Iako su uzroci sadašnje krize i one koje je počela 2008. godine različiti, uz to su dvije velike europske zemlje u ratu, ipak ono što se događalo posljednjih 12 mjeseci u nekim stvarima neodoljivo podsjeća na 2008. godinu, kad smo imali rekordnu zaposlenost, rasle su plaće, rastao je BDP. Hrvatska je imala inflaciju, ali znatno manju nego sada, proračun se zahvaljujući tome dobro punio, a onda je stigla recesija, Hrvatska se suočila s visokom nezaposlenosti i trebalo joj je šest godina da se pokrene. Dobru usporedbu i procjenu kriza može napraviti i Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, koji je kao sindikalac sudjelovao u svemu što se događalo tada, a i sada.

Strahujete li da se to upravo ponavlja?

– Ima razlike, struka je 2008. upozoravala na nadolazeću recesiju i na to da će izlazak iz krize biti težak, ali je u široj javnosti takva kriza bila neočekivana. Kod nas je dio političke elite, pa i tadašnji predsjednik Vlade negirao mogućnost da se kriza koja je počela u SAD-u prelije kod nas. Sada je situacija nešto drukčija, ovo što se sada događa ima početak još u kraju 2020. godine, nakon prvog zatvaranja gospodarstva u pandemiji. Već početkom 2021. godine počeo je i rast cijena hrane, ali i rast cijena energenata jer se očekivao rast potrošnje zbog oporavka. I tu je razlika između onog što se događalo 2008. godine i onog što se događa danas. Malo tko u Hrvatskoj negira da prijete ozbiljni problemi.

Društveni optimizam

Više sam zapravo mislila na ozračje, i 2008. godine bili su dobri pokazatelji, vladao je dosta veliki optimizam, očekivao se nastavak rasta, kao što se očekivalo još krajem prošle godine, a sada se problemima ne vidi kraj?

– To je dosta slično. Nakon dobrih pokazatelja u prošloj godini, stvorilo se uvjerenje da su poteškoće prevladane i da može biti samo bolje. U oba slučaja rasla je potražnja za radnicima, rasle su plaće, govorilo se o novim investicijama. Taj društveni i ekonomski optimizam rađao je i potrošački optimizam. Još samo prije pola godine analitičari su govorili da će se inflacija koju je prošle godine ponajprije uzrokovao rast cijena energenata smirivati u ovoj godini, iako je bilo jasno da će novac koji je osigurala Europa za jačanje oporavka i otpornosti, poticati potražnju, a time i rast cijena i inflaciju.

Pribojavate li se onda da će sljedeća godina donijeti rast nezaposlenosti, gubitak poslova, da će ljudi opet godinama biti bez posla?

– U SAD-u vidimo neobičnu situaciju, pad BDP-a koji znači recesiju nije donio i očekivani pad zaposlenosti nego se dogodio rast broja zaposlenih i tamo sada i struka raspravlja oko toga treba li nanovo definirati i što je to recesija i kolika je vrijednost pokazatelja koji govore o BDP-u. Sada procjene govore da će se inflacija umiriti i da će se početi stabilizirati cijene nafte. Iako pojedini analitičari govore o stabilizaciji cijena hrane, kod nas se to još ne događa.

Foto Davor Kovačević

Iako se cijene energije i hrane i stabiliziraju, nas čekaju ostala poskupljenja, osim poskupljenja plina i struje, spominje se i rast cijena vode, a to sve za sobom povlači rast cijena u industriji i kod obrtnika. Pitanje je što će se dogoditi s ostalim komunalnim uslugama. Ako ljudi i ne izgube posao, imat će sve manje novca. Koliko ćemo biti siromašniji do kraja godine i sljedeće godine?

– Već jesmo osjetno siromašniji. Ni rast plaća ni rast mirovina ne prate inflaciju. Uspoređivanje rasta plaća i inflacije nije dovoljno samo po sebi i ne otkriva pravu sliku, jer nam je inflacija službeno 12,3 posto, ali trošak hrane je rastao 18,3 posto. Procjena udjela troška hrane u mjesečnom trošku kućanstva za ovu godinu bila je nešto veća od 25 posto. No, te procjene uz ovu inflaciju više ne stoje. Uz to inflacija nema jednak utjecaj na sve građane, jer je udio troška hrane u mjesečnim troškovima puno veći i puno je više rastao kod onih siromašnijih. Onima s prosječnom mirovinom od tri tisuće kuna i onima koji primaju plaću u rasponu od medijalne do minimalne, odnosno od 6.510 kuna do 3.750 kuna, trošak hrane je 30, 40 ili čak 50 posto. Njima trošak stanovanja, odnosno režija nije oko 15 posto, nego je blizu 30 posto.

Koliki je onda broj ljudi u Hrvatskoj koji će još jednom u deset godina »potonuti«? Već su iscrpljeni od prošle recesije.

– To su ljudi koji su i u dobrim godinama teško živjeli, i tada su se morali odricati puno toga. Oni su odavno naučili štedjeti i na obući i odjeći i na higijeni. Oni su već bili jako štedljivi i na hrani, jer su morali odvajati više novca za energiju, za režije. Na njih je udar ove inflacije najveći. Za dobar dio umirovljenika i ljudi koji rade za minimalne dohotke nije od nekog velikog značaja što su poskupjeli hoteli i restorani, ili kućanski aparati, ili putovanja. Kad govorimo tko trpi posljedice ove inflacije, to je prestala biti priča o nešto više od 19 posto onih koji su, prema službenim statistikama, u riziku od siromaštva, ili o energetski siromašnima koji dobivaju vaučere, mi govorimo o ljudima čija se primanja kreću u rasponu od malo više od medijalne plaće, pa do minimalne, i ogroman broj umirovljenika.

Potpuna podvojenost

Koliko je onda ljudi koji će s nastavkom rasta cijena muku mučiti s pokrivanjem troškova i to čak i uz Vladine mjere?

– Barem tri četvrtine umirovljenika od njih ukupno milijun i 200 tisuća i ovako uz velike napore pokriva troškove, a u sljedećim mjesecima i sljedećoj godini bit će još teže. Uz to oko 840 tisuća ljudi ima plaću do iznosa medijalne plaće, a i ta medijalna plaća je nedovoljna, pa tomu treba dodati i još tisuće i tisuće ljudi koji imaju plaću od medijalne do prosječne, ali 110 tisuća nezaposlenih, blokirane te, neovisno o primanjima, i obitelji s više djece, samačka kućanstva. Govorimo o ogromnom broju ljudi koji već imaju probleme ili će ih imati u sljedećoj godini.

To je više od dva milijuna ljudi. Kad im pribrojimo djecu, ispada da će se društvo nakon ove inflacije definitivno podijeliti na dvije skupine, većinu koji će uz velike probleme pokrivati osnovne troškove i manjinu koja je toliko bogata da joj je svejedno je li inflacija 10 ili 20 posto.

– Već dulje vrijeme nestaje srednji sloj, nije to nikakva novost. Sada dodatno pada, možda ne u siromaštvo, ali prema osiromašenju. Hrvatsko društvo dugo već ide prema toj potpunoj podvojenosti i odvojenosti, ali u ovakvim krizama to postaje izraženije i događa se ubrzanije. Oni koji žive od svoje plaće i nemaju nikakav dodatni izvor prihoda iz ove krize sigurno će izaći siromašniji, a među onima koji će i ovu krizu mirno proći ima jedan dobar postotak onih koji će postati još bogatiji.

Jesu li Vladine mjere išta pomogle?

– Vlada je nastojala pomoći, uz ostale mjere, snizila je PDV na hranu, ali to nije utjecalo na pad cijena hrane. No, oni od kojih smo očekivali snižavanje cijena hrane kažu da je niža stopa PDV-a spriječila veće povećanje cijena, jer bi hrana još više poskupjela. No, to su rekli i 2019. godine kad nije bilo ovakve inflacije. Tada su se pozivali na to da zadržavanjem cijena, uz niži PDV, kompenziraju povećanje ulaznih troškova. Bolje bi bilo da se Vlada odlučila na davanje potpora za ulazne cijene pa im u ovoj situaciji uvjetuje zadržavanje cijena ili manje podizanje.

Foto Davor Kovačević

Što bi Vlada trebala učiniti u novom paketu mjera?

– Za početak treba analizirati što je bilo dobro u dosadašnjim antiinflacijskim, ali i u COVID-mjerama pa bi ih u nekom obliku možda mogla obnoviti. Treba utvrditi jesu li potpore za energiju, ali i snižavanje PDV-a imale učinke, jer će po svemu sudeći sve više ljudi trebati pomoć za plaćanje računa energenata. Treba prosuditi kakvim se potporama može pomoći gospodarstvu da mu se ublaže ulazne cijene, kako bi to isto gospodarstvo smanjilo svoje izlazne cijene i cijene za konačne potrošače te kako bi imalo više sredstava za povećanje plaća. Vjerujem kako su i poduzetnici svjesni da potpuno prevaljivanje svih troškova na potrošače donosi smanjenje potrošnje. Treba utvrditi što je bilo dobro, a što ne u ranijim mjerama, ali bitno je hitno donijeti mjere primjerice kad su u pitanju cijene plina i električne energije i za građane i za gospodarstvo. Mora se brzo reagirati i u proizvodnji i preradi hrane, puno je krivih poteza napravljeno ranijih godina i proizvodnja je pala, a svemu tome treba dodati i posljedice suše.

Može li se, primjerice, inzistiranjem na zauzdavanju cijena struje za konačne potrošače dugoročno ugroziti poslovanje HEP-a. Kako to balansirati?

– Tu treba priskočiti svojim mjerama Vlada RH. Nije pitanje samo HEP-a. U ovom trenutku je dobar dio gospodarstva u problemima. Mnoge tvrtke već teže isplaćuju plaće zbog povećanih troškova, pa su zaustavile investicije kako bi uopće mogle platiti sve troškove i plaće.

Modeli potpore

Pomalo su se zaboravila vremena kad i više od sto tisuća ljudi mjesecima nije dobivalo plaću. Hoćemo li ponovno doći do toga?

– Možda ne u tom broju, ali mnogi će se sigurno naći u problemima, posebice mala i srednja poduzeća, jer je riječ o tvrtkama koje nemaju velike rezerve, a nemaju niti veliku kreditnu sposobnost pa su rizične bankama i imat će problema redovito podmirivati troškove i isplaćivati plaće. Tu će javne vlasti morati tražiti modele potpore. Što se tiče HEP-a trebalo bi na razini Unije naći širi konsenzus kako podupirati gospodarstvo, pa bi se javnim vlastima trebalo omogućiti dodjeljivanje potpora poduzećima u državnom vlasništvu od kojih se očekuje da na sebe preuzmu teret borbe protiv rasta cijena. Najgore bi bilo da te tvrtke podnesu teret krize i pomognu svima nama, ali izgube mogućnost razvoja i napretka.

Prepoznajete li vi te zajedničke europske politike u ovoj krizi. Čini mi se da ne reagiraju ni dovoljno snažno ni dovoljno brzo.

– Uvijek se pojavi nešto individualno, nešto što je interes određene države, pa to blokira ili uspori donošenje odluka. Uz to, europske su institucije spore jer nisu navikle i zbog mehanizama donositi brzo takve odluke. Puno toga postoji na razini preporuka i mjere su se, ako ih je i bilo, donosile sporo. Pokazalo se to i u COVID-krizi, a nemojmo smetnuti s uma da priča s COVID-19 još nije gotova. Ako se na jesen pogorša epidemiološka slika, Europa si neće moći dopustiti još jedno zatvaranje. Loša zdravstvena situacija uz inflaciju može stvoriti opasnu situaciju. Pitanje je što će se događati s ratom u Ukrajini, pojedine zemlje već imaju unutarnje probleme zbog sankcija Rusiji. Mogla bi se i ta zajednička politika dodatno dovesti u pitanje kad na jesen krenu pitanja hoće li biti redukcije struje i plina i to u zapadnim zemljama koje generacijama ne pamte redukcije. Zato se stvarno više ne mogu samo davati preporuke.

Sve što spominjete je recept za nemire, možda ponegdje i za kaos.

– To što se trenutno događa vani, sve više sporadičnih poziva na prosvjede ili neplaćanje računa, može postati intenzivnije i može se dogoditi i nama. Mogu se pojaviti različiti oblici zajedništva, sklopljeni na osnovi određenog problema koji muči ljude, a vlast ih nije uspjela riješiti. Kad ljudi imaju sve manje novca za hranu i energiju, kad ne mogu do zdravstvenih usluga, kad gube posao ili ne dobiju plaću, neće razmišljati o organiziranim prosvjedima, samo će krenuti. Što imaju manje za izgubiti njihovo će se ponašanje sve više mijenjati i imat će sve manje strpljenja čekati reakciju političara, i na europskoj i na nacionalnoj razini. Zato javne vlasti moraju nuditi konkretna rješenja i tražiti dogovor sa sindikatima i poslodavcima, čak i s oporbom. Stanje će biti i gore pa vlast, socijalni partneri i oporba moraju intenzivirati sastanke. Ovo stanje nije bitno drukčije od 1991. u smislu pronalaženja rješenja. Ne zazivam nikakvu vladu nacionalnog jedinstva, ali što je više ljudi uključeno u traženje razumnog rješenja lakše je do njega doći. Sad je prigoda da i ta i takva Europska unija pokaže sposobnost, razum i jedinstvo. Ali prigoda je da se ono pokaže i u Hrvatskoj.

Poruka solidarnosti

Je li to moguće?

– Teško, ali sila Boga ne moli i kad svi vide u svojim zemljama kako se problemi gomilaju, da raste nezadovoljstvo, morat će se stvoriti dovoljno kritičke misli i volje da se stanje preokrene. Da se zajednički dogovore mjere koje će pomoći svim građanima. Više nije pitanje imaju li volju naći rješenje koje će držati vodu za sve građane u EU-u, stvari su otišle predaleko i morat će brzo djelovati, donositi odluke i naći prihvatljiva rješenja. Ako nastave na ovakav način, sve bi moglo biti kasno i ići prema kaosu koji će biti manje ili više kontroliran. Puno tih ljudi koji bi trebali donositi odluke dolazi iz obilja gdje nisu iskusili odricanja, dolaze iz političkih elita koje su dobro živjele i žive. I dolaze iz zemalja u kojima je puno manje problema koji su nama svakodnevica. Morat će ipak otvoriti um za probleme običnog puka koje će netko morati artikulirati i moraju naći način kako ljudima olakšati život. Morat će razmišljati i o tome kako u ovoj situaciji prenamijeniti za lakše preživljavanje dio novca namijenjenog oporavku i otpornosti. Zasad na europskoj razini ne vidim ništa što bi bilo dovoljno proaktivno, iako se o tome i razgovara. Zemlje tapkaju same, propuštene sebi i čekaju da se nešto dogodi. Sada je uravnoteženje podnošenja tereta za EU posebno važno. Ako se to ne dogodi, sve priče o zajedničkom tržištu, o zajednici petstotina milijuna ljudi padaju u vodu. Suprotno vodi podvojenosti EU-a. To se ne smije dogoditi. Velike zemlje se ne smiju zatvoriti u sebe kako su to činile 2008. i 2009. kad im je prvi potez bio otpuštanje stranaca i uvođenje protekcionističkih mjera samo za svoje gospodarstvo i građane.

Koliko je uopće radnika u Hrvatskoj uključeno u sindikat?

– Nije brojka puno veća od 300 tisuća, što je niti petina zaposlenih. U Francuskoj je u sindikalnom članstvu oko osam posto radnika, no kad sindikati pozovu na neke akcije, ljudi se odazovu neovisno o članstvu u sindikatu.

Je li onda bitno članstvo u sindikatu?

– Jest, i to ne samo zato što sindikatu daje financijsku snagu, nego šalje poruku solidarnosti i zajedništva. Ljudi će uvijek više izboriti ako nastupa njih tisuću zajedno, nego ako nastupa tisuću pojedinaca, svatko za sebe.

Ljudi ne vjeruju u sindikate ili više ne vjeruju u solidarnost?

– Ima i jednog i drugog, dio ljudi je uvjeren da im sindikat ne može pomoći ili su izgubili povjerenje u sindikat, ali dio ljudi ne vjeruje u samu solidarnost. Naše je društvo niti potiče, niti uči od malih nogu. Mlade generacije se uči da će se najbolje izboriti ako se bore sami za sebe, za život uz druge, a ne zajedno s drugima.

Je li onda sindikalno udruživanje demode i moraju li se tražiti neki drugi modeli?

– Demode sigurno nije, vrijeme koje dolazi pokazat će da su sindikalna organiziranja više nego nužna, mada će se njihov model i promijeniti. Ne samo da ćemo morati, uz kolektivno pregovaranje, sve više zajednički stručno i organizirano nastupati na nacionalnoj razini, vezano za donošenje zakona i propisa, nego ćemo morati biti jače i više prisutni i na europskoj. Moramo se ponovno boriti za stvari za koje smo mislili da su u Europi izborene, a to su dostojan posao, dostojni uvjeti rada, dostojna primanja od kojih se može živjeti, zaštita na radu, zdravstvena zaštita i, na kraju krajeva, pristojan život u mirovini. U Europi se dobro živjelo i ljudi su se opustili pa smo u situaciji da se opet moramo boriti i za »tri osmice«. Moramo javno preispitivati opravdanost ovakve nepravedne raspodjele koja je i dovela do globalnog raslojavanja, ali i raslojavanja u Hrvatskoj.