda vide da se tu kriket igra, odmah svrate da se raspitaju mogu li makar svratiti.

– Najčešće to ide tako da dođe jedan i kaže za kriket prijateljima, pa dođu drugi. Mi smo ove godine morali registrirati tri nova kluba s obzirom na to koliko se igrača prijavilo za igranje u ovoj sezoni – ističe Vedran.

Donedavno malo žena

A zna Vedran o čemu govori, s obzirom na to da je on dopredsjednik Hrvatskog kriket saveza, baš kao i predsjednik kriket kluba Zagreb Assassins te izbornik i trener ženske kriket reprezentacije. Kako su nam se oči privikle na zelenilo, tako smo među muškarcima što trče terenom primijetili i gdjekoju ženu. Kaže Vedran da je njih par boljih pozvao da trenirajući uz kolege osjete malo taj moment bržeg, snažnijeg bacanja. A kako je u svijetu, je li kriket i ženski sport!?

– Moram priznati da je donedavno bilo malo žena koje su igrale kriket. Ni u zemljama gdje se kriket najviše igra nisu ohrabrivali žene da se ovim sportom bave. Uvijek je važilo to da žene ne igraju kriket. Ali, vremena se mijenjaju. Sada se, baš kao u svim sportovima, i od strane Svjetske kriket organizacije maksimalno propagira uključivanje žena ne samo u igranje, već i u kadrove klubova, njihovo vođenje, među suce – ističe Vedran.

Nedavno je i kod nas održan tečaj za suce na kojem se nastojalo uključiti što više žena. A to je, ne krije Vedran, njemu kao voditelju ženske ekipe maksimalno drago. Samo, kako žene zainteresirati za ovaj sport!?

– Najvažnije je i najteže »dovući« ih na trening, jer postotak cura koje dođu pa ostanu je nevjerojatno visok. Imaju i one predrasude, ne znaju što je kriket, ali kad dođu i kad zaigraju par puta, onda i ostanu. Jer, nije to samo kriket kao sport. Tu se nudi i druženje, a kako se radi o novom sportu, tu je i mogućnost da se u kratkom periodu i nešto više ostvari – priča Vedran.

Niz je faktora što žene vode put kriketa. Vedran tako treninge fokusira i oko fitnesa, trudi se naći nešto što će se ženama svidjeti pa da se treninzima vrate.

– Trudim se »prevariti« ih nekako dok ne zavole kriket, a kad ga zavole, onda je to zauvijek. Evo vidite cure, Ivanu i Pavlu, kako igraju s momcima. A da sam ih to pitao prije šest mjeseci, rekle bi: »Bože sačuvaj! Ne pada nam na pamet!« – smije se Vedran.

Kad je tako, onda je za pitati Vedrana je li možda vodio žene na Vis, našu postojbinu kriketa!? Priznaje on da ih vodio nije, ali da bi možda bilo mudro s obzirom na to da se na Visu kriket igra jedno 200 godina, još od Napoleonova doba kada je tamo bio stacioniran dio engleske flote.

– Na Visu je osnovan i klub, dolaze im gosti iz cijelog svijeta, imaju predivnu kriket priču od koje su na koncu napravili i turistički proizvod – hvali Vedran.

Borba za svakog člana

Borba je tu za svakog novog člana, jer nije lako novi sport oživiti u zemlji gdje nema od njega tradicije.

– Mi imamo ludu sreću da nam dolaze stranci iz zemalja u kojima se kriket igra. Na koncu valja znati i to da je po broju igrača kriket drugi najpopularniji sport na svijetu nakon nogometa – ističe Vedran.

Vremena imamo taman toliko da se kratko upoznamo s pravilima igre. Vedran veli kako ima više formata kriketa. Test mečevi su jedini koji mogu trajati danima, a igraju ih isključivo odabrane zemlje, njih desetak. Postoje drugi, kraći formati igranja u kojima se gledaju ti tzv. overi i nakon što overi završe, utakmica prestaje.

– Mi smo danas igrali T20, 20 overa svaka momčad i recimo da smo u dva i pol sat završili utakmicu. Najkraći je format onaj s deset overa i te utakmice znaju trajati oko sat, sat i 15. Na terenu tu izgleda tako da jedna momčad ima samo dva igrača na terenu od kojih jedan udara, dok su svi ostali druga momčad. Kad dvojac ispadne ili kad završi zadan broj overa, ulazi druga momčad i njeni udarači se trude sakupiti broj bodova koji su osvojili igrači prije njih – kazuje Vedran.

Jasnije to bude kad se koja utakmica pogleda, a pogotovo onaj spomenuti nedjeljni film. Nema Vedran dileme ni kad ga pitate što njegovim curama najviše fali: udarač neki recimo, ili što drugo!?

– Iskustvo! Jer, kriket je zahtjevna igra koja iziskuje da što više vremena provodiš na pitchu, tom centralnom dijelu terena. Može se puno toga vježbati u ovim kavezima za vježbanje, ali dok to ne iskusiš na terenu, nije to – to. Iskustvo je, ja bih rekao, najvažniji faktor – ne dvoji on.

A iskustvo se, sudeći po onom što smo vidjeli, stječe i tako da poput Evgenije palicom lupaš snažno o veliku kamionsku gumu.

– Ha, ha! To je odlična vježba da se poveća snaga prilikom udarca, jer kad loptica ide s palice, važno je što dalje udariti ukoliko je moguće. Na taj način ćeš puno lakše optrčati s jedne strane na drugu, ili lopticu izbaciti van s terena, kao kad se u bejzbolu na taj način zasluži home run. Kod nas to vrijedi šest poena ako loptica ne takne pod, a ako se otkotrlja ili barem jedanput padne, onda su četiri poena – objašnjava Vedran.

Sve brojnija ekipa

Zato valja udarati o veliku gumu, da bi se, za početak, dobilo u Češkoj Gibraltar.

– Ima još reprezentacija koje mi možemo dobiti, jer ženski kriket u Europi je još uvijek u početnoj fazi i sve reprezentacije su li-la. Ako mi, recimo, imamo u timu našu kapetanicu Erin Vukušić, rođenu u Engleskoj od oca Hrvata, ako dođe na natjecanje, onda ona na ovoj razini čini veliku razliku i puno nam znači – kaže Vedran.

Erin, kojoj je tek 18 godina, s curama će u Prag, a jedan od njene braće će s muškom reprezentacijom u Njemačku na Europsko prvenstvo. Erin se dakle čeka. Zato su tu za našeg posjeta bile Zagrepčanke Ivana, Pavla i Sanja, Ukrajinka Evgenija i Meenu koja je iz Indije.

– Pavla, Ivana i Evgenija su od prvog dana tu kad smo s prije nekih deset mjeseci krenuli s kriketom. Kontinuirano nam dolaze nove cure i jednostavno ih uključimo u proces. U ženskoj grupi imamo gotovo 30 igračica, a krenuli smo s pet – kaže Vedran.

Sanja je ona koja je došla, štono bi se reklo, među zadnjima, prije nekih mjesec i pol.

– Bivša sam sportašica, tražila sam stalno nešto, slučajno upoznala trenera, on me pozvao da dođem i pogledam kako to izgleda i našla sam se u tome. Našla sam se u kombinaciji intenzivne pripreme i zahtjevne utakmice. Treba tu biti i koncentriran i brz – kaže Sanja.

Bavila se ona karateom. Velimo kako i ne vidimo tu nekih dodirnih točaka između kriketa i karatea. I griješimo.

– Koordinacija, brzina, ima zajedničkih crta – kaže Sanja.

Ivanu je, priznaje, do zelena igrališta dovelo sustavno nagovaranje.

– Vedran me nekoliko mjeseci »tlačio« da dođem. Na kraju sam došla misleći da ću mu nakon toga ‘ladno moći reći: »Evo, došla sam, probala sam i sad me ostavi na miru.« Ali, taj prvi udarac koji sam udarila kako treba, taj zvuk udarca palice u lopticu i osjećaj nakon toga bio je presudan. To je bilo to – priča Ivana.

Samo, još je kriket u nas u povojima i što im kažu susjedi kad čuju čime se bave!?

– Dosta ljudi i nije čulo za kriket, pogotovo žene. Muškarci kao znaju, znaju da se igra u Engleskoj. Pa kad im kažemo da igramo s Indijcima, brzo se »isprave«: »A da, njih ima više, zato je to.« Naši bližnji su zato sada zainteresirani za kriket, pa im objašnjavamo pravila da shvate makar otprilike o čemu se tu radi – kaže Ivana.

Trebamo mlade snage

Ne krije pritom da se služe one svim metodama da omasove ekipu. Koristi se sve, od usmene predaje i socijalnih mreža do – ucjene!

– Strah me i pitati koje su vrste ucjene u igri – priznajemo.- Ha, ha, ha! I nemojte! – smije se Ivana.

A smije se i Pavla koja bi najradije da ne mora govoriti ništa nego se samo smijati. Ali, nema mrdanja.

– Ja sam zapravo htjela igrati bejzbol, a onda sam srela prijateljicu Indijku, došla na kriket i ostala. Super mi je. Ekipa je još mala i super se slažemo – kaže Pavla.

– Da onda spustimo rampu što se dolazaka tiče, da se atmosfera ne pokvari – pitamo.

– Neee! Trebamo mlade snage – u glas će sve.

– A mi »starije« ćemo paziti da odnosi ostanu sjajni – ističe Ivana.

Nju je dopalo i da nam u dvije, tri rečenice sažme zašto treba trenirati kriket.

– Osim benefita što ga nosi treniranje svakog sporta, ovo je timski sport gdje se uči i socijalizacija s drugim ljudima koje u današnjem svijetu jako puno fali. Uz to ste većinu vremena na otvorenom, na zraku, umjesto ispred TV-a – kratko i jasno će Ivana.

Ono što Ivana ne govori, a mi smo doznali, jest da je baš ona među glavnim krivcima zaslužnim za osnivanje prvog ženskog hrvatskog kriket kluba.

– Pa donekle, svima nam je bila želja osnovati prvi ženski kriket klub kod nas. I ranije je bilo ženskih igračica koje su igrale zajedno s dečkima, ali prvi put će moći igrati u »svom« klubu. Ja sam, uz pomoć Vedrana, pripremila sve papire i krenula u akciju. Ponosno izjavljujem da je Kriket Klub Zagreb Jinx registrirana udruga za sport u Hrvatskoj. I ovim putem pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže na jednom treningu. Obećavam da neće biti dosadno. Možete nam se javiti preko društvenih mreža – liderski će Ivana.

Lov na prvu pobjedu

Evgenija će zato reći da je sve bila prije svega sudbina. U Ukrajini, u Kijevu, njena je kći išla u školu kojoj je direktor bio važna karika u ukrajinskoj kriket federaciji. Kako je zaratilo, odlučila je s obitelji doći u Hrvatsku.

– Mislim da je Hrvatska najbolja zemlja za Ukrajince jer pamtite što je rat, jer su nam jezici slični, a i zato što svi govore engleski. Kad sam došla, brzo sam započele program kriketa za ukrajinsku djecu, onako za zabavu u parku Zrinjevac, a onda se to pretvorilo u ozbiljan program. Trenutno imam dvije grupe djece, onu vrtićku i onu za stariju djecu – priča Evgenija.

Što se tiče naših kriketašica, našeg tima, nema ona tu neke dileme, makar ističe da je prvo počela trenirati djecu, a tek onda postala igračica.

– Ivana i ja smo počeli zajedno. Cure su jako talentirane, pred nama je lijepa budućnost jer mi smo generacija koja ne traži neku dodatnu motivaciju. Mi dođemo, treniramo i želimo biti još bolje i još jače, snažnije. A mladi trebaju pizzu poslije treninga, još neke aktivnosti – kaže Yevheniia.

– A mi nakon treninga dođemo doma i srušimo se na krevet – smije se Ivana.

Meenu je Indijka. Prošle godine njen suprug je došao u Hrvatsku, a ona mu se pridružila ovu godinu.

– Moj suprug se pridružio kriket ekipi, a onda i ja. Nikada prije nisam igrala kriket, nikad nisam mislila da ćemo ga igrati, ni ja ni moj suprug – iskreno će Meenu.

Dok priča, vidiš da je sretna što je dio ove kriket priče. Kaže, možda je to zato što je sve za nju posve novo. Na pitanje tko je veći talent za kriket, ona ili suprug, veli: »Suprug.« Makar ni on nije u Indiji igrao kriket, već ga je samo onako navijački pratio.

– Morali smo doći u Hrvatsku da ga zaigramo – veselo će Meenu.

I da, u Zagrebu joj, kaže, dobro, ljudi su ljubazni, još samo da nađe posao pa da sve bude kako biti treba.

– Nego, što ćemo s Gibraltarom?! – pitamo.

– Ajmo reć’ da se nadamo kako ćemo na ovom turniru zabilježiti našu prvu pobjedu. Protiv koga, nama je svejedno – rezolutno će Ivana, uz odobravanje kolegica.

Da tako bude, morali smo ih pustiti da treniraju, da vježbaju hvatanje i žestoko palicom tuku po loptici. Jer kiša je i opet prijetila, a nema goreg neprijatelja za kriket od lošeg vremena.

Ispunjavanje slobodnog vremena

Migranti. Pun je teren ljudi koje je sudba dovela do Hrvatske. I nije da su ih svi dočekali dobrodošlo. A nije da im je lako.

– Ja samo zamišljam kako su naše ljude dočekivali recimo u Njemačkoj prije 30, 40 godina, ili kad od prijatelja u Australiji čujem kako njihovi roditelji i nisu imali dobra iskustva kad su iz Hrvatske dolazili. Valjda je, na žalost, to normalno, makar je meni čudno da je u današnje vrijeme to normalno. Svi oni traže bolji život. Mi se ovdje družimo, a problem i je taj da oni nakon odrađenog posla i nemaju što za raditi. Kriket im je zato super mogućnost da dio slobodnog vremena provedu tu družeći se – veli Vedran.

Kriva je – Australija

Za sve je, reklo bi se, kriva Australija, odnosno onaj dio života što ga je Vedran Žanko proveo u Australiji.

– Tamo sam se počeo baviti golfom i kriketom. To su moja dva sporta, i jedan i drugi sam igrao preko 20 godina – kaže Vedran.

Golf je on igrao natjecateljski, bio državni prvak, igrao s velikim ljubiteljem golfa što se Toni Kukoč zove.

– Igrali smo, igrali. Toni je super, jako dobar, talentiran golfer – priznaje Vedran.

Kriket je pak u Australiji sport koji svi igraju onako kako u nas svi, recimo, igraju mali nogomet. Dvorište, kanta, palice, teniska loptica i ajmo kriket! I da, otac Vedrana Žanka je naš znani pjevač, glazbenik Dražen Žanko. Nije još Dražen napisao pjesmu o kriketu, ali nije da možda i neće. Jedino je pitanje, šali se Vedran, na kojem će se jeziku pjesma pjevati.

Četiri kluba

Zagreb ima četiri kluba, od čega jedan ženski, Vis ima mali i lijep teren, Split i klub i teren, a evo i skoro pa ekskluzive koja kaže da je posve izvjesno otvaranje terena u Ninu.

– Bilo bi to dobro i zato jer će to otvoriti i prostor za kriket turizam. Uzor je nama Španjolska, stalno se ide k njima na turnire jer zbog dobrih vremenskih prilika imaju mogućnost igranja skoro cijelu godinu, pa zašto onda ne bi i mi pokušali europske timove, bar koji turnir, dovesti k nama – razmišlja na glas Vedran.

Reklo bi se, eto, nešto o čemu bi i novi ministar turizma Tonči Glavina mogao razmisliti.