Tri izborne kampanje očekuju birače u Hrvatskoj u nadolazećoj godini: izbori za Hrvatski sabor, izbori za Europski parlament te krajem godine izbori za predsjednika RH. Iako realpolitički gledano kampanja traje svakoga dana, u predizbornoj godini ona se intenzivira. Budući da su tri izbora vrlo široka tema, ovoga puta ograničili smo se na izbore za Hrvatski sabor 2024. o kojima razgovaramo s komunikacijskim savjetnikom i politologom Aleksandrom Musićem. Naš sugovornik predaje na Poslovnom učilištu Experta, a svoja društvena i politička promišljanja izlaže u HRT-ovu Petom danu. Zašto birači ne kažnjavaju HDZ-ovu korupciju, koliko mogu SDP i Možemo!, a koliko neka nova-stara lica koja, čini se, najavljuju povratak poput Tomislava Karamarka, može li Most ostvariti jači rezultat i o drugim aktualnim pitanjima hrvatske politike, govori Aleksandar Musić.

Skoro da nema mjeseca u kojem se ne otkrije neka nova afera u kojoj sudjeluju članovi ili osobe bliske HDZ-u. No, HDZ i dalje u anketama ima oko 25 posto podrške, više nego duplo od sljedećeg SDP-a, oko 12 posto. Pitanje je možda topla voda, ali zašto je tomu tako?

– Korupcija je društveno bitno, no koliko god ovo zvučalo okrutno – izborno precijenjeno pitanje. Birači u pravilu kažnjavaju onu korupciju koju percipiraju, koju shvaćaju, koja im je blizu i bolna. Kaznit će lokalnog kabadahiju koji »pegla« službenu karticu na njihov račun, a brojevi s puno nula na makrorazini su im apstrakcija. Dodatni problem je u tome što nemali broj birača kulturološki i sam odobrava neku, nižu, razinu korupcije kada od nje ima korist, a izborno gledano većina izazivača u politici korupciju ne zna oslikati – ne zna to pitanje pretvoriti u bojno polje i rupu u oklopu vlasti. Antikorupcijski jahači i jahačice koji su se redali u Hrvatskoj uglavnom su to radili na krajnje dosadan, docirajući način te tako ponešto razvodnili tu temu. Politika nije igra apsoluta, birači ne vrednuju političare kao dobre ili kao zle, nego kao bolje ili kao lošije. Misija oporbe je predstaviti se boljima od vladajućih, a ne anđelima. Tu se hrvatske oporbe razlikuju – neke su talentiranije u svojim napadima na vlast, pa i po pitanju korupcije, a neke rade veću štetu sebi no vlasti.

Karamarko ima jednu malu izrazito lojalnu sljedbu koja godinama zaziva njegov povratak u politiku – Aleksandar Musić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ogromni problemi SDP-a

Kako onda korupciju na visokoj razini učiniti politički relevantnim pitanjem?

– Birači koji neku vlast vide kao nepopravljivo korumpiranu neće glasati za nju. To znači da te birače oporba, ili osjetno preciznije – oporbe, u danom trenutku »imaju« – a ideja i obrane i osvajanja vlasti jest proširiti svoj birački bazen i do onih kojima korupcija ili percepcija korupcije nije ključni kriterij odabira. Kako osvajate birača koji skeptično gleda prema svakoj vlasti i drži da vlast korumpira sama po sebi? On možda gleda tko je sposobniji, bliži svojim vrijednostima, čak i simpatičniji… Poslužit ću se ribarskom metaforom – obilje precizno bačenih dobrih i čvrstih, ali različitih izbornih mreža na nekoliko biračkih strana u pravom trenutku – približava vas ulovu – osvajanju/zadržavanju vlasti.

Na nedavnom aktualnom prijepodnevu u Saboru Andrej Plenković rekao je Peđi Grbinu: »Vi ste premijerski kandidat u ostavci sa štrikom oko vrata«. Napadačka izjava, ali Plenkovićev govor tijela je izgledao vrlo defanzivno u nekim trenucima u spomenutom nastupu.

– Čini mi se kako je Plenković tu iskoristio činjenicu svoje percepcijske prednosti u srazu jedan na jedan s Grbinom te iskoristio SDP-ovu poprilično nezgrapnu kampanju oko umirovljenika i »nagazio«. Ako situaciju sagledamo iz vizure saborske taktike – čini mi se da je Grbin odabrao krivu taktiku. Na nekoga koga medijanski birač percipira snažnijim političarem – ne ide se žestinom, pa ispada još slabijim, nego lukavstvom. Tu je SDP trebao uključiti taj famozni »tim« koji stalno spominje, a nikad ga ne pokaže, te pokušati Plenkovića percepcijski izolirati od HDZ-a te ga onda eventualno pokušati natjerati u defanzivu. Plenkoviću je žestina prošla protiv slabog Grbina, no poslovična smirenost koja ga je krasila bolje ga služi u većini političkih okršaja. Kada ste sedam godina na vlasti, ako na njoj želite ostati – svaki dan morate biti strpljiviji no prethodni.

Kako komentirate SDP-ov predizborni plakat objavljen na Facebooku s citatom »Bolje je štrik oko vrata nego se mučiti.«? Iz SDP- se brane da je to »točan citat jedne umirovljenice iz Slavonije.«

– SDP ima ogromnih problema s ljudima i idejama, a tek ima problema s operativom. U politici možete imati sadržajem i tajmingom najbolji prijedlog javne politike, čak odabrati i optimalnu osobu koja će ga nositi u političkoj areni – i pasti na operativi. SDP u ovom trenutku nema ni prvo ni drugo, a redovito pada na trećem. Pokušavaju načeti »socijalne teme«, no to rade tako da se umjesto o temi redovito priča o njihovoj blamaži. Tema društvene stanogradnje – o njoj pričaju sebi samima na zatvorenim klauzurama, tema besplatnih vrtića – grafika s medvjedićem jezivih aluzija danima zabavlja društvene mreže, tema životnog standarda umirovljenika – »štrik oko vrata« i onda još uporno uvjeravanje cijele Hrvatske kako je s tim sve u redu. Toj stranci se događa ono što se dogodilo Grbinu kao lideru – govori, grmi, a nitko ga ne čuje. To je loša pozicija za svakoga tko želi doći na vlast. Ako uopće želi.

Ima li Karamarko šanse pri povratku u politiku? Može li se očekivati da će ići samostalno pa dodatno fragmentirati desnicu ili bi se mogao pridružiti npr. Domovinskom pokretu, ako Hasanbegović odluči ići s njima? Ili će s Hasanbegovićem formirati neku novu »jaču« desnu opciju?

– Karamarko ima jednu malu izrazito lojalnu sljedbu koja godinama zaziva njegov povratak u politiku. Poimaju ga kao nekoga tko je jedini gurao neke desnije desne politike u kakav-takav mainstream te su tu spremni zanemariti njegove slabosti. Paradoksalno, za dio desnije desnih birača Karamarko je u simboličkom smislu snažniji sada no što je bio kao političar na vlasti. Sumnjam da će se priključivati ijednoj postojećoj opciji. Opcija Karamarko-Hasanbegović, ako do nje dođe, mogla bi izbiti koji mandat Domovinskom pokretu, no prava mjera uspjeha za grupaciju tog profila nije hoće li uzeti mandat ili dva, nego može li dobaciti do nekoliko mandata te eventualno imati šansu biti neki desnije desni korektiv HDZ-u, osjetiti vlast, utjecati na nešto, ili će skončati kao n-ta iteracija nekog od HSP-ova.

Stranka Možemo!, kako se bliže izbori, pokušava se profilirati kao lijevi centar, barem sudeći prema nedavnom intervjuu koji je Sandra Benčić dala jednoj dnevnoj novini. Spominjala je navijanje za hrvatsku reprezentaciju, prastrica svećenika kojem nije smetalo što ona ne ide na misu, a iznad toga citata je njezina fotografija s gay pridea, itd. No, politike Možemo! u najmanju ruku pripadaju ljevijoj ljevici, kako volite reći.

– Hrvatski centar mitska je kategorija hrvatske politike, navodno postoji, no nitko ga nikad nije vidio. Kada govorimo o repozicioniranju u politici, ulasku u biračke bazene koje dotad niste imali – govorimo o vremenskim periodima od šest mjeseci za mikro-pomake, a godinu-dvije-pet za ozbiljniju razliku. Ako se tisuću dana svađate sa svećenicima, a tisuću i prvi dan otkrijete prastrica svećenika – ne vidim kako će vas to netko tko je glasao za kandidata bliskog Željki Markić zaokružiti na sljedećim izborima. Ako pak ciljate na nekog medijanskog birača koji je katolik na papiru, a ne živi baš katolički – nejasno je kako će se to njegova odluka o glasu za vas lomiti na pitanju odnosa prema svećenstvu, a ne recimo prema porezu, digitalizaciji ili simpatičnosti vaše osobe.

Nema matematike

Što bi onda moglo znatnije utjecati na izborni rezultat Možemo!?

– Čini mi se da će eventualni rast Sandre Benčić biti proporcionalan SDP-ovu padu. U tom se smislu njezine ciljne skupine, i njezin prostor za rast, nalaze uspavane u negdašnjim SDP-ovim izbornim maksimumima iz 2015. i 2016. godine. Tomašević i Benčić su jedina prepoznatljiva lica stranke Možemo! i ako Tomašević nastavi posrtati, bit će joj jako teško građanima objasniti da je tu sve u redu, da su »pogrešno shvatili«, a da je ona kompetentna te joj birači samo moraju vjerovati na riječ.

Mainstream mediji problematizirali su teoriju »odrasta«, koju podržava Možemo! i zagrebačka gradska uprava. No, ne čini mi se da će ona nanijeti štetu stranci, iako se nesumnjivo radi o štetnoj politici, bez obzira na ideološki predznak, lijevi ili desni. Možete li ukratko komentirati ideju »odrasta«?

– Riječ je o labavom zajedničkom nazivniku za set ideja i pogleda koji odbacuju ekonomsku metriku kao pokazatelj blagostanja i umjesto BDP-a promišljaju »dobrobit čovjeka«, »ljudsku sreću«, »holistički pogled na ljudski život« i tako dalje. Ekonometrija je navodno »zastarjela«, »robotizirana«, »sluga kapitala«, »otuđena od zajednice«, dok je odrast navodno odraz slobodnog uma koji se ne libi promišljati svijet oko sebe. Ukratko: u takvoj su vizuri BDP i neoklasična sinteza bezveze, a odrast je sexy. Raspon teorija odrasta kreće se od lijevog do desnog, od samoupravno neosocijalističkog do organicistički paleokonzervativnog. U teorijama odrasta ima vizija, ima osjećaja, ima Weltschmerza, no nema matematike.

Aleksandar Musić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Je li onda riječ o »modi«, nepromišljenom planu i pojmu, čije bi posljedice bile vrlo jasno negativne, kad bi se počeo provoditi?

– Kao i većina ideja koja polazi od preskriptivnog i moralističkog, a ne evolucijskog, institucionalnog i nenasilno održivog, realitet kuca na vrata – odrast pada na konkretnoj primjeni. Jer kako realizirati odrast? Što radi gospodarstvo, što radi energetika? Što radi središnja banka? Kakva je porezna politika? Kakvi su porezni prihodi? Može li se održati postojeća razina socijalnih usluga ili se one imaju održati same od sebe sintezom iz zraka? U kojem razdoblju? Preodgaja li se građanina iz proizvođača i potrošača u ekologa? Ako ga se ne preodgaja, kako odozdo akumulirati »ispravna« ponašanja i preferencije nužne za odrast na makro-razini? Tko preodgaja? Miroljubivo ili prisilno? Provodi li se odrast testno u jednoj izoliranoj državi ili na cijelom planetu istovremeno? Čijom ingerencijom? Ako Hrvatska »odraste«, hoće li i Kina, ili će se smijati zapadnim društvenim pokusima i nastaviti grabiti naprijed? Što je amortizacija za milijune otkaza do kojih prirodom stvari dolazi u nizu sektora i industrija nakon prvih pomaka k odrastu? Ovdje sam postavio više pitanja o odrastu nego što u godinu dana iskreno postavi 100 teoretičara odrasta. Oni će si, naravno, tepati da razmišljaju out of the box, dok su ostali zarobljenici sistema. Ipak, pitanja ostaju. Naravno, svaka nenasilna ideja je legitimna, a tek je legitimno baraži dobrih namjera postaviti barem nekoliko konkretnih operativnih pitanja.

Spaljeno vrijeme

Što mislite o odluci stranke Možemo! da na izbore ne izađe u koaliciji sa SDP-om?

– Marketinški gledano – dobro za brand Možemo!, strukturno gledano – loše za SDP i loše za lijevu sinergiju na izborima i mogućnost izazova HDZ-u slijeva, unatoč svim izlikama o internim istraživanjima. SDP si je dijelom tu i sam presudio jer se od 2020. umiljavao Možemo! bez jasne misije za sebe. Na taj način su sami sebe sveli na zagrebački skupštinski priljepak Možemo!, umjesto da su od starta stvar postavili jasno po cijeloj državno-lokalnoj vertikali – mi dajemo, kakvu-takvu, infrastrukturu, vi dajete svježinu, ili se rastajemo. U slučaju potonjeg – ne samo otići od stola, nego i proaktivno raditi na mlađim liderima i politikama koje mogu preoteti dio postojećih birača Možemo! ili u birače pretvoriti one koji ne glasaju ili koje SDP nikad nije imao. Ovako su pak spalili i dragocjeno vrijeme i samostalne šanse.

Birači u pravilu kažnjavaju onu korupciju koju percipiraju, koju shvaćaju, koja im je blizu i bolna – Aleksandar Musić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Je li isticanje premijerskih kandidata voda na mlin HDZ-a? Mostov zastupnik Nino Raspudić u »Nedjeljom u 2« rekao je da je Mostu primaran program, a tek potom prvo lice kampanje.

– Isticanje premijerskih kandidata, ako su kvalitetni, voda je na mlin svakoj stranci ili grupaciji koja je istaknula takve kandidate. Izbore ne dobivaju programi, nego ljudi. To nipošto ne znači da je program nebitan. No, kod programa ne postoji sredina, ili je gnjavaža, ili oruđe. Ako vrvi porukama, ako je kvalitetno ispričan kroz kvalitetna usta – pretvara se u oruđe kampanje. Pretpostavljam da je isticanje programa neka izborna taktika Mosta vis-a-vis Plenkovića, no nije mi jasno zašto – ako je tko u Saboru na strani oporbe snažnije profilirao pojedine osobe na pojedinim temama, to je bio Most. Nitko ne treba bježati od kandidata. Jer što je kandidat nego konkretna osoba koja se nudi konkretnim osobama – biračima. Personalizacija je, sviđalo se to nekome ili ne, name of the game suvremene političke utakmice.

Kakav rezultat može polučiti Most? Može li osvojiti više mandata nego u prošlim izborima kada su dobili dva nova lica u vidu Marije Selak i Nina Raspudića?

– Čini mi se kako će ponoviti rezultat koji su ostvarili u srpnju 2020., a možda i malo narasti. Pravo pitanje za njih je mogu li ponoviti osvježavanje koje su prošli put napravili – ojačati se s još nekoliko snažnijih pojedinaca i tako uzeti mandate u onim izbornim jedinicama u kojima su slabiji, u kojima ih nitko ne očekuje. Sabornim su djelovanjem homogeni, a vlastitim pozicijama heterogeniji. Božo Petrov radi korak unatrag, možda se sprema i prepustiti svoje mjesto nekome drugome, a izbori će pokazati može li Marin Miletić svojim djelovanjem ući u neke biračke bazene u koje ostali mostovci ne mogu ili je takvo pozicioniranje štetno.

Grupacija »AP« utihnula

A izborne šanse koalicije Vanđelić-Jelić?

– Taj je politički tabor nevidljiv. Jelić je prije nekoliko mjeseci krenuo tobože snažno, no onda nestao. Dobio je privilegiju nekoliko visokoprofilnih gostovanja u kojima se mogao nametnuti, zauzeti prostor, pobuditi neku emociju, no propustio je šansu, govorio je puno, a rekao malo ili ništa. Za Vanđelića je pak nejasno je li uopće u tom timu ili nije, »hoću-ne ću« kalkuliranje rastegnuto na godinu-dvije nagriza svakog možebitnog kandidata i svaku opciju. Čini se kako ta grupacija ni sama ne zna kako bi se točno pozicionirala, pogotovo prema HDZ-u. Uvjeravali su sebe i građane kako je ime grupacije »AP« briljantan marketinški izum, doživjeli hladan tuš pa utihnuli. Ultimativni test za parlamentarne izbore bit će struktura kojom planiraju, ako planiraju, trčati nacionalnu utrku – pošto teritorijalno ne pokrivaju Hrvatsku, bit će prisiljeni uzimati »gotove« ljude i grupacije za izborno natjecanje u pojedinim dijelovima države, a tu se u definiciji javlja problem vrijednosti, odlučivanja te ranjivosti pojedinih biografija. Ultimativni test na predsjedničkim izborima bit će pak kako će predsjednički kandidat te grupacije naći svoje mjesto pod suncem, ne kraj Milanovića i HDZ-ova kandidata jer će oni u definiciji biti u prednosti, nego kraj ostalih, sebi startno usporedivih, a koji sve ovo vrijeme rade i izgrađuju svoj politički brand.