Konačnost odluke glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića koji je oduzeo nadležnost europskim tužiteljima u istrazi protiv bivšeg ministra zdravstva, HDZ-ovog Vilija Beroša i ostalih zbog mita i korupcije u precijenjenoj nabavi uređaja za hrvatske bolnice ipak je zakonski sporna i to po odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Takav zaključak iščitava se iz odgovora Ustavnog suda za N1 dan nakon vrlo izričitih upozorenja glavne europske tužiteljice Laure Kövesi iz sjedišta u Luxembourgu da je određivanje glavnog državnog odvjetnika kao presuđujućeg tijela za rješavanje sukoba između DORH-a i EPPO-a u suprotnosti s pravom EU-a.

Unatoč ranijim tvrdnjama vrha vlasti da je Turudićeva odluka o preusmjeravanju nadležnosti na USKOK konačna i neupitna, danima su pravni stručnjaci upozoravali na problematičnost izostanka tzv. treće strane, sudske instance kao logičnog medijatora u sukobu dvaju nadležnih tijela, odnosno da se za svaku odluku javnih tijela mora jamčiti pravo sudskog preispitavanja. Takvo je i tumačenje Ustavnog suda RH nakon upozorenja EPPO-a.

Suprotno zakonu

Podsjećamo, glavna europska tužiteljica Laura Kövesi Hrvatsku je prijavila Europskoj komisiji smatrajući da je Turudić dodatno otežao situaciju temeljeći svoju odluku isključivo prema objašnjenju USKOK-a pored postojećih opsežnijih i dugotrajnijih istražnih radnji europskih tužitelja nadležnih u situacijama kada su ugroženi EU fondovi. Kövesi je upozorila da USKOK nije prijavio istragu iako su posrijedi bili i projekti financirani iz sredstava Unije.

Vlast se do sada pozivala na Zakon o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem ureda EPPO-a u Zagrebu aludirajući da isti ne predviđa sudsku medijaciju. Zanimljiva je koincidencija kako je točno mjesec dana prije pisma upozorenja Europskoj komisiji Laura Kövesi tijekom posjeta Hrvatskoj i uredu EPPO-a u Zagrebu u razgovoru s članovima Vlade poručila da Hrvatska mora riješiti pitanje nadležnosti i uskladiti se s europskim propisima i da je to posao ministra pravosuđa Damira Habijana. Iako smo ranije izvijestili da je slična nepovoljna praksa ultimativnog odlučivanja nacionalnog tužitelja prisutna u 14 od 22 zemlje EU-a u kojima djeluju delegirani europski tužitelji, sad je iskrsnuo dodatni problem da je u hrvatskom slučaju takva regulativa suprotna i s nacionalnim zakonodavstvom, točnije Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu.

Široka lepeza

– Članak 35. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu propisuje tko može podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom, dok je člankom 38. određeno da svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu drugih propisa. Na temelju stavka 2. tog istog članka, Ustavni sud može i sam pokrenuti takav postupak o čemu odlučuje sjednica Ustavnog suda, poručili su ustavni suci dodajući da u ovom trenutku nije sazvana sjednica po tom pitanju.

No, tko još može pokrenuti ocjenu ustavnosti posebno je zanimljivo upravo po članku 35. Naime, zahtjev za ocjenu suglasnosti nekog zakona s Ustavom pokreće se pred Ustavnim sudom, a može ga inicirati, primjerice, tek jedna petina zastupnika Sabora, radno tijelo Sabora, predsjednik Republike ili Vlada. Uz to, postupak može pokrenuti Vrhovni sud ili neki drugi sud pod uvjetom da se na toj razini inicijalno propituje ustavnost i zakonitost sporne regulative te Pučka pravobraniteljica po osnivanju saborskog istražnog povjerenstva.