Komu školsko zvono zvoni – naslov je jednog od poglavlja u novoj knjizi nakladničke kuće Palgrave Macmillan »Multilingualism and Politics« (Višejezičnost i politika). Izdanje je uredila prof. dr. sc. Katerina Strani sa sveučilišta Heriot-Watt u Edinburghu, a međunarodni su autori na tristotinjak stranica obradili suodnos višejezičnosti i jezičnih politika u suvremenom svijetu.

​Spomenuto poglavlje posvećeno je poučavanju manjinskih jezika u hrvatskom obrazovnom sustavu, a autori su hrvatski jezikoslovci dr. sc. Kristian Lewis i prof. dr. sc. Anita Skelin Horvat te povjesničar dr. sc. Filip Škiljan. ​Dr. sc. Kristian Lewis viši je znanstveni suradnik na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, prof. dr. sc. Anita Skelin Horvat radi na Zavodu za lingvistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a dr. sc. Filip Škiljan znanstveni je savjetnik na Institutu za migracije i narodnosti.

Tri modela

Na početku smo se dotaknuli modela po kojima se poučavaju manjinski jezici u hrvatskim osnovnim i srednjim školama.

– Postoje tri modela, koji se službeno nazivaju A, B i C. U modelu A cjelokupna nastava izvodi se na jeziku i pismu nacionalne manjine uz obvezno učenje hrvatskog jezika, u modelu B nastava se izvodi dvojezično, dok se u modelu C nastava izvodi na hrvatskom jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati učenja jezika i njegovanja kulture nacionalne manjine. Uz to postoje i posebni oblici nastave poput seminara, ljetnih i zimskih škola, nastave na daljinu i slično. Najviše se koristi model C, odnosno najviše nacionalnih manjina nudi mogućnost svojim pripadnicima da se obrazuju prema tom modelu, kažu naši sugovornici.

– Istraživanje je provedeno kroz fokus grupe te pojedinačne razgovore s profesorima i učenicima koji predaju, odnosno uče, po jednom od spomenutih modela. Koristili smo i dostupnu literaturu, novinsku građu te arhivske materijale koji su vezani uz nacionalnomanjinsko školstvo u vrijeme socijalizma i nakon osamostaljenja Hrvatske. Naši ispitanici uglavnom su spominjali probleme u odnosu većinskog naroda prema manjinama, isticali ponekad slabu zainteresiranost učenika pripadnika nacionalnih manjina za gradivo koje se poučava te mala razredna odjeljenja u kojima sudjeluju učenici različite dobi, koji ne mogu jednakom brzinom svladati gradivo, a zbog praktičnosti nastave imaju zajedničke satove. U krajevima u kojima su pojedine manjine u većem postotku izmiješane s većinskim narodom, ispitanici navode da dolazi do ubrzane asimilacije, a to primjećuju i nastavnici manjinskog jezika. Profesori koji predaju nastavu prema modelu C ponekad su prisiljeni putovati kilometrima kako bi popunili satnicu.

​No, bilo bi pogrešno govoriti samo o problemima jer su ispitanici naveli i mnoge pozitivne primjere te su u nekim sredinama pozitivni odgovori češći od negativnih. Povoljna je situacija posebno prisutna u sredinama koje su multietničke, u kojima zajedno živi mnogo nacionalnih manjina i većinski narod. Ondje su djeca manje izložena ruganju i netrpeljivosti suučenika zbog polaženja manjinske nastave, a postoje primjeri da nastavu na manjinskom jeziku pohađaju i učenici koji nisu pripadnici nacionalne manjine ili su pripadnici druge nacionalne manjine, ali zbog prijateljstava, dobre atmosfere i zanimanja za drugu kulturu, običaje i jezik ostaju na nastavi, opisuju naši sugovornici.

Prema riječima naših sugovornika ukupno je u 69 osnovnih škola organizirana nastava za 355 razreda na češkom, mađarskom, njemačkom, srpskom i talijanskom jeziku, koju pohađaju 4.334 učenika. U srednjim je školama bilo znatno manje učenika koji su pratili program na jeziku nacionalnih manjina i manje jezika, a riječ je o češkom, mađarskom, srpskom i talijanskom s ukupno 21 učenikom na češkom jeziku, 33 na mađarskom, 614 na srpskom i 509 na talijanskom jeziku, što čini svega 1.177 učenika i znatan je pad u odnosu na broj učenika u osnovnim školama.

Može i bolje

Poseban dio poglavlja problem je romske manjine.

– Romi su izloženi diskriminaciji i segregaciji i u svojim naseljima i u školama te jedan dio Roma još uvijek ne pohađa škole (iako je takvih sve manje), a donedavno su postojali i segregirani razredi koje su pohađala samo romska djeca. Velik je problem i to što određeni broj romske djece prilikom upisa u prvi razred još uvijek ne poznaje hrvatski jezik, pa su im potrebni tzv. romski pomagači koji im pomažu pri učenju hrvatskog jezika. Tek je 29. travnja ove godine donesena odluka, objavljena u Narodnim novinama, o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Jezik i kultura romske nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. To bi trebalo omogućiti romskim učenicima da se školuju po modelu C, kako bi uz još nekoliko sati tjedno učili romski jezik i kulturu u svojim školama, pojašnjavaju naši sugovornici.

​Dakle, situacija na terenu bi mogla biti bolja, ali što je s onom bez koje »nema terena«, odnosno što je sa zakonima koji omogućuju obrazovanje na manjinskim jezicima.

– U hrvatskom Ustavu piše da se u službenoj uporabi koriste hrvatski jezik i latinično pismo, no i da se »u pojedinim lokalnim jedinicama, uz hrvatski jezik i latinično pismo, u službenu uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo.« Također, jedan od temeljnih zakonskih akata Ustavni je zakon o pravima nacionalnih manjina, donesen 2002. godine, kojim se u skladu s Ustavom, načelima Povelje UN-a, Općom deklaracijom o pravima čovjeka te cijelim nizom međunarodnih zakona, povelja i deklaracija štite prava pripadnika nacionalnih manjina. Osim toga, donesen je i cijeli niz drugih zakona i akata kojima se detaljnije reguliraju jezična prava manjina. U Ustavu se izrijekom navode 22 nacionalne manjine koje žive u Republici Hrvatskoj, što svjedoči o visoko postavljenoj ljestvici kad je riječ o prepoznavanju nacionalnih manjina i otvaranju mogućnosti da one ostvare svoja prava, zaključuju Lewis, Skelin Horvat i Škiljan.