ZAGREB – Saša Kosanović dobio je otkaz na HRT-u. Tražio se, pa se i našao, formalan neki razlog da v.d. ravnatelj HRT-a Siniša Kovačić to amenuje. No, iskustvo uči da su u pravilu pravi razlozi neki drugi, negdje drugdje.  

– Službeno sam dobio redovan otkaz zato što, kako tumači poslodavac, nisam imao pisanu dozvolu glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana za rada na filmu u danskoj produkciji koji se bavi zločinom u Dvoru. Poslodavac tumači da sam se bavio novinarsko istraživačkim poslom na tom filmu i da je film nešto što i sam HRT proizvodi, pa sam mogo raditi isto to na HRT-u – kazuje Kosanović.

No, dodaje, ima tu nekoliko stvari koje najblaže rečano i laiku upadaju u oči.

– Nisam, naime, radio na tom filmu kao novinar, nego kao fikser, osoba koja se bavi tehničkim pitanjima, a to je u mom slučaju bilo osiguravanje lokacija snimanja i dogovor s jednim sugovornikom u filmu. To, po meni, nije novinarsko istraživački posao. S druge strane, to što sam radio za Dance, nisam radio na HRT-u. Nisam na HRT-u bio fikser već sam tada bio zaposlen u dokumentarnoj produkciji i radio poslove autora dokumentarnih filmova. Ono što je zanimljivo, a što mom poslodavcu godinama nije bilo važno, jest činjenica da sam bio zaposlen na HRT-u kao suradnik dokumentarist. Zaposlen sam na dužnost koja ima koeficijent 3.7, dakle moja je plaća na HRT-u manja za najmanje 1000, 1500 kuna od najmanje novinarske plaće, one novinara početnika. Moja osnovna plaća iznosila je oko 4000 kuna i kada sam prihvatio posao na filmu bio sam vođen egzistencijalnim pobudama – ističe Kosanović.

Zašto autor dokumentarnih filmova, reporter u vrhu informativnog programa ima najmanju plaću od svih zaposlenih u istom tom programu!?

– Službeno, zato što nisam nikad diplomirao. Samo, postoji niz ljudi koji su u istoj situaciji, a koji imaju od 150 do 200 posto veću plaću. Mislim da sam svjesno šikaniran, da su i jedna, i druga i treća uprava koje su se promijenile od mog zaposlenja, bile svjesne te činjenice i da su to radile vrlo svjesno i namjerno. Shodno tome mislim da je ovo samo finale tog procesa koji je diktiran od vrha kuće – smatra Kosanović.

Malo kome se zadnjih dana toliko istraživao radni vijek kao Kosanoviću. Očitovanja, interne revizije, vađenje opomena na vidjelo makar ih je dobio u doba vladavine Gorana Radmana kada su se opomene dijelile i za pušenje na krivim mjestima. Valjalo je, naime, smanjiti broj zaposlenih, na sve načine osim valjanom valorizacijom nečija rada. Sve, međutim, kulminira filmom »15 minuta – Masakr u Dvoru«.

– Sve kulminira s hajkom novinara HRT-a Dražena Majića, čovjeka koji o zločinu u Dvoru na Uni ne želi znati sve, već samo ono što mu je ispričala zainteresirana strana, zainteresirana prvenstveno za to da se počinitelje ne otkrije, ali i za to da se hrvatska strana nikada ne stvalja u kontekst tog zločina ako se ikada o tome bude pričalo. To je čovjek koji je sa mnom razgovarao o svemu tome, kojem sam rekao sve važne detalje o mom sudjelovanju na filmu i koji nakon toga piše javno pismo institucijama u kojima piše da je Savo Štrbac dobio 400.000 eura iako zna da je to laž – kaže Kosanović.

Štrbcu, predsjedniku Dokumentacijsko informativnog centra »Veritas« jest na špici filma zahvaljeno, ali, kako kaže Kosanović, samo zato jer je osoba koja je autore filma povezala s obiteljima ljudi koji su izgubili svoje bližnje u Dvoru na Uni, a koji žive u Srbiji. Taj podatak, dodaje, autori nisu mogli dobiti od USKOK-a, institucije koja nije znala ni gdje su ti ljudi pokopani.

– Vade se stvari iz konteksta, manipulira emocijama, tvrdi da je to antihrvatski film, a HAVC koji je trebo zaštititi autore i svoje sudjelovanje, skandalozno reagira i posipa se pepelom preko ravnatelja Hrvoja Hribara koji tvrdi da je prevaren, iako mu je više nego ikome poznato kako se takvi filmovi rade. Tužno je i ponižavajuće bilo gledati kako je čovjek, prvenstveno u obranu svoje funkcije, spreman na vješala izručiti ljude koji su najmanje krivi za sve što se događa, a to su danski autori koji su s dobrim namjerama došli napraviti film o suočavanju s prošlošću zapovjednika danskog bataljona koji, zajedno sa svojim vojnicima, nije pomogao tim ljudima u Dvoru – kaže Kosanović.

Film, opomene, u jednom trenu i dugogodišnja suradnja za manjinski tjednik Novosti, sve se to uzelo Kosanoviću za zlo. Ili je jednostavno zabranjeno bilo i jest raditi na HRT-u, a misliti svojom glavom.

– Po mom mišljenju, radi se o trendu. Svoju sudbinu ne želim i ne mogu odvojiti od raznih drugih, od smanjenja ili ukidanja novca nezavisnim medijima, od gašenja svih disonantnih tonova u hrvatskom društvu od strane ministra kulture što ga provode njegovi poslušnici postavljeni na dužnosti na HRT-u, oni koji očito misle da će Rimsko carstvo trajati beskonačno i da će se svaki dan buditi kao imperatori. Ali, život uči da tko bi gori sad je doli i obrnuti, i da moraju s malo više takta to raditi, a ne na način na koji su postupali komesari ’48. godine. Kad završe kucanje na tuđa vrata i kada na sva vrata pokucaju, naći će se netko i da na njihova pokuca i da im se zahvali na dužnosti jednim solidnim vrtinjakom.

Zato sve ovo doživljavam kao zahvalu HRT-a za sve Latinice u kojima sam radio, za sve teme koje sam odradio u Hrvatskoj uživo, za sve filmove koje sam napravio u dokumentarnom programu. Godinama su me se mnogi pokušavali riješiti na razne načine, pa bi čestitao Siniši Kovačiću jer mi je baš on okačio medalju na prsi. Nosit ću je časno! – poručuje Kosanović.