Kako bi se opravdala izgradnja Spaladium Arene, dvorane vrijedne oko 40 milijuna eura, projekt je krenuo kao Spaladium Centar te je uključivao i izgradnju poslovnog tornja uz dvoranu, garaža te drugih sadržaja, od kojih bi se cijela investicija i financirala, ali umjesto tornja ostala su ogromna potraživanja banaka, koje su financirale izgradnju od nekih 500 milijuna kuna
S obzirom na knjigovodstvenu vrijednost nekretnina, pretpostavljamo da će se procijenjena vrijednost dvorane kretati u iznosu od približno 500 milijuna kuna. Tako nam je rekao Perica Mitrović, stečajni upravitelj splitskog Sportskog grada TPN, konzorcija koji su osnovale tri velike građevinske tvrtke za izgradnju i upravljanje Spaladium Arenom, uoči skore skupštine vjerovnika.
Potencijalnim kupcima sljedeće informacije mogu biti zanimljive: nekretnine stečajnog dužnika čine Spaladium Arena te neizgrađeno zemljište u površini od 15 tisuća kvadratnih metara s pravom građenja u korist stečajnog dužnika. Posebno je interesantno sljedeće – »stečajni dužnik Sportski grad, d.o.o. u stečaju ima pravo građenja na čest.zem 6890/1 upisane u z.u. 3417, k.o. Split na period od 30 godina (koji teče od 2007.) ukupne površine 30.798 m2, a čine je zemljište pod sportskom dvoranom (15.706 m2) i neizgrađeni dio dvor (15.092 m2). Istekom roka od 30 godina, vlasnikom postaju Republika Hrvatska i Grad Split, svaki u 1/2 dijela.« Pozvao se Perica Mitrović i na čl. 280. te čl. 281. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, gdje je definiran pojam prava građenja.
Potraživanja banaka koje su financirale gradnju otprilike iznose upravo tih pola milijarde kuna. Do ljeta bi se trebale održati tri dražbe na kojima će se prodavati imovina stečajnog dužnika, dakle Spaladium Arene, ali nikako zanemarivo, i pravo gradnje poslovnog tornja i garaža na susjednom zemljištu.
»Happy end« kalvarije sa Spaladium Arenom je, zapravo, jednostavan, no nažalost fikcijski. Hipotetički to izgleda ovako: financijski moćan kupac s vizijom što i kako dalje, kupi postojeću dvoranu u Lori (naravno i ono pravo gradnje), banke dobiju svoj novac, Gradu Splitu ne prijeti desetljetna financijska omča (iako je tu ipak najveći gubitnik, jer ostaje bez objekta), a privatni vlasnik konačno dovede u red Spaladium Arenu, iznajmljuje je po svom nahođenju, sagradi poslovni toranj i osigura povrat svoje investicije u razumnom roku te još zaradi.
Nismo, međutim, navikli na bajkovite sretne završetke – u ovom trenutku, godinama nakon starta megalomanskog projekta pokrenutog na državnoj razini, pravo je pitanje – pošto ide cijeli Spaladium Centar? Koji će se iznos postići na dražbi, hoće li to biti tih 500 milijuna kuna, koji milijunčić više ili, možda, recimo, četvrtina procjene sudskog vještaka?
Rijeka izbjegla katastrofu
Povijest bolesti u splitskom slučaju je prilično duga i zamršena. Slična ili tek nešto bolja situacija zadesila je sve dvorane (i gradove) u kojima su se gradile dvorane za Svjetsko rukometno prvenstvo 2009., no projekt u Lori je od početka »mirisao« na pravu katastrofu. Kako u Splitu postoji Sportski centar Gripe, godinama minimalistički održavan, tih nekoliko rukometnih utakmica moglo se odigrati u velikoj dvorani uz djelić troška, sredstvima koja ne bi bila opterećenje za grad i državu moglo se potpuno obnoviti cijeli objekt na Gripama.
Stečajni upravitelj Sportskog grada TPN Perica Mitrović kazao nam je kako »stečajni dužnik obavljanjem djelatnosti može podmirivati većinu troškova koje ima (struja, voda, čišćenje, odvoz otpada, troškovi redovnog održavanja, plaće radnika i sl.)« Nabrojio je događanja u Spaladium Areni od otvaranja postupka, dakle od konca 2014. održano je dvadesetak značajnijih koncerata (Thompson, Dino Merlin, Đorđe Balašević, Bijelo Dugme, Doris Dragović, Petar Grašo…), priredbi (Porin, Saso, Gast, ASDA sajam vojne opreme…), kao i nekoliko nedavnih događaja. Među vjerovnicima su, precizirao je Mitrović, najveće banke i to: Erstegroup Bank AG s razlučnim pravom u iznosu od 203 milijuna i 175 tisuća kuna, Unicredit Bank Austria AG s razlučnim pravom od 202 milijuna i 894 tisuće kuna te Zagrebačka banka d.d. u iznosu od 88 milijuna i 846 tisuća kuna. U stečajnom postupku su svoja potraživanja prijavili i osnivači (dakle tri građevinske tvrtke), no većina im je osporena – Dalekovodu 20 milijuna kuna, IGH 48 milijuna kuna (priznato im je tek 803 tisuće kuna), dok je Konstruktor prijavio tražbinu od čak 731 milijun kuna no kao tražbina nižeg isplatnog reda priznato im je tek 48 milijuna…
Međutim, koncem te 2006. tekao je med i mlijeko, najtežu svjetsku krizu samo su rijetki naslućivali (a i koju godinu kasnije, kada su postali jasni razmjeri ekonomske propasti svugdje u svijetu, vrhuška na čelu s bivšim premijerom Ivom Sanaderom uvjeravala nas je kako »smo spremni« i ne treba brinuti), tako da se nije činilo problematičnim ulupati puste novce u velebno zdanje u Lori. I dok u Rijeci očekivano nisu bili sretni odbacivanjem kandidature grada domaćina, jer je dovoljno velika suvremena sportska dvorana bila potrebna, ne sluteći da su izbjegli veliko »kukavičje jaje«, dotle je u Splitu već dogovorena izgradnja kompleksa u Lori po modelu javno-privatnog partnerstva, vrijedna gotovo 150 milijuna eura!
Dogovor je pao na nekoj večeri, izglednije i na više njih, izvođači su se znali i prije otvaranja službenih ponuda… Kako bi se opravdala izgradnja Spaladium Arene, dvorane vrijedne oko 40 milijuna eura u tim izračunima, projekt je krenuo kao Spaladium Centar te je uključivao i izgradnju poslovnog tornja uz dvoranu, garaža te drugih sadržaja, od kojih bi se cijela investicija i financirala. Konzorcij je dobio sredstva banaka, Vlada RH i Grad Split su trebali plaćati najam dvorane (ali i cijelog Centra) idućih 30 godina, ukupno oko pet milijuna eura godišnje, te bi negdje 2037. cijeli objekt pripao Gradu Splitu i RH, jer je i sagrađen na državnom zemljištu.
Armatura umjesto tornja
Avaj, građevinski sektor je ubrzo »kleknuo«, nije bilo dovoljno novaca za nastavak gradnje poslovnog tornja i ostalih sadržaja pa je u Lori iz sagrađene dvorane ostala izvirivati armatura, na mjestu predviđenom za toranj o svakoj kiši se formira »olimpijski« bazen… Situaciju prvi nije izdržao tadašnji splitski gradonačenik Željko Kerum, poduzetnik/saborski zastupnik/gradonačelnik prestao je plaćati najam konzorciju Sportski grad TPN jer projekt nije dovršen te se cijela stvar zakotrljala.
Ukupno je šest sportskih objekata sagrađeno za SP u rukometu održanu u RH 2009.. A prema Izvješću državne revizije iz rujna prošle godine, rezultati poslovanja tih dvorana su daleko su od učinkovitog. Nota bene, veći dio stadiona Worthersee, izgrađenog za Euro 2008. u Klagenfurtu, je nakon takmičenja najboljih nogometnih selekcija Starog kontinenta rastavljen i iskorišten za druge objekte, jer su u Austriji procijenili kako gradu te veličine nije potreban stadion za više od 30 tisuća gledatelja. Gotovo istovremeno se u metropoli gradila puno skuplja Arena Zagreb, dvorana vrijedna oko 80 milijuna eura plus održavanje. Sudbina »Ljepotice s Laništa« (atraktivnost je nesporna, pogotovo u usporedbi sa »crnom kockom« u Splitu) je također pod upitnikom, tražilo se tko će upravljati Arenom no na koncu je ta obaveza pala na Holding, odnosno podružnice Sportski centar. Ne računajući godišnju zakupninu od 7,2 milijuna eura (pola Zagreb, pola državni proračun), Arena Zagreb posluje s milijunskim gubicima, 2011. godine 6,7 milijuna, a 2014. godine 3,8 milijuna kuna gubitka, nalaz je državne revizije. Za konkretnije financijske pokazatelje kao i planiraju li se aktivnosti s ciljem povećanja prihoda, kontaktirali smo odgovorne, ali ni nakon ponovljenih poziva Odjelu za odnose s javnošću Zagrebačkog Holdinga nije nam uzvratio mail Sretan Šarić, direktor podružnice Arene Zagreb
I u tih nekoliko godina je »šepalo«, upravljanje dvoranom prvo su preuzeli Amerikanci iz Global Spectruma, kratko je trajala njihova avantura – čak i dok su stizale rate za najam, bilo je jasno da Spaladium Arena generira gubitke, kako je nemoguće poslovati na pozitivnoj nuli. Čak i s poslovnim tornjem, isplativost je krajnje upitna, a bez dovršenog Spaladium Centra nikakve ekonomske logike u projektu nije bilo. Čak ni s poslovnim tornjem, ako je suditi po aktualnom stanju na tržištu (a tako smatraju i državni revizori), financije neće doći ni blizu »zelenog«. Potražnja za poslovnim, komercijalnim i skladišnim prostorima nije izražena pa bi i tržišne cijene najma bile daleko ispod potrebne razine, čak i uz pristojnu popunjenost.
Međutim, nekakvi ugovori su potpisani, a banke nisu sklone olako otpisivati svoja potraživanja. Unatoč cijeloj seriji sastanaka na različitim razinama (dolazio je u grad pod Marjanom tadašnji ministar Željko Jovanović, dolazio je i ondašnji potpredsjednik Vlade Branko Grčić, dogovarao se model s Kerumovim glavnim operativcem Jurom Šundovom), konkretno rješenje nije pronađeno. Nastavilo se tako i kad je poteštat postao Ivo Baldasar, sve do ljeta 2015. – tužba banaka, financijera, stigla je u Banovinu! Očigledno su odvjetnički timovi u bankama procijenili tko je u lancu najslabija karika, Grad Split je dopala ta uloga čini se ponajviše zbog »misterioznih« aneksa koje je 2008. i 2009. potpisao HDZ-ov gradonačelnik Ivan Kuret još dok je sve bilo ružičasto.
Državna revizija učinkovitosti »financiranja izgradnje i upravljanja dvoranama« iz 2015. dala je za pet dvorana status »djelomično učinkoviti« (splitska nije zadovoljila). Iako je zadarski Višnjik najbliži nekakvoj iskoristivosti i u Zadru su problemi s financiranjem golemi. Studija isplativosti nije napravljena, a financiranje je, de facto, postalo totalni fijasko: troškovi zaduženja izdavanjem obveznica za izgradnju Višnjika više su od tri puta veći od troškova zaduženja uzimanjem kredita, za približno jednake iznose glavnice i rokove otplate!
Bez uključenja Vlade RH u pregovore ove pravno i financijski složene situacije, nema pravog rješenja! Potrebna je politička odluka da se podrži Grad Split i da s državom krenemo u pregovore oko Spaladium Centra. Grad je nositelj ugovora, no uz solidarnu podršku Vlade RH, što znači, hipotetski, ako dođe do obaveze za naš proračun od 54 milijuna eura plus sudski troškovi, da ćemo regresnom tužbom ići prema državi… Od kada sam gradonačelnik, održali smo nekoliko sastanaka s predstavnicima države na ovu temu te poslao najmanje deset pisama, ali nikakvo rješenje se nije donijelo, kazao nam je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, dodajući kako su sredstva za najam dvorane iz državnog proračuna prestala stizati 1. ožujka 2012., tek nekoliko mjeseci nakon što je gradonačelnik Željko Kerum donio istu odluku i prestao uplaćivati gradsku polovicu iznosa za najam, oko 2,5 milijuna eura na godišnjoj razini. Odgovarajući i na pitanje o navodnoj ponudi da u Banovini otkupe potraživanja banaka za 60 milijuna kuna(?!), Baldasar je konstatirao kako »nikada takva ponuda nije postojala, niti predstavnici banaka znaju za nju.« Iako, financijske institucije su voljne »popustiti«, sklone su donekle smanjiti svoja potraživanja kad bi se postigao dogovor na svim razinama…
Prelijepa Sportska dvorana Žatika u Poreču, iako su apsolutni iznosi puno manji, također grca u dugovima. Izgradnja je stajala 154 milijuna kuna, a financirao je grad Poreč i gradska tvrtka Parentium. Iz gradskog proračuna se izdvaja i za ukupne troškove upravljanja dvoranom, koji su prema nalazu državne revizije od 2009. do 2014. iznosili 72,3 milijuna kuna! Za podrobnije podatke i planove obratili smo se Ajni Temimović iz Grada Poreča, koji stoji iza dvorane Žatika te Sportske zajednice Grada Poreča, ali odgovor nismo dobili. U Varaždinu je pak Gradska sportska dvorana sa 5.033 sjedeća mjesta (3.789 fiksnih, ostalo na teleskopskim tribinama), te mala dvorana, financirana prema modelu javno-privatnog partnerstva. No nisu realno utvrđeni rizici za Grad Varaždin niti je dobivena suglasnost Ministarstva financija za zaključenje ugovora. Svejedno, i za taj objekt se »dijele« fini novci – do kraja 2014., što je period koji je obuhvatila revizija, isplaćeno je 191 milijun kuna, dok bi se do kraja razdoblja od 284 mjeseca privatnom partneru trebala isplatiti ugovorena zakupnina od 659 milijuna kuna, bez PDV-a! Sportska dvorana Gradski vrt u Osijeku u prizemlju ima veliku dvoranu od 3.538 mjesta, a na prvoj etaži malu od 1.448 mjesta za gledatelje, no cijeli objekt nema – uporabnu dozvolu! Do završetka revizije naime, unatoč činjenici da su tehnički problemi na dvorani uočeni i godinama ranije, nisu uklonjeni nedostaci na objektu. Prokišnjavanje krova, nemogućnost izlaska na krov dvorene, nepostojanje toplinske izolacije u atletskom tunelu, samo su neke od najznačajnijih primjedbi Državne revizije. Ako je neka utjeha, rashodi za osječku dvoranu su među najnižima…
