Ne treba, kažu, knjigu suditi po koricama. I ne treba, znaju korice prevariti, ma znaju govoriti i istinu. Nanese li vas tako put na internetske stranice zelene inicijative Oprashi, sugerirat će vam one, onako informativne i brižno složene, kako se tu radi o ozbiljnoj nekoj stvari.

Jer i ne može biti neozbiljno kad čitaš da nam je čim prije spasiti pčele ako mislimo ovom svijetu dobro i da nam je, najjednostavnije rečeno, usvojiti košnicu! Ne može biti neozbiljno saznanje da bez pčela nema oprašivanja bez kojega nam pak ode dovraga biljna raznolikost i dobar broj živih vrsta.

»Čuvaj pčele, čuvaj budućnost«, poruka je koju se tu ne da izbjeći. Pčele su neophodne u ekosustavu, a postale su ugrožena vrsta, taman da alarmantno zvuči podatak da gotovo 75 posto poljoprivrednih kultura te čak 90 posto biljaka – skoro sve voće, povrće, sjemenke i orašasti plodovi – koje rastu u divljini ovise samo o oprašivanju.

Stoga je ideja Oprashi projekta stvaranje staništa za sve oprašivače s ciljem očuvanja bioraznolikosti, jer »opstanak biljnog, životinjskog, ali i našeg svijeta ovisi o pčelama, odnosno oprašivanju«.

Urbano pčelarstvo

Samo, živa riječ je živa riječ, taman da sjednemo za stol sa Zdeslavom Radovčićem, osnivačem inicijative Oprashi i iz prve ruke čujemo zašto nam je usvojiti košnicu.

– Projekt kani postati europska platforma kojoj je krajnji cilj »jedna obitelj, jedna košnica«, veli Radovčić.

Kaže, strateški je to i iz više razloga.

– Strateški je da u ovo nesigurno doba svatko ima nekvarljivu hranu u podrumu. S druge strane mislim kako je važno da imamo građanske inicijative, inicijative »građani za građane«. Jer ni ministarstvo, ni Vlada, ni Europska komisija ne mogu neke stvari riješiti ako građani to ne riješe sami. Zato su građanske inicijative postale važne više nego ikada, ističe Radovčić.

Projekt »usvoji košnicu« uz to se, kaže Radovčić, bori i protiv konzumerizma, protiv naše loše navike da stvaramo sve više i više otpada.

– Košnica se može pokloniti i za Crni petak, i za Božić, i za Uskrs i za rođendane. A ne da poklanjamo gluposti koje brzo završe u smeću. Radi se, zaista, o općekorisnom društvenom projektu koji se automatski reflektira na puno stvari. Jedna od njih je tako i zbrinjavanje otpada, veli Radovčić.

Još se važnijim čini utjecaj projekta na održivost ekosustava.

– Ako pčela oprašuje 75 posto biljaka koje cvjetaju, onda možemo samo zamisliti koliko bi nam i ovako skupa hrana bila skupa bez pčela, upozorava Radovčić.

Pada tad novinaru na pamet da je onomad vidio reportažu o tome kako u nekim velikim svjetskim gradovima košnice rastu na zadnjim katovima visokih zgrada.

– Urbano pčelarstvo već je zauzelo svoju poziciju u nekim gradovima. Ajmo reć’ da je krenulo od Skandinavije pa je Kopenhagen bio predvodnik, nakon čega je i u drugim gradovima Europa to regulirano.

Nažalost, kod nas još uvijek ne postoji zakonodavstvo koje bi reguliralo i omogućilo urbano pčelarstvo. Hrvatski pčelarski savez je krenuo u rješavanje te regulative, ide malo sporije, ali se nadamo da će se uskoro i to riješiti, na to će Radovčić.

Nema Hrvatska urbano pčelarstvo, ali ima Gorski kotar. Baš tamo će mahom biti i jesu košnice koje ćemo usvajati.

– Većina naših košnica je u Gorskom kotaru. To je zaista jedna lijepa priča unutar cijele Europe, ali i nju je potrebno sačuvati. Srećom cijeli Gorski kotar je ušao u ovo područje Natura 2000. pa će se i u buduće voditi o tome značajnije računa kako bi se održala netaknuta staništa za biljne i životinjske vrste, kaže Radovčić.

U Gorskom kotaru bi tako trebala niknuti prva europska oaza za pčele. Samo, što to zapravo jest!?

– Mi zagovaramo da se košnice postavljaju na divlja, neobrađena područja, jer tad na tim područjima gradite oaze i za divlje oprašivače koji su jednako važni. Ne bih želio da se dogodi ono što se dogodilo s divljim oprašivačima, to da smo mi kao Europa krenuli ulagati u oprašivače tek kad su nestali, upozorava Radovčić.

Pritom podsjeća kako je EK potrošio ogromne novce u zadnjih deset godina, a bez nekih rezultata, da bi sada isti taj EK morao sve strategije revidirati baš zbog nestanka divljih oprašivača i bioraznolikosti koja opada. Odnosno, kako kaže Radovčić, u nekim područjima Europe je i 70 posto manje biljnih oprašivača nego što ih je bilo prije 20 godina.

Proizvođači pesticida

Priča Radovčić onako kako pričati zna onaj koji se u pčele razumije. A zapravo je odvjetnik koji se s tim poslom bavio dok nije napravio čuda s wellnessom i zdravstvenim turizmom, da bi se sada zdušno bacio na inicijativu s posvajanjem košnica.

– Volim mijenjati poslove (smijeh). Postane mi dosadno, dođe do zasićenja, odnosno kad projekt uspije, gubim interes. Pa se nadam da će i ovaj projekt uspjeti. A kad zaista uspije, moći ćemo svi reći da smo osigurali sretnu i zdravu budućnost našoj djeci, našim unucima, na to će Radovčić.

No, što je to što ga je gurnulo baš put pčela!? Krive su, čini se, košnice koje je dobio na poklon.

– Ja sam se našao s tih prvih 40 košnica prije svega dvije, dvije i pol godine. I u tih dvije i pol godine sam vidio koje su sve nedaće pčelarstva, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj Europi, priča Radovčić.

Mislio je Radovčić da će mu košnice biti mali hobi i uz to neki sitan prihod što ga se od meda već da dobiti.

– Međutim, u te dvije godine sam iskusio zaista sve nedaće, od bolesti pčela i nestanka pčela, do klimatskih promjena o kojima stalno slušamo, ali ih osvijestite tek kad vidite badem u punom cvatu i kišu koja pada nekoliko tjedana tako da meda imate nula.

Vidite onda koliko su nestabilne financijske projekcije u pčelarstvu, koliko se teško pčelarima kreditirati, kakvi su problemi s osiguravajućim kućama koje ne žele osigurati košnice jer je sve toliko riskantno da im nije isplativo, nabraja Radovčić.

Vidio je taman toliko da mu bude jasno da se tu nešto mora napraviti društvo i građanska inicijativa.

– Zato što je građanima potreban zdrav med, poljoprivrednicima zdrave pčele. Ovaj model košnica trebali bi financirati oni koji najviše štete prirodi, znači proizvođači pesticida, oni koji ih upotrebljavaju te proizvođači drugih za prirodu štetnih stvari, ističe Radovčić.

Rizik potrošača

Eto nas pomalo i do cijene usvajanja. Za košnicu izdvojiti treba 330 eura, što s druge strane garantira u prosjeku 20 kilograma meda godišnje, dakako ako je godina plodonosna. Reklo bi se da cijene meda taman pokriva koštanje usvajanja, a opet nije tih 330 eura ni malo.

– Pa nije. Ja ne kažem da je malo, ali mi smo do te kalkulacije došli kada smo obračunali naše administrativne troškove, one transportne i troškove zaposlenika, kada smo obračunali 100 eura koje dajemo direktno pčelarima. Pa kad od toga odbijete PDV, nama jako malo ostaje. Nije tu velika zarada, već stvarno veliki entuzijazam, veli Radovčić.

Postupak je, dakle, jednostavan, posvoji se košnica i na kućnu adresu stiže med. Radovčić će međutim istaknuti nešto drugo.

– Rizik se s pčelara prebacuje na potrošača. Godina može biti jako loša pa da dobijete svega deset kila meda. Međutim, imate dvije grupe naših kupaca, poslovni, odnosno pravne osobe i fizičke. Pravnim osobama je usvajanje jako bitno kao jedan zeleni element u njihovom poslovanju između ostalog i zato što ljudi vole poslovati s firmama koje imaju osviješten taj zeleni element.

Oni manje gledaju prinos u medu, baš kao i one fizičke osobe koje žele smanjiti nesuvisli konzumerizam i svojim obiteljima, poslovnim partnerima, prijateljima poklanjati med brendiran njihovim etiketama. Naravno, tu su i oni kojima je prvenstveno u fokusu to da imaju 20 kila meda koji je stvarno hrvatski i bez ikakvih dodataka, kaže Radovčić.

Da je ideja pala na plodno tlo, kazuje dosadašnji interes. Nakon niti mjesec dana od početka prodaje 30 košnica je posvojeno. Pa ako se zna da je cilj bio do te brojke stići do kraja godine, jasno je da je interes i bolji od očekivanog. Samo kako taj interes održavati!?

– Danas svi znamo za klimatske promjene, svi znamo za uvozni med iz Kine, ali je i opet teško nešto poduzeti. Pričati je lako. Zato treba stalno podsjećati koliko je važno da inicijativa krene od samih ljudi i ide prema ljudima.

I previše se oslanjamo na vladine institucije, ministarstva i druga tijela, što hrvatska što europska. Ne mogu se sve stvari riješiti odozgo prema dolje, neke se moraju rješavati odozdo, ne dvoji Radovčić.

Usvajanje dupina

Na koncu, veli, bolje spasiti pčele nego da nam ih nestane pa da opet moramo ulagati milijarde ne bismo li ih opet imali. Oni koji usvoje košnicu povukli su potez. Za nagradu košnica će im dati cvjetni med.

Taj je zagarantiran, dok o sezoni ovise drugi poput lipe, kestena, ili pak bagrema kojeg ima puno uokolo onog dijele košnica koje su oko Garešnice. A projekt, k’o što rekosmo, gleda i preko granica Lijepe naše.

– Nama je važno projekt dignuti na europsku razinu, po istom sistemu. Naš koncept mora se ovdje dokazati, mi smo za to odvojili prvih godinu dana, međutim čini nam se da ćemo već nakon šest mjeseci imati dovoljno rezultata da ga možemo prenijeti diljem Europe.

Područja Natura 2000 su raspoređena po cijeloj Europi i onda bismo umrežili lokalne pčelare s njihovim lokalnim tržištem, tako da i oni mogu podržati lokalno kao što je slučaj u nas. Lokalno je iznimno važno, jer time su sve tri održivosti pokrivene; socijalna, ekonomska i okolišna. Potrošač s osviještenom kupnjom može regulirati sve te tri održivosti, ističe Radovčić.

Za one koji usvoje košnice organizirat će se dva, tri puta godišnje i posjeti košnicama. U inicijativi se nadaju da će svi ti posjeti dati i podstreka da se tamo gdje su košnice dolazi i češće kroz godinu. Fokus je ipak na pčelama. Jer, kako to lijepo piše na stranicama inicijative Oprashi: »Pčele trebaju našu pomoć, mi trebamo pomoć pčela.«

– Vjerujem da će građani prepoznati poruku »jedna obitelj, jedna košnica«. Mi smo sada na samom dnu proizvodnje meda u Europi, mislim da su iza nas samo Litva i Latvija, tako da je ovo zaista jedan vid pomoći hrvatskim pčelarima kako bi došli do povećanja i osnaženja pčelinjih zajednica – poručuje Radovčić

Inicijativa Oprashi je najnovija u nas koja rješenje, ako ne i spas, za narušeni ekosustav vidi i kroz model posvajanja. Nije međutim to prva priča te vrste. U Institutu Plavi svijet u Velom Lošinju odavno se može posvojiti – dupin!

– Program usvajanja dupina je jedan od programa koji imamo od početka, od kada smo osnovali udrugu prije 25 godina. Zapravo smo naslijedili priču od kolega iz jednog talijanskog instituta koji je 90-ih godina započeo istraživanja zajednice dobrih dupina u Jadranu.

Otvorili su svoju bazu na otoku Lošinju, radili istraživanja desetak godina i onda odlučili to prekinuti. Te 1999. godine neki od nas koji smo s njima surađivali htjeli smo da se istraživanje nastavi, pa smo preuzeli podatke o dupinima, ali i ideju o sufinanciranju tih istraživačkih projekata, priča nam Jelena Basta, predsjednica udruge.

Paketi za usvojitelje

Dupini iz lošinjskog akvatorija se tako, kako kaže Basta, mogu usvojiti još od 1992. godine. Tad je usvajanje prepoznato i pokrenuto kao jedan od oblika financiranja samog istraživanja.

U akvatoriju Lošinja živi oko 200 dupina koji su rezidentni. Kroz godine otvorio je Plavi svijet istraživačke baze i na otoku Visu za područje srednje Dalmacije, baš kao što se istraživanja rade uokolo Murtera na sjeveru Dalmacije.

– Sada znamo puno veći broj dupina i shodno tome smo mijenjali i dupine koje smo davali na usvajanje. Uvijek pokušavamo usvojiteljima ponuditi one jedinke koje dobro poznajemo jer ih često viđamo, tako da možemo ljudima dati povratnu informaciju gdje je njihov dupin viđen, s kim se kreće i slično.

Uvijek je važna ta povratna informacija, jer kad ljudi doniraju vole znati, vidjeti taj kontinuitet i da su novci otišli u dobre svrhe. Uvijek smo gledali da svakih četiri godine, nekad malo manje nekad malo više, zamijenimo jedinke koje se daju na usvajanja, jer uvijek je tu ono pitanje ljudi »koliko je nas usvojilo tog jednog istog«. Logistički je nemoguće drugačije. Oni koje češće viđamo su kandidati za taj program, veli Basta.

Oni koji usvajaju vode se različitim motivima. Ima ih tako, kaže Basta, koji usvajaju iz godine u godinu istog dupina, pa onih koji podupiru rad instituta tako da uvijek usvajaju drugog, a ima i svijeta koji preko 20 godina usvajaju dupine. Koji god da su motivi, svima hvala. Zato su i tzv. paketi za usvajatelje drugačiji i mijenjanju se ovisno o tome tko usvaja, kolika mu je dob, je li usvajanje za poklon i slično.

Eto sad trenutka i za neizbježno pitanje koliko sve to košta onog koji usvaja!? Ide to od 30 eura i osnovnog usvajanja i paketa koji uključuje digitalni certifikat, od paketa za koji se kako kaže Basta odlučuju oni koji stvarno žele dati donaciju.

Pametno usvajanje košta deset eura više, a 55 eura stoji juniorsko posvajanje, paket u kojem se dobije među ostalim i narukvica, magnet, tekica i slično. Pa je nekome motiv sam doprinos zaštiti mora, a nekome simpatičan poklon za darivanja svake vrste.

– A nekada to ljudi čine zato što su bili kod nas na godišnjem odmoru pa im je zgodan suvenir diploma da su usvojili dupina. Različite su motivacije. Mene najviše veseli i na to sam jako ponosna kada usvajaju školski razredi ili vrtićke skupine. To je pokazatelj da učitelji i odgojitelji s djecom rade nekakav projekt i pričaju o zaštiti mora. Djeca znaju i skupljati boce pa od tog novca usvoje dupina, priznaje Basta.

I bome, prosječno se godišnje usvoji 300 dupina, što ne zvuči uopće loše tim više ako se pomnoži s brojem godina koliko usvajanja ima. Lijepo je to i dobro, a premda nisu to sredstva koja mogu pokriti sve troškove instituta i istraživanja itekako su od pomoći.

Istarska koza

Elem, pčele, dupini, a zašto ne i koza. I to istarska! A toj je iznimno teško odoljeti sudeći po Roži koja milo gleda sa stranica istarskakoza.com. Mogućnost da se usvoji ljepotica nalik Roži postoji negdje od proljeća.

Projekt očuvanja autohtone pasmine i revitalizacije istarske koze, tog simbola izdržljivosti i bogate tradicije, mrvu je stariji. Agencija za ruralni razvoj Istre (AZRRI) pokrenula je projekt revitalizacije istarske koze u suradnji s Udrugom uzgajivača istarske koze i Istarskom županijom.

Inicijativa, kako nam rekoše iz AZRRi-ja, ima jasnu misiju, a ona je očuvanje i unapređenje autohtone pasmine te osnaživanje stočarstva kao jednog od temelja istarskog identiteta. Podosta je ključnih inicijativa u tom projektu, od recimo edukacije uzgajivača, do očuvanje genetske raznolikosti.

Proces revitalizacije započeo je još 2010. godine kada je broj istarskih koza bio najblaže rečeno kritičan. Od tad do danas s tih kritičnih 50 došlo se na 192 grla. Onaj neki cilj je da do kraja desetljeća koza bude više od 1.000, čime bi, vjeruje se, pasmina bila dugoročno spašena.

A da bi tako i bilo, evo i novog alata zahvaljujući kojem, vjeruju u AZRRi-ju, cjelokupno društvo može dati svoj doprinos u očuvanju tradicije i kulture stočarstva Istre. Evo Fonda koji se zove »Naša istarska koza – La nostra capra Istriana«, a sve kako bi se uzgajivačima osigurala dodatna financijska sredstva kojima će osigurati dobrobit istarskih koza.

U ožujku ove godine pokrenut je fond i program usvajanja, kroz koji pojedinci, obitelji, ustanove, institucije, poslovni subjekti, odnosno svi mogu aktivno sudjelovati. Pojednostavljeno rečeno, posvojitelj ili podržavatelj je onaj tko donira određena sredstva AZRRI-u te tako simbolično »posvaja« svoju istarsku kozu.

Članstvo traje godinu dana i onda se, dakako, može obnoviti. Posvojitelj dobiva sve potrebne informacije o svojoj usvojenoj kozi, baš kao i njene fotografije. U bilo kojem trenutku može posvojitelj i posjetiti svoju kozu. Sve to na godišnjoj razini košta 500 eura.

Donirana se sredstva putem Udruge uzgajivača transferiraju dijelom vlasnicima usvojenih koza, baš kao što se dio koristi za rad Fonda. Sve to kako bi, kako piše na stranici istarskakoza.com, posvojitelji postali dio misije koja spaja povijest, prirodu i ljude i čuva dragocjenu baštinu Istre.

Pčele, dupini, koze. Gorski kotar i Garešnica, Veli Lošinj, i uzgajivači koze iz Škropeti, Veleniki, Muntića, Brajkovića. Sličnih modela je jamačno još, baš kao što ima još košnica, pčela i dupina da ih se usvoji, zašto ne i pokloni. U ovo vrijeme darivanja uopće se ne čini ludo da recimo neki Mijo dobije na poklon Miju dupina.

Zum, Oruda, Luce i Mijo

Dupini koji se daju na usvajanje su ono koje istraživači Plavog svijeta prilično često i vide. Možda i zato imaju tako zavodljiva imena. Zum je, recimo, istraživačka ženka, energičan neki dupin, prvi put viđena 2008. godine. I voli se družiti s Kiselom i Lucom.

Oruda je mužjak kojeg istraživači znaju od 2012. još kad je bio novorođenče i koji je dobio ime po jednom otočiću. Autoru ovog teksta nekako je pri srcu Mijo, dupin koji pliva u vodama oko otoka Visa, onaj koji je ime dobio po hvarskom ribaru, i onaj koji ima svoju grupu prijatelja kojoj je jako posvećen.