Čudimo se ponašanju djece, a ona uče opažajući nas odrasle - Krešimir Prijatelj / Snimio Siniša PAVIĆ
Vrijeme čekanja od po nekoliko mjeseci za termin psihologa kod djece, nažalost, ima visoku cijenu. Izostanak pravovremenih psiholoških procjena i tretmana ujedno prati i drastičan porast psihičkih poteškoća među djecom, od kojih stručnjake najviše zabrinjava upravo povećana stopa samoubojstava
povezane vijesti
Masovno ubojstvo u Beogradu šokiralo je sve te je i dalje tema, tim više što se dosad slične stvari nisu kod nas događale. O svemu razgovaramo sa psihologom Krešimirom Prijateljem s Odjela za psihologiju Sveučilišta Zadar.
Znam da je nemoguće dati decidiran odgovor, ali zašto se ovo dogodilo?
– U prošlom desetljeću ovakvi i njima slični krizni događaji značajno su potresli i uznemirili javnost u SAD-u. Čini se da smo mi »na ovim prostorima« dugo skretali pogled s rastuće opasnosti koja nam se približavala ne bismo li si olakšali suočavanje s takvim tragičnim informacijama. Emocionalno udaljavanje od informacija o tragičnim događajima lakše je postići upravo isticanjem prostorne udaljenosti i drukčijih društvenih vrijednosti i okolnosti »zapada«, odnosno SAD-a u odnosu na Europu. Ipak, današnja napredna informacijsko-komunikacijska tehnologija pridonijela je tome da su vremenske i prostorne granice postale zanemarive u kontekstu protoka informacija, ali i vrijednosti.
Svi koji se koristimo internetom tako smo se s vremenom pronašli u jednoj maloj virtualnoj sobi gdje si ne vidimo uvijek lica, ali smo izloženi velikom broju podataka jednih o drugima. Djeca i mladi danas su izrazito izloženi digitalnoj tehnologiji te je koriste svakodnevno kako bi bili u interakciji sa svojim vršnjacima i pratili svoje interese. Društvene mreže su, između ostalog, postale i glavni izvor informacija i vijesti mladima, koji su u nekim recentnim istraživanjima pokazali nedostatne vještine kritičkog razmišljanja. Zbog velike količine informacija i specifičnosti digitalne tehnologije djeca i adolescenti su često preplavljeni informacijama, zbog čega im je teško odrediti relevantnost i vjerodostojnost podataka koji su im prezentirani putem interneta.
Utjecaj pandemije
Nažalost, nije to ni blizu sve.
– Ne treba zanemariti niti pandemiju COVID-19, koja je u jednom razdoblju u potpunosti promijenila način školovanja i socijalizacije s vršnjacima, čime su mladi postali još više izloženi digitalnoj tehnologiji. Isto tako, pandemija je kod velikog broja mladih izazvala osjećaje nepredvidivosti i straha, a kod nekih dovela do psihološke uznemirenosti, primarno u vidu anksioznosti, stresa i depresivnosti. Istraživanja upozoravaju na to da je, zbog zatvaranja škola kao prvih linija obrane, jedan dio mladih bio izložen zlostavljanju i zanemarivanju koje nastavnici i stručni suradnici nisu mogli pravovremeno prepoznati. Također, jedan dio mladih u razdoblju lockdowna nije imao resurse, niti znao kome se obratiti u slučaju doživljavanja nasilja ili pojačanih psihičkih simptoma. Otvaranjem škola i prestankom »novog normalnog« te vraćanjem u »staro normalno« psihičke posljedice pandemije s vremenom su postale sve jasnije među mladima.
Mladi ne znaju izraziti osjećaje, često su emocionalno nepismeni
Radili ste s djecom i na Poliklinici za djecu i mlade Zagreb. Što djecu i mlade muči, a mi stariji to ne vidimo? – Djeca i mladi danas gotovo da ni ne znaju što odgovoriti na pitanje »kako si?«, jer velik broj njih odgovara s »o.k.« i potom opisuje što su radili u tom danu ili koje obaveze imaju u narednom periodu. Mladi često ne znaju imenovati osjećaje koji im se javljaju, a određen broj njih nema usvojene vještine emocionalne pismenosti. Nakupljanje i potiskivanje neugodnih osjećaja može kod djece u jednom trenutku biti kritično za razvoj simptoma poremećaja psihičkog zdravlja. Djeca i mladi znaju biti anksiozni oko školskih obaveza, vlastitog izgleda, odnosa s vršnjacima. Također, budu frustrirani oko školskog uspjeha, bilo da se radilo o njihovim očekivanjima ili očekivanjima njihovih bližnjih, preplavljeni informacijama s društvenih mreža, pod stresom zbog nedostatnih vještina upravljanja vremenom i organizacije obaveza. Određen broj mladih iskazuje depresivne simptome pa često percipiraju situaciju u kojoj se nalaze »bezizlaznom«, a neki od njih pokazuju i sklonost k samoozljeđivanju kao načinu suočavanja s neugodnim osjećajima ili problemima. Isto tako, postoje i ona djeca i mladi kojima su pomoć i podrška potrebni zbog doživljavanja nasilja odraslih ili vršnjaka. Neka istraživanja ukazuju da odrasli provode sve manje vremena u razgovoru s djecom. Upravo u interakciji s mladima često možemo zapaziti njihov pogled na svijet, način razmišljanja i osjećaje. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete, a velik broj njih i iz šutnje može zaključiti ako nešto nije u redu. Dakle, prvi korak u uočavanju toga što djecu muči, a mi odrasli ne vidimo, slušanje je što djeca imaju za reći. |
Ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs poslao je naputak školama da okupe djecu i razgovaraju o Beogradu. Što toj djeci reći?
– Djeca se mogu osjećati vrlo zbunjena u situacijama kad dobivaju dvosmislene i proturječne informacije. Ako mladima verbalno šaljemo informaciju o tome da ne trebaju biti u strahu, a s druge strane su izloženi vijestima o napadima u školama koje im izazivaju nelagodu i nesigurnost, to može dovesti do jačanja osjećaja nepovjerenja u odrasle. Ako pak djeca nemaju povjerenja u odrasle, bilo da se radilo o roditeljima, nastavnicima ili drugima, samim time se smanjuje vjerojatnost da će im se povjeriti o svojim problemima. Djeci je u ovakvim situacijama potrebno predložiti da pokušaju reducirati količinu informacija o konkretnom događaju, kao i da ne vjeruju svakoj informaciji koju uoče na internetu.
Blagotvorno je da se na razini škola mladima prenese jasna informacija o postojećim protokolima i mjerama, kao i informacija na čemu se radi kako bi se povećala sigurnost u školama. Prevencija u kontekstu nasilja nad i među djecom najdjelotvornija je ako je osim na djecu, usmjerena na djelatnike škole, ali i roditelje učenika. Cjelovita strategija za učenike trebala bi uključivati vježbanje vještina poput nenasilne komunikacije, aktivnog slušanja, asertivnog ponašanja, kritičkog razmišljanja, specifičnosti digitalne komunikacije, psihološke otpornosti i empatijskog reagiranja. Navedeno bi mladima omogućilo prakticiranje potrebnih vještina i razvijanje kapaciteta za nošenje s kriznim situacijama, odnosno da na nasilje ne reagiraju nasiljem i da su svjesni rizika, ali da se u kontinuitetu ne osjećaju prestrašeno. Naravno, preventivne strategije bi zahtijevale stručnjake koji bi navedene aktivnosti provodili, ali u značajnom broju hrvatskih škola još uvijek nedostaje psihologa u stručnim službama.
Krešimir Prijatelj / Snimio Siniša Pavić
Liste čekanja
To nas dovodi do pitanja nije li se sve ove godine zapostavila struka? Nakon 29 godina Ministarstvo zdravstva planira u domove zdravlja vratiti psihologe i osigurati mobilne psihijatrijske timove. Zašto su uopće 1994. godine ukinuta mjesta psihologa na razini primarne zdravstvene zaštite? Zašto ih je u zdravstvenom sustavu tek 375?
– Osim u školama, psihologa kronično nedostaje i u zdravstvu. Mladi kojima je potreban tretman stručnjaka za mentalno zdravlje znaju čekati red u zdravstvenim ustanovama poput bolnica ili poliklinika i do godinu dana. Ako se pak odluče ići »privatno«, za prvi termin kod psihologa ili psihoterapeuta uglavnom će čekati i po nekoliko mjeseci. Čak i kada mladi dođu na red, psiholozi u zdravstvenim ustanovama često su preplavljeni psihodijagnostikom i prvim pregledima, zbog čega nerijetko imaju manje vremena na raspolaganju za provođenje tretmana. Vrijeme čekanja od po nekoliko mjeseci za termin psihologa kod djece, nažalost, ima visoku cijenu. Izostanak pravovremenih psiholoških procjena i tretmana ujedno prati i drastičan porast psihičkih poteškoća među djecom, od kojih stručnjake najviše zabrinjava upravo povećana stopa samoubojstava.
Povratkom psihologa u domove zdravlja mladima bi se osigurala šira i prije svega brža dostupnost psihološke pomoći koja je, sudeći po listama čekanja, mladima neophodna. Samim time, evidentno je da stručnjaka za psihičko zdravlje mladih manjka, kako psihologa tako i psihijatara. Konkretno, ukidanje radnih mjesta psihologa na razini primarne zdravstvene zaštite sa stručnog aspekta može se smatrati neopravdanim. Danas, gotovo trideset godina kasnije, nažalost, možda i svjedočimo posljedicama te odluke. Radna mjesta psihologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti mogla bi biti korak k rasterećenju viših razina sustava. Time bi mladi mogli na razini primarne zaštite dobiti nužnu podršku, nakon čega bi ih se po potrebi moglo uputiti u specijalizirane ustanove na višim razinama zdravstvene zaštite.
Alarmantno stanje
Kakvo nam je zapravo mentalno zdravlje nacije?
– Ako dijete slomi ruku, odvest ćemo ga liječniku, gdje će mu biti pružena adekvatna pomoć. S druge strane, psihički problemi su nerijetko suptilniji i okolina ih ne može toliko jasno i brzo prepoznati kao tjelesne ozlijede. U ovom kontekstu manjak stručnjaka za psihičko zdravlje doprinosi neprepoznavanju i manjku preventivnih napora u području zaštite mentalnog zdravlja mladih. Psiholozi zaposleni u školama aktualno su na prvim linijama obrane, ali potrebe djece znaju biti veće od njihovih kapaciteta, dok su oni nerijetko opterećeni i drugim obavezama u okviru školske stručne službe.
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije iz 2021. godine ukazuju na to da svako sedmo dijete ima neki psihički poremećaj. Velikim istraživanjem u zagrebačkim školama nakon lockdowna i potresa dobiveni su podaci da 1 od 10 djece iskazuje značajne razine anksioznosti i/ili depresivnosti, a 1 od 7 djece pokazuje značajne razine posttraumatskog stresa. Pored toga, zabrinjavajuć je i značajan porast poziva na temu samoozljeđivanja i suicida koje je u prošloj godini zaprimila udruga Hrabri telefon. Podaci istraživanja iz 2020. godine na uzorku od gotovo 1.500 odraslih iz Hrvatske pokazuju da njih 45 posto ima povišene razine stresa, 43 posto povišene razine anksioznosti, a 33 posto povišene razine depresivnosti. Unatoč naporima koje stručnjaci ulažu u provođenja istraživanja, rezultati koji ukazuju na alarmantno stanje psihičkog zdravlja djece, ali i odraslih često naiđu na slijepu pjegu javnosti, sve dok ne bude prekasno. U situacijama u kojima su potrebne intervencije i bude kasno za prevenciju, svi se kolektivno pitamo kako je došlo do tragedije i upiremo prstom jedni u druge.
Ako smo išta ovih dana osvijestili, osvijestili smo da smo ipak dobrano zakazali kao društvo.
– Neobično je koliko se čudimo ponašanju djece koja ponašanja i vrijednosti upravo uče opažajući nas odrasle. Psihičko stanje naše djece vjeran je prikaz društva u cjelini. Kako bismo pomogli djeci u izgradi boljeg društva, koje pokazuje više empatije, asertivnosti, ima uspostavljene moralne vrijednosti te posjeduje vještine za nenasilno rješavanje sukoba, potrebno je krenuti od nas odraslih. Ako mi odrasli iskazujemo pozitivne obrasce ponašanja, djeca će imati dobar primjer iz kojeg će moći učiti o vlastitom načinu reagiranja i pogledu na svijet koji će biti temeljen na jasnim društvenim vrijednostima i moralnim načelima.
