Dugogodišnji bliski suradnik Milana Bandića Slavko Kojić u razgovoru za naš list govori o stanju u Zagrebu dvije godine nakon što se u glavnom gradu promijenila vlast i sam Bandić otišao s političke i životne pozornice.

– Tomašević je meni na neki način čak i simpatičan zbog cijelog tog svog aktivizma. Iako ja znam da kada oni čuju slovo S bježe, i od njega i prezimena Kojić. Oni mene jednostavno kao da mrze. To je nevjerojatno. Zaista ne znam zašto je to tako. Ja samo ukazujem na probleme. Oni ne mogu shvatiti da biti muzički kritičar i svirati u simfonijskom orkestru nije isto. Recimo Dražen Vrdoljak je bio fantastičan muzički kritičar, ali ja njega nikad nisam čuo svirati. I Tomašević je mislio da on kao kritičar može izvoditi simfonijske kompozicije. A ne može jer je to sasvim drugi posao, drugo iskustvo, druga praksa. On je bio fantastičan kritičar. On je doista upozoravao na puno stvari dok je bio u oporbi. Međutim što se dogodilo? On sam ne treba imati iskustva, ali on nema ni ekipe.

Tri komponente

​Kako vam se čini tim koji je posložio?

– Nema tog tima uopće. Prošle su dvije godine, a on još uvijek nema pročelnika za gospodarstvo. To su bila ozbiljna imena proteklih dvadesetak godina. Pročelnici su bili nekadašnji čelnici Plive i Zagrebačke banke. To je bio i Ladislav Prežigalo, nekadašnji direktor zagrebačkog Jedinstva koje je prije 1990. bilo velika tvrtka. Sada je na toj funkciji osoba koja je privremeno rješenje. Ali ima tu još jedan proces. Ljudi vam se više ne žele javljati na ta mjesta. Tomašević je pročelnicima smanjio plaće za 30 posto. I on za te pare ne može dobiti kvalitetnog čovjeka. Još uvijek nema ni pročelnika za financije. Tomašević može biti na čelu, ali njegov je problem da on nema tim. Jer da bi se vodio bilo koji organizam, pa tako i Grad Zagreb, morate imati tri komponente. Prva je da znaš što želiš, da imaš viziju. Drugo, moraš imati ljude s kojima ćeš to raditi. I treće, moraš imati sredstva za to. On nema ni jedno ni drugo ni treće. Ja ne znam što hoće. Ja ne znam koji su to ljudi. I ja ne znam koja su sredstva koja on koristi. Ako nema samo jedne od tih komponenti, stvar ne može funkcionirati.

Oni tvrde da ste Grad ostavili u katastrofalnom financijskom stanju.

– Hajde da vidimo papire. Stalno moram odgovarati na nekakve izjave. Jednom sam im rekao – vi to stalno tvrdite, ali kako vi to znate. Oni mi odgovaraju da je tako rekao gradonačelnik. I to im je dokaz. Nikada nisam osporavao da je Grad Zagreb u značajnim financijskim problemima. Međutim, oni nisu nerješivi. Istina, nisu rješivi u kratkom roku. Međutim, ono što je on napravio u međuvremenu je to da je on samo cijelu priču još više usložio. On ta pitanja nije riješio. On bježi kao vrag od tamjana od te teme. Ja ga donekle i razumijem. On probleme nije riješio, ali ja ne znam ni s kim je on to mogao riješiti. Ništa nije riješeno. Sve stoji. I ništa se ne događa. Iza njih su dvije godine, koji je to projekt koji su oni započeli i napravili. Nešto su završavali od onog što smo mi ostavili iza sebe. Ali ništa novo oni nisu započeli ni dovršili. Nema kruha od toga.

Pokvareni kompjutor

Predsjednik ste stranke Bandić Milan 365. Hoćete li ostati aktivni u gradskoj politici i u kojem je stanju sama stranka?

– Stranku sam preuzeo u raspadu. Nešto sam pokušao složiti pa sam nešto i složio. Konsolidirao sam stranku. Da to nisam napravio, ona bi se definitivno ugasila. Ne bi je bilo. Malo jest glupo voditi neku stranku, a ne imati osobnih političkih ambicija. U smislu da se neću natjecati na bilo kakvim izborima. Nemam takvih ambicija. Imam 72 godine.

Vi ste nešto kao prijelazni papa?

– Tako je nekako. Ja sam se dogovorio s ljudima da budem na čelu dok ne vidimo što, s kim i kako. Da dotad ja to sve pokušavam držati pod kontrolom. I zbog svog iskustva i zbog empatije prema društvu s kojim sam bio. Tako sam se našao tu. Politike mi je stvarno dosta. Ali eto spreman sam svakome pomoći tko ima potrebu konzultirati se sa mnom. Svi su pobjegli. Ti koji su bili oko Bandića, oni su svi bili iz interesa. Što je i legitimno. Nije to samo kod Bandića. To je kod svih stranaka. I HDZ drži ljude zbog toga jer je na vlasti. Da nije, svi bi mu se razbježali. A oporba nije u situaciji da može nekome dati nekakvu sinekuru. Nekakvo radno mjesto ili funkciju.

Kako je izgledalo vaše preuzimanje vlasti u Zagrebu 2000. godine?

– Ove dvije godine su jedna desetina Bandićeve vladavine. On je vodio Zagreb 20 godina u šest mandata. S tom razlikom što se on politikom bavio i prije 1990. Nakon odlaska Račana nastupile su turbulencije u SDP-u. Došao je Milanović, sam se javio. Nije mi se to sviđalo od početka. Ja sam odmah znao da to neće izaći na dobro. S vremenom se to polako pokazivalo. Milanović je kao kompjutor koji ima najbolje komponente, samo što kada ga upalite, on ne radi. Ne možeš reći da je neobrazovan. U ono je vrijeme čak i pristojno izgledao. Međutim, upališ, a ono ne radi. Što ćemo, majstore, sada s tim, nitko ne zna. Dobre su komponente ugrađene, a opet od kompjutora ništa. S druge strane bio je Milan Bandić, koji ne preza ni od čega da postigne svoje ciljeve. U prvoj polovini svog mandata on je bio ekipiran. Stalno se spominje Bandića, ali oko njega su bili iskusni ljudi iz bivšeg komunističkog sustava, među kojima sam i sam bio. Imali smo puno utakmica u nogama u realnom sektoru i u životu. Osim Prežigala kojeg sam već spomenuo, tu je bilo još niz sposobnih ljudi. Spominju se tu brojne afere, ali to su dvije dimenzije iste priče. Oni koji su protiv te priče, oni će isticati samo afere. Oni koji su protiv toga da se ističu afere, oni će smo isticati vrline. Imali smo 2000. kada smo došli na vlast u Zagrebu i poslovnog znanja i puno elana i želje da nešto napravimo. I to nas je držalo skoro 20 godina. Što je ipak previše. Ja nisam za više od dva mandata. I nismo mi tamo zatekli med i mlijeko. Tamo je bio kaos. I onda su se pokazale sve Bandićeve vještine. On je bio socijalno iznad prosječno inteligentan. Takvog čovjeka nikada nisam sreo. Koliko je on pamtio ljudi i događaja, veza, tko je kome što. I on je to kapitalizirao. On je praktički sam raspustio Gradsku skupštinu 2000. godine.

Faza konflikta

Kada je Ranko Marinković na čudan način potpisao ostavku u Gradskoj skupštini.

– Pa nije Ranko Marinković bio idiot da bi to potpisao samo tako. Ali kako je to Bandić odigrao. Odigrao je preko svog prijatelja Šime Šimatovića koji je s Marinkovićem igrao šah u Klubu književnika. I Ranko nikada nije mogao pobijediti u tim partijama dok mi nismo razgovarali sa Šimom Šimatovićem koji je sam po sebi bio zanimljiv čovjek. Nakon Drugog svjetskog rata studirao je filmsku režiju u Pragu, a tijekom rata je bio i vijećnik ZAVNOH-a. I onda smo mu mi rekli – daj, molim te, pusti Marinkoviću koju partiju pa da lakše potpiše papir da se raspusti zagrebačka Gradska skupština. I onda drugi dan javlja se Šimatović i kaže – Milane, Ranko vodi sedam jedan. Mi smo bili stručni, ali snalazili smo se i u politici. I mangupi smo bili. Ali smo se s godinama potrošili. Biologija je radila svoje, ljudi su odlazili u mirovinu. Onda je došao Milanović i konflikt s njim se dodatno zaoštravao. Počeo je rat između Milanovića i Bandića. Pa je na izborima za Zagreb 2009. lista bila sastavljena tako da su Bandićevi ljudi bili od 30. do 51. mjesta. Ja sam bio 45., a Bandić 51. Mi nismo imali nikoga u Gradskoj skupštini. A nakon toga je došlo do svađe i rasapa. Istina je da je Bandić imao grijehova. Tko nije?

Zašto se kandidirao za predsjednika Republike?

– Ne znam. Ja to nisam dokučio. To je već bila faza velikog konflikta. Moguće da pokaže Milanoviću da je jači od njega.