Možda je temeljni zadatak korizme i Uskrsa ove godine da svaki čovjek bude spreman učiniti što je u njegovoj moći da ublaži patnje ljudi izbjeglih iz Ukrajine, milijuna ljudi koji su morali napustiti svoj dom. Svatko tko ima mogućnosti trebao bi se pomalo odreći svoga komfora, pomoći im, pružiti im dom i sigurnost. To isto govorim i za Crkvu, kaže nam u ovom razgovoru prof. dr. sc. Josip Grbac, svećenik, katolički intelektualac, sveučilišni profesor. Razgovarali smo o Uskrsu, miru i mirotvorcima, agresiji na Ukrajinu i o ljudskoj solidarnosti.

– Svaka godina, svaki Uskrs ima svoje posebne izazove. Bilo je teško kad smo Uskrs dvije godine slavili sa zatvorenim crkvama, uz nekoliko prisutnih vjernika. Ove godine imamo otvorene crkve, ali Uskrs slavimo, ako tako smijem reći, gotovo u okruženju smrti, jer to što se događa oko nas ne podsjeća na slavlje života. Mislim da je takav bio i onaj prvi Uskrs prije dvije tisuće godina. Dogodio se u trenucima krize za izraelski narod, porobljen, okupiran, neslobodan. Tada je taj Uskrs u vjernicima, u Isusovim učenicima pobudio tračak nade u neko bolje sutra, to im je dalo životni sok.

Rekao bih da se sada nalazimo u jako problematičnoj situaciji. Ne mislim na COVID ili rat, krize koje smo prošli ili prolazimo, nego mislim uopće na temeljnu vrednotu života koja je na jako niskoj cijeni. Prije dvije tisuće godina običan čovjek, njegov život vlastodršcima nije značio gotovo ništa. Bojim se da u nekom takvom ambijentu živimo – od nerođenog djeteta, do života starih ljudi, do života drugih običnih ljudi koji proživljavaju krizu za krizom – tako da je teško govoriti o Uskrsu kao blagdanu koji obećaje bolji život u vječnosti. Danas moramo govoriti o Uskrsu koji zapovijeda da se okrenemo sadašnjosti.

Kada dođemo u vječnost, što će biti bitno? Jesmo li došli punih ili praznih ruku: jesu li te ruke čiste, jer nisi ništa skrivio, nisi lagao, nisi psovao, jer nisi ništa, ili su ti ruke pune i znojne jer donosiš sa sobom plod dobra koje si činio? Kada tako gledamo na blagdan Uskrsa onda je on daleko od neke fešte, od onoga što utječe samo na moj osobni život ili moral. Uskrs treba utjecati na preobrazbu društva.

Dakle, ako uskrsnu poruku da je život apsolutna vrednota ne uspijemo usvojiti kao temelj društvenog, političkog, gospodarskog, kulturnog života, onda Uskrs ne postiže svoj cilj. Bojim se da nakon dvije tisuće godina tu temeljnu poruku Uskrsa usvajamo samo na osobnoj razini, da nije prihvaćena na razini društva, politike, gospodarstva. Prema tome, iz takvog stanja može se razumjeti i krize kroz koje prolazimo. Te krize uvijek uzrokuje čovjek, one nisu niti Božja volja, niti Božja kazna, kako bi neki to htjeli svaliti na Boga. Uskrs je poruka optimizma, ne samo poruka da ću uskrsnuti nakon što umrem, nego odrednica svakodnevnog života – da sam spreman nadići sve nedaće koje me mogu sustići. Ali tu poruku čovjek sam ne može oživotvoriti. Tu poruku moraju »davati« oni koji su odgovorni za naš svakodnevni život. No vladajući su danas uglavnom karijeristi, ljudi koji zbog vlastitih interesa dolaze na vlast ili ako su u gospodarstvu gledaju prvenstveno svoje interese. Pa u našem smo društvu opsjedani aferama, krađama itd. Gdje je tu uskrsni mentalitet?

Uskrsna poruka

Prve riječi koje je uskrsli Krist uputio svojim učenicima bile su »Mir vama«. Što nam te riječi danas govore?

– Mir nije samo odsustvo rata. Kada je to rekao, Krist je mislio na mir duše, mir srca, mir čovjekove intime. Čovjek osjeća mir kada čini dobro, kada se trudi činiti dobro ili namjerava učiniti dobro. Mislim da je to iskustvo svakoga čovjeka, a svaki čovjek, ako nije patološki bolestan, kad čini dobro – zna da čini dobro i osjeća mir u duši. Kristov »mir vama« također znači: prenosite tu poruku mira dalje, učinite da ona prožme svakodnevni život što više.

Razgovaramo u vrijeme rata u Europi, ruske agresije na Ukrajinu, u vrijeme kada ljudi svakodnevno umiru nasilnom smrti, kada se razaraju ljudski životi i domovi, gradovi i naselja, kada su toliki ljudi u izbjeglištvu, u vrijeme velike patnje mnogih. Apeli pape Franje su gotovo svakodnevni. Poručivao je da je ono što se događa u Mariupolju svetogrđe, vapio je: »Tko vodi rat, zaboravlja čovječnost… Neka oružje zašuti! Bog je s mirotvorcima, ne s onima koji se koriste nasiljem«.

– Mislim da je Papa htio reći: Tko zaboravlja čovječnost taj vodi rat. Ovo što se događa je poraz uskrsne poruke. Apsurdno je da nakon dvije tisuće godina moramo to izričito reći. Mislim da ideja da je u 21. stoljeću moguće pokoriti jedan narod, zemlju od 45 milijuna stanovnika apsurd. To je brutalna sila, brutalno nasilje. Ako Europska unija i europski zapad ne budu imali hrabrosti to proglasiti ratnim zločinom onda se može stvarno reći da je to Europa koja je miljama daleko od zamisli onih koji su je stvarali. Mirotvorac je onaj koji stvara mir. I to bi bila temeljna dužnost svakog čovjeka, počevši od onih koji su na vlasti, koji odlučuju, do zadnjeg stanovnika ovog planeta. Stvarati mir.
Jako me razočarala Ruska pravoslavna crkva – vjernici su kao i mi – koja ne uviđa potrebu reći ni jednu riječ kritike u odnosu na ono što se događa u Ukrajini, što se radi Ukrajini. Neka mi nitko ne kaže da nisu uspjeli ni na jedan način vidjeti i čuti, doznati što se ondje događa. Apsurdno je da ne uspijevaju doći do Putina i reći mu: čovječe, stani, što radiš? S pravom tvrdi predsjednica Europske komisije kako to nije rat začet u ruskom narodu, nego u glavi jednog čovjeka, Putina. Što reći o njemu koji je pokrenuo ovaj rat i njegovim istomišljenicima? Svi oni, iako su zabranili sve medije koji bi mogli ruski narod objektivno izvještavati o onome što se događa, zacijelo imaju mogućnost vidjeti porušene stambene zgrade, polusrušene gradove, bolnice, dječje vrtiće i rodilišta, kolone izbjeglica koje nastoje sebe i svoje obitelji spasiti od smrti. Samo teški psihopati mogu na ove »rijeke krvi i suza«, kako kaže papa Franjo, ostati ravnodušni. Oni ne poznaju ljudskost, nekakav minimum morala i etike, a da ne govorimo o nekakvom minimumu zaštite elementarnih ljudskih prava i u ratnim situacijama. Putin je »kao protivnik« nekakve zapadne »dekadencije«, međutim to je krinka. Istovremeno gaze osnovno pravo čovjeka na život. Ne smije postojati ubijanje djece, bombardiranje dječjih vrtića, škola, bolnica, civila – to je krimen.

Foto Marko Gracin

Moramo se diviti tisućama običnih ruskih građana koji protestiraju protiv rata, svjesni da će zbog toga vjerojatno završiti u zatvoru. To je ruski duh koji ni usred najgore diktature nije nestao i koji je zadržao onu ljudskost, empatiju, solidarnost s ugroženima, želju za mirom, dakle sve ono što su vodeći ruski političari, na čelu s Putinom, odavno zaboravili i pogazili.

Kako vidite Rusiji uvedene sankcije?

– Europa i svijet odgovorili su na ovu agresiju sankcijama, a takve sankcije pretpostavljaju da ih svi jednako doslovno provode tijekom dužeg vremena. Ali imajući u vidu ogromnu energetsku ovisnost nekih europskih zemalja o Rusiji, to će biti teško postići. I danas vodeće zemlje Europe uvoze plin i naftu iz Rusije. Prema tome, uvedene sankcije i jesu i nisu. Trebalo bi uvesti puno radikalnije sankcije, što znači da će pogoditi i naš standard, ali na to mnoge, i to najrazvijenije države nisu spremne. Dakle, ako su sankcije koje nas ne pogađaju – onda su u redu, ali ako nas imalo pogađaju onda smo protiv sankcija. To je farizejizam, dvoličnost.

Tragedija izbjeglica

I papa Ivan Pavao II. bio je neumorni zagovornik mira. Što mislite da bi on danas poručivao?

– Možda bi papa Wojtyla učinio neki radikalniji potez. Ne vjerujem da on ne bi otišao do Kijeva. Ne može se tolerirati da je 300 tisuća ljudi u Mariupolju pod ruševinama, zatvoreno bez vode i hrane, i ne mogu izaći iz grada. Tako ta diplomacija, ti razgovori, te šetnje političara, sastanci koji se održavaju u Bruxellesu, praktički, za taj narod koji stradava nemaju učinka. Mislim da je i taj neki kršćanski svijet donekle zatajio u angažmanu oko sprečavanja zla. Papa Franjo je poslao ondje dvojicu kardinala, međutim diplomacija Crkve, najstarija diplomacija u svijetu možda bi trebala iznaći neki način kako zaštiti te ljude koji svakodnevno stradavaju. Možda bismo mi kao Crkva trebali glasnije govoriti, iako vidimo da nikakav apel ne dolazi na plodno tlo.

Papa Franjo je svoju korizmenu poruku naslovio biblijskim citatom: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima«. Naglasio je najvažnije. Objasnite nam tu misao u kontekstu užasa toga rata.

– Mi nemamo moć spriječiti taj rat, nemamo moć zaustaviti ga, utjecati na one koji su rat prouzročili, ali možemo učiniti nešto da ljudima olakšamo patnju. Oduševljava me europski duh Poljske, Mađarske, Češke, Hrvatske i drugih zemalja koje su tako otvorene za taj običan ukrajinski narod. Obični građani tih zemalja su se u pomaganje tom izbjeglom narodu uključili odmah, a onda i vlasti tih zemlja. To je najplemenitije što se moglo dogoditi u cijeloj toj ratnoj drami. Rekao bih da je to »Uskrs« pravog europskog kršćanskog duha. Ne vjerujem da se ikada u povijesti dogodila takva planetarna solidarnost s ljudima koji trpe teror, bombe, glad i smrt. Jer tu se radi o istinski nevinim ljudima, djeci, starcima, ženama… Koliki će biti utješeni? U kolikima će se roditi iskra želje za životom nakon što su smrti gledali u oči? Pred takvom dozom solidarnosti, prije ili kasnije, otupljuje svaka agresija, svaka laž postaje kratkog daha, svaki ratni slogan postaje obična karikatura.

Tragedija izbjeglica, njihova odricanja, patnje i strahovi, to je korizma »uživo«, vidljiva, opipljiva. A svatko tko na bilo koji način ovim jadnim ljudima pomogne ima pravo osjećati se kao Šimun Cirenac koji Isusu pomaže nositi križ ili kao Veronika koja mu maramom briše znoj i krv s lica. Ukrajinski narod zaista proživljava svoj Križni put s mnogim postajama. Ali za razliku od Kristovog križnog puta, na čijim postajama uglavnom nije bilo nikoga da mu pomogne, mi ostali, građani slobodne Europe i slobodnog svijeta, moramo biti na tim postajama i učiniti da svaka od njih nekome od tih nesretnih ljudi postane barem, nadam se, privremeno, topli dom.

Duhovna elita

U jednom svom tekstu pišete da Ukrajina proživljava i svoju Golgotu.

FOto Marko Gracin

– Da, ukrajinski narod u ovim danima proživljava Golgotu i ono što joj slijedi na tekućoj vrpci, ne kao na filmu, nego baš »uživo«. Zar sav taj ukrajinski užas koji je nastao na temelju golemih laži o nekakvom »denacificiranju« Ukrajine i »spašavanju ugroženih Rusa« ne nalikuje na situaciju u kojoj su Isusovi tužitelji obasuli lažima Poncija Pilata kako bi našao razlog da se Isusa razapne? Pa i svi oni ljudi koji se moraju od krvnika skrivati u podrumima, zar ne podsjećaju na apostole koji su se u strahu krili nakon užasa Golgote? Jer to je zaista Golgota ukrajinskog naroda.

Kada gledamo sustavna i masovna razaranja ukrajinskih domova, stječe se dojam da je svaki koji je uspio iz ruševina izvući živu glavu morao doživjeti Uskrs u najoriginalnijem i najčistijem smislu riječi. To je Uskrs »uživo«, doživljen na vlastitoj koži. One žene koje su uspjele spasiti svoju djecu iz pakla rata, bez obzira na sve doživljene traume, sretne su kao što je bila Marija Magdalena kada joj je anđeo poručio da je Isus živ. Štoviše, i oni koji su ostali boriti se protiv zla ne čine to samo kako bi spasili sebe, nego se bore za svoje bližnje, za one koji se ne mogu boriti, koji su stari, nemoćni, bore se za djecu, za žene. Jednom riječju, u ozračju smrti bore se za život. Zar Uskrs u suštini nije borba protiv smrti i borba za život? U Ukrajini se nije dogodio poraz Uskrsa, nego je Uskrs procvjetao u dušama i srcima mnogih ljudi. Onih koji stradavaju još uvijek u Ukrajini i onih koji ih prihvaćaju i pomažu im diljem Europe.

Mirotvorci su elita

Još prije rata u Ukrajini pisali ste da je svijet možda ipak došao do točke kada mu je potrebna nova »duhovna« elita.

– Novu »duhovnu« elitu shvaćam ovako: da su vodeći ljudi Europe i svijeta mirotvorci, oni kojima je mir ne samo stanje duha, nego mir na razini pravednosti, solidarnosti; oni koji utjelovljuju vrline koje su društvene kreposti – mir, tolerancija, pravednost itd. Svatko ima pravo živjeti i svakome treba biti zagarantiran barem minimum dostojanstvenog života. Volio bih da budemo društvo u kojem ćemo, rekao bih, u uskrsnom duhu, graditi život počevši od onih najugroženijih, a to su danas Ukrajinci. To je temeljna poruka koju se danas može izreći. Volio bih kad bismo imali malo više hrabrosti štititi život, kada bismo malo više bili rezolutni u obrani nekih temeljnih ljudskih prava. Vjerujem običnom čovjeku da na njega mogu računati uvijek. Ne vjerujem u toj mjeri »ocima« današnje Europe i svijeta.

Solidarni duh Europe

Papa u ovogodišnjoj korizmenoj poruci poziva »sijati za dobro drugih« i citira Fratelli tutti: »Potvrda je velike plemenitosti pokretati procese čije će plodove drugi ubirati, polažući nadu u skrivenu snagu sjemena dobrote koje sijemo«. Jesmo li kao ljudi današnjice toga dovoljno svjesni?

– To se u ekološkom smislu zove održivi razvoj, što znači da moram uvijek misliti kakve će plodove ubrati onaj koji dolazi poslije mene. To ne moraju biti materijalna djela, već to treba biti i duhovni pristup. Jako dugo ćemo se sjećati ove solidarnosti koja se spontano rodila u ljudima diljem Europe da se pomogne bližnjima, ljudima u velikoj nevolji. To je veliko, iznimno bogatstvo i to bogatstvo treba cijeniti. Često kritiziramo taj zapadni svijet u smislu da je u svom standardu nekako ogrezao, da je izgubio smisao za solidarnost, empatiju itd. Izgleda da to nije istina. Ako je ičega »dobroga« proizveo taj rat, to je da se probudio solidarni duh Europe, običnog europskog čovjeka.