Za izradu cindre, tradicionalne ćićske tamburice s dvije žice, presudno je suho i kvalitetno drvo javora i majstor vještih ruku. Poklopac mora biti od jelovine, i treba biti čim tanja stijenka da ima bolji zvuk, reći će 61-godišnji Kazimir Miro Šverko iz Lanišća, općinskog središta teritorijalno najveće, ali stanovništvom najsiromašnije istarske općine.

Trenutno je jedini izrađivač cindre na Ćićariji, s gotovo 40-godišnjim stažem njezine izrade, a osim što je vrsni majstor, samouki je glazbenik i pomalo prebire po žicama cindre.

– Glazbalo je to koje su navodno u 15. stoljeću Istrorumunji donijeli u selo Žejane. Lokalno stanovništvo ga je prihvatilo i zovu ga cindra, a sviranje cindrat. U Lanišću su, međutim, za cindru uvijek govorili tamburica.

Moj ju je pokojni otac Grgo svirao i po smotrama. Specifično je za nju da su pragovi ili pasi, ravnomjerno raspoređeni, i da ima samo dvije žice, jednako ugođene, prenio je Kazimir Miro Šverko.

Stara tamburica

Cindra je svojevremeno na krajnjem sjeveru Istre bila jedno od raširenijih glazbala. Jednostavnu kakva je, mogao ju je izraditi svatko s dovoljno volje da od starijih nauči kako se izrađuje. Svirka na cindri zvuči arhaično u starinskoj, netemperiranoj ljestvici. Zanimljivo je, dodao je Miro, da se na Ćićariji od starine uz cindru nikada nije bugarilo.

Bugarenje je tipično dvoglasno pjevanje, no uvriježeno je da na Ćićariji svoj tradicijski način pjevanja ne nazivaju terminom bugarenje, već bi rekli da će zarozgat. U Lanišću se, da Miro pamti, nije govorilo ni da će bugariti ni zarozgati, već da će »zakantat eno po starinski«.

Odmalena ga prati zvuk cindre. Uz oca Grgu koji ju je često svirao, kao dijete upijao je njene zvukove, a svoje dokmove iz ranog djetinjstva pretočio je u stihove pjesme »Stara tamburica«: »Ne njo je oća piskav, kako je samo on znav.

Po zime ne večer je ne milo zapiskav, a ja son se miken, enen kantone igrav. Igrav son se i z enen vuhon pošljušav, pa son i ja pomalen zapiskav, onako kako son mogov i znav. Kad son zrasov, tamburice son počev delat. I puno son jih storev. Se so mi drage. Delav son jeh po dane i nuće. Ale mi je najdraža una stara od oće.«

Učitelj Grbac

Znanje i umijeće laniški drvodjelac duguje poznatom majstoru Josipu Grpcu iz Lanišća, kojeg rado naziva mentorom. Iako potpuno slijep, pokojni Grbac bio je vrsni majstor, najveći izrađivač tamburica na Ćićariji i samouki glazbenik.

Drvo se suši centimetar na godinu. Ako je debljine od osam centimetara, toliko se godina mora sušiti. Miro na grubo oblikuje komad drva i pusti da se suši pet, šest godina minimalno, uvijek ima nekoliko komada u pripremi. Za izradu jedne cindre treba mu otprilike šezdeset sati. No nikada je nije radio u kontinuitetu, već kroz duže razdoblje, kada ga ulovi inspiracija, po nekoliko sati.

– Cindru se izrađuje od javora, postoji još šestil, također raste na Ćićariji, i klen, ali ja sam sve ćićske tamburice izradio od javora, i to javora rebraša. Poklopac bi trebao biti od jelovine.

Uvijek kažem da bi trebao, međutim ja sam na svoju prvu tamburicu koju sam izradio 1985. godine i s kojom sam uvijek svirao po smotrama gdje god sam nastupao, stavio poklopac od oraha, tvrdog drva, pa opet ta tamburica ima najbolji zvuk.

Nekoliko sam ih napravio i s poklopcem od tikovine, a Josip Grbac poklopce je radio čak od bukve pa su cindre isto imale dobar zvuk. Što je tanja stijenka, to je bolji zvuk, povjerio nam je naš sugovornik.

U proteklih 39 godina izradio je 38 cindri. Može se reći da je spasio ovo osobito glazbalo od potpunog zaborava. Tajne svoga, danas nadasve rijetkog zanata, prenosi na radionicama izrade tradicionalne ćićske tamburice, kao što je to bilo lani u Brgudcu, u sklopu drugog izdanja jesenje manifestacije, Brgudac Art & Samanj.

Njakvice, sklede…

Nakon izrade cindre, ostajalo mu je dosta komada kvalitetnog suhog javora i počeo je raditi mala ognjišta, male kavalete, male pile, potom drvene sklede, njakvice, daske za rezanje, kuhače… Sve radi ručno, koristi i brusilice i bušilice i razne alate.

Njakvice su nekoć najviše izrađivali drvodjelci s područja Učke, različitih veličina, od starine se u njima mijesio kruh. Prilikom klanja svinje u njih se odlagalo meso, čistilo se žito, grah, slanac. U drvenim zdjelama, lesenim skledama, tukao se bakalar.

Dan danas ih na Buzeštini kupuju upravo za pripremu bakalara. Da se upusti u izradu njakvica, skleda i ostalih drvenih rukotvorina, potaknuli su ga u Javnoj ustanovi Park prirode Učka.

Pozvali su ga na prvo izdanje Učkarskog sajma, rujansku manifestaciju koja je prvi put organizirana 2007. godine s ciljem da se posjetiteljima približi zaštićeno područje Parka prirode Učka te njegova kulturna i etnološka baština kroz autohtonu gastronomsku ponudu, stare zanate, glazbu i običaje.

– Na prvom Učkarskom sajmu bilo nas je svega pet, sada je više od pedeset izlagača, zadovoljan je Miro. Bilo mu je to ujedno prvo izlaganje na nekom sajmu, a danas sa svojim rukovotorinama često sudjeluje na tradicijskim manifestacijama.

Zadnji Lanišćanin rođen u Lanišću

Na ovogodišnjoj svečanoj sjednici Općinskog vijeća u povodu Dana općine Lanišće, prigodno obilježenoj uz spomendan zaštitnika Župe sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, Domaća radinost Javor za izradu ćićskih tamburica i autohtonih suvenira, i njen vlasnik Kazimir Miro Šverko, dobila je Plaketu Općine Lanišće za doprinos u području kulture.

Miro obrađuje dvije njive, dva vrta, voćnjak, vješt je zidar, širokih je interesa, voli raditi sve, od drva, do kamena, gotovo sve na kući sam je napravio. U sklopu obiteljske Domaće radinosti Javor, uredio je mali prostor, buduću suvenirnicu, prvu u Lanišću, u kojoj je izložio svoje rukotvorine.

Podrška su mu supruga Vesna, mlađa kći Patricia koja ga često prati po sajmovima. Također i starija kći Ana čiji je sin, 2,5 godišnji Grgo Mejak mogući nasljednik ove obiteljske glazbene tradicije koju je izradom prve cindre utemeljio njegov did Kazimir Miro Šverko.

Po profesiji automehaničar, Miro je u mirovinu otišao iz Hrvatskih šuma, Pogona Lanišće gdje je radio na održavanju. Tamo je proveo cijeli svoj radni vijek, nešto više od 39 godina. Srednju školu završio je u Puli.

U pulskoj prijevozničkoj tvrtki Brioni, gdje je kao srednjoškolac odradio praksu, nudili su mu zaposlenje, no da su ga i za Arenu zavezali, ne bi ga zaustavili u Puli, jer ljubav prema Lanišću i Ćićariji bila je jača. Povjerio nam je to zadnji Lanišćanin koji se rodio u Lanišću, u svojoj obiteljskoj kući.