Katarina Peović iz Radničke fronte na prošlim je parlamentarnim izborima bila jedno od većih iznenađenja kad je osvojila saborski mandat u 8. izbornoj jedinici na listi Radničke fronte i Možemo!. Ovaj put bila je spremna ući u veliku koaliciju koju je SDP najavljivao, ali se ona raspala i epilog je da Radnička fronta, kao i Možemo! idu samostalno na izbore. Sigurno je da će ovaj put biti puno teže osvojiti mandat, ali njezini aduti su dosljednost koju je pokazala protekle čeri godine u Saboru i činjenica da je 8. izborna jedinica sklona lijevim opcijama.

Prije četiri godine u 8. izbornoj jedinici ste izabrani u Sabor. Bilo je to jedno od većih iznenađenja. Zašto vjerujete da bi i ovaj put mogli dobiti povjerenje birača?

U desetom sazivu Sabora sam konstantno bila među prvih pet najaktivnijih zastupnika. Uspjeli smo sa samo jednom zastupnicom spriječiti da HDZ donese zakon o minimalnoj plaći koji bi omogućio da se radnicima isplati plaća manja od minimalne, uspjeli smo natjerati HNB da objavi podatke o štednji najbogatijih, uspjeli smo upozoriti na štetan Zakon o radu, čiji je diskriminatoran članak pao na Ustavnom sudu, a prema kojem bi mali sindikati bili izbrisani sa sindikalne scene. Čitali smo radnička pisma, prijavljivali neodgovorne poslodavce koji su bili kažnjeni, poput Mlinara. Pomogli radnicama Orljave da dođu do svojih otpremnina… Borili se s dostavljačima Wolta, Bolta, Glova… Bez Radničke fronte u Saboru nema zastupnika radničkih interesa.

Korjenite promjene

Tada ste bili u koaliciji s Možemo!. Ovaj put koalicija je trebala biti veća i trebali ste biti dio SDP-ove koalicije. Zašto nije došlo do dogovora i je li vam žao zbog toga?

I vodstva SDP-a i Možemo! radije bi da Radnička fronta ne postoji. Koalicije s njima su rezultat pritisaka njihove baze da s nama koaliraju. No vodstva bi radije da nas nema jer politike Radničke fronte ukazuju na licemjerje i oportunizam njihovih politika. Recimo politike progresivnog oporezivanja koje nisu progresivne, politike stanogradnje koje idu u prilog građevinske mafije, politike nezamjeranja EU-u po cijenu gašenja domaće industrije… S druge strane, Radnička fronta inzistira na korjenitim promjenama, onima koje bi zbilja išle u prilog radnoj većini, onima koji žive od svojeg, a ne od tuđeg rada. U sukobu kapitala i rada svi drugi su spremni stati na stranu kapitala, posebno u periodima kapitalističkih kriza.

Radnička fronta najavljuje da će se u Saboru boriti za radnička prava. Čini se da ste jedna od rijetkih stranaka koja spominje radnike. Što je tome razlog?

Kapital ima svoje zastupnike, interese radnika nažalost ne zastupa nitko osim Radničke fronte. Istovremeno radnika, onih koji žive od svojeg rada je puno više od kapitalista, onih koji žive od menadžeriranja tuđeg rada, no radništvo je slabo organizirano, slabo brani svoje interese. To je trend kojem svjedočimo još od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, kada pratimo ofenzivu kapitala na socijalna prava, radnička prava, državu blagostanja, sva prava koja su u punom obimu izborena nakon Drugog svjetskog rata. Većinu prava koja danas branimo mislili smo da su davno izborena. U Hrvatskoj je uvedeno praktički robovlasništvo u 21. stoljeću koje pogađa ne samo strane radnike već i domaće. Radnička fronta upozorava na razloge migracija i iseljavanja naših ljudi. Istovremeno desnica jedino nudi huškačke politike koje ne samo da su politike rasizma i šovinizma, već ni na koji način neće pomoći domaćim radnicima te samo ciljaju odvratiti bijes s onih koji se bogate na one najslabije.

Kakve su vaše politike kada je 8. izborna jedinica u pitanju, ali i kada je riječ o Hrvatskoj?

Ističemo šest točaka za koje smatramo da su prioritet. Privredni razvoj temeljen na reindustrijalizaciji, pravima radnika i umirovljenika, potrebu uvođenja poreza za jedan posto najbogatijih, ispitivanja porijekla imovine, potrebu ukidanja dvojnog rada u zdravstvu i vraćanje kvota za uvoz strane radne snage.

Propast brodogradnje

Zbog čega mislite da bi trebalo vratiti kotač povijesti unatrag i vratiti društveno vlasništvo?

Kotač povijesti se ne kreće jednosmjerno u pravcu napretka pa da je sve ono što slijedi nužno naprednije od onoga što mu je prethodilo. Društveno vlasništvo u jugoslavenskom socijalizmu nije bilo uspostavljeno na koherentan način jer su odnosi između proizvođača bili posredovani tržištem umjesto demokratskim planiranjem proizvodnje. To je vodilo produbljivanju ekonomskih i socijalnih razlika, nedostatku solidarnosti te u konačnici gubitku legitimacije i slomu jugoslavenskog socijalizma. No, unatoč tim nespornim nedostacima, društveno vlasništvo je tada osiguralo da modernizacija puno više ide u prilog društvenoj većini nego nakon ukidanja društvenog vlasništva i prelaska na kapitalizam. Radnička fronta se ne zalaže za povratak socijalističkih modela iz dvadesetog stoljeća, već za kritičko preuzimanje određenih pozitivnih elemenata iz tog povijesnog razdoblja.

Radničku frontu svrstavaju u stranku krajnje ljevice. Slažete li se s takvom ocjenom?

Radnička fronta je za prava radnika i umirovljenika, a ne za privilegij bogate manjine, jedan posto najbogatijih obitelji, pobjednika tranzicije koji ustrajno rade na produbljivanju socijalnih razlika i oduzimanju poluga razvoja. Ako je to toliko različito od drugih stranaka, a jest, onda smo mi krajnja ljevica. No problem je da bi to trebale biti politke ljevice, te da su mnoge stranke nominalne ljevice potpuno nezainteresirane za socijalnu pravdu i radnička prava. Zbog toga je dobar dio radnika otišao u desno, jer u politikama te lažne ljevice, s pravom, ne vide nikakve koristi.

Borili ste se za radnička prava u Saboru, borili ste se za riječki PIK na Korzu. Zašto takve teme ne zanimaju mainstream političke opcije i smije li za nezainteresiranost izgovor biti argument da je riječ o privatnoj tvrtki?

Ne zanimaju ih jer su svjesni da bi otvaranje tih tema podrazumijevalo suočavanje s važnim tabuima i mitovima kada je riječ o ulozi države u privrednom razvoju, negativnim učinicima procesa privatizacije, štetnim posljedicama politika »slobodnog tržišta«. Otvaranje tih tabu-tema izgledno bi vodilo preispitivanju odgovornosti njih i njihovih stranaka za niz štetočinskih politika zadnjih desetljeća. Zato o tome šute.

Kako komentirate stanje pulske brodogradnje koja je uništena, a ni riječka ne stoji najbolje?

Brodogradnja je na koljenima nakon desetljeća sustavne devastacije od strane svih političkih garnitura i uz njihovo deklarativno zaklinjanje u brodogradnju kao djelatnost od strateškog državnog interesa. Danas smo, nakon više od 150 godina brodogradnje u Puli i više od 100 godina u Rijeci, na korak da se toj važnoj industriji zabije posljednji čavao u lijes. Unatoč sumornoj realnosti, Radnička fronta smatra da se radikalnim zaokretom u državnim politikama prema brodogradnji ona može ponovo dići iz pepela. Vrhunske brodograđevne inženjere i dalje imamo, vrhunske i visoko specijalizirane brodove, poput polarnog kruzera »Scienic Eclipse« i dalje znamo proizvesti, ali država treba uspostaviti sustavnu podršku brodogradnji, a ne se izmicati od odgovornosti. Treba se ugledati na talijansku državu koja je odgovorno pristupila brodogradnji kao industriji koja proizvodi kompleksne proizvode i koja na sebe veže ostale industrije pa su u većinskom državnom vlasništvu zadržali i pametnim industrijskim politikama podržali vodeći europski brodograđevni koncern Fincantieri. S druge strane, hrvatske vlasti su krenule u privatizaciju brodogradnje pod lažnim argumentom da je država nužno loš gospodar i da privatizaciju nameće EU.

Radničko savjetovalište

Kako to da i dalje vjerujete i samoupravljanje i nije li riječ o anakronizmu koji je završio u ropotarnici povijesti?

Radničko samoupravljanje je najbolji i često jedini lijek za brojne društvene negativnosti. Recimo, primjer krađe milijardu kuna iz INA-e i niz drugih primjera korupcije i mita. Oni se događaju jer političke, kapitalističke i menadžerske elite između sebe dogovaraju lopovluk javnih sredstava, a dogovaraju ga zato jer su u prilici dogovarati ga, vrlo često nekažnjeno, prema formuli – lopova čini prilika. Što reći o aferi plin za cent gdje je Pavo Vujnovac bio uključen u nadzornu instituciju koja je trebala menadžerirati energetskom krizom. To je kao da lisici date da čuva kokoši. Ključnu priliku za takav kriminal predstavlja činjenica da na upravljačkim pozicijama nisu radnici ili njihovi predstavnici, dakle, jer nije uspostavljeno radničko samoupravljanje ili barem suupravljanje. Kad bi predstavnici radnika bili na upravljačkim pozicijama, puno teže bi se dogovarali poslovi koji idu na štetu radnika, poduzeća i ukupnog društva. To je samo jedan primjer u nizu drugih razloga zašto je radničko samoupravljanje i ekonomsku demokratizaciju potrebno i dalje zagovarati. To nije neki nepoznati institut danas, a nalazimo ga i u mnogim, pa i kapitalističkim firmama.

Radnička fronta nastoji pomagati radnicima i preko radničkog savjetovališta. Možete li pojasniti o čemu je riječ?

Imamo pravilnik prema kojemu članovi RF-a u zastupničkim tijelima ne uzimaju naknade ako su zaposleni, odnosno izdvajaju dio saborske plaće koji premašuje njihovu redovnu plaću. Sve ostalo dajemo u radničko savjetovalište koje pomaže radnicima u nevolji. Naši sindikalci i pravnici na raspolaganju su radnicima. Radnici su danas u Hrvatskoj iznimno nezaštićeni i ostavljeni na milost i nemilost vlasnicima tvrtki. Zato smo osim savjetovališta okupili desetak sindikata u inicijativu Za radnički ZOR, koja je Vladi uputila Zakon o radu koje bi pomogle u zaštiti radnika.