Marko je iz Rijeke. Žiži i Ela došle su iz Brinja. Mare i Kate iz Dubrovnika. Spok!? Kolika je maza, on bi, lako moguće, mogao biti i s nekog drugog planeta. Igi je iz Samobora. A Maša je tu negdje iz varaždinske županije. Cijela Hrvatska je u igri, od svuda su došli, da bi sada u zajedništvu živjeli na Sunčanom bregecu, tu kod Vinice, koja je pak kod Varaždina. I da, važno je, ako ne i ključno, kazati da su svi spomenuti, i Marko, i Žiži, i Ela, i Mare, i Kate, životinje, i to one farmske.

Nikola Bosak i jarac Marko iz Rijeke / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Reklo bi se domaće životinje, one koje su jednom bile nekom od koristi, da bi njihovi vlasnici ili procijenili da od njih više te koristi nemaju, ili shvatili da janje ipak nije za kućnog ljubimca. Takvim životinjama sudba je u pravilu crna, taman takva da i nije za spominjanje bez oznake ‘ne preporučuje se za djecu mlađu od 12 godina’. Da im, međutim, sudbina bude ružičasta zaslužan je Nikola Bosak, koji je baš zbog ovakvih farmskih životinja na bregu poviše Vinice upogonio za njih čuvalište Sunčani bregec.

Gusani i guske / Snimio Davor Kovačević

Dobra duša

E da, Marko iz Rijeke je jarac. Jarac je i Vili, koji ima samo tri noge i ništa mu to ne smeta. Tu je i Vilijeva mama Tea, a bome nije daleko ni patak Gretić, koji nikako nije htio biti Greta, baš kao i mačke Bobica i Tomica, kojima odnedavno nedostaje Janica, koja se odlučila uputiti u svijet da vidi što tamo ima, ako se već nije niz breg spustila. Nego, Sunčani bregec, udruga koja funkcionira od prosinca prošle godine, i Nikola Bosak, tridesetogodišnjak dobre ćudi koji ju je osnovao. Priča, dakako, počinje nekoliko godina ranije, i to tako da se Nikola iz Varaždina, gdje je bio podstanar, vratio na selo, u Donje Ladanje, na starinu.

Tronogi Vili / Foto VJERAN ZGANEC ROGULJA/PIXSELL

– A kako sam se vratio, tako mi je bilo normalno imati neku životinju, uć’, ajmo to tako reći, u neki suživot s njima – jednostavno će Nikola.

Nisu nikada, kako kaže, njemu životinje bile tek obične životinje.

Bijeli patak Gretić i njegova životna družica / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Uvijek je to bio neki poseban odnos. Kokoš nije obična kokoš, već je k’o dio familije – kaže.

– Čak i kokoš!? – pitamo.

– Da. S njima mi je bila ta prva povezanost. Znale bi mi doći, skočiti na mene i tražiti, poput psa recimo, da ih pomazim – priča Nikola.

Kokice su, sve se čini, prve osjetile dobru neku dušu. Pa dok taj neki ‘normalan’ svijet vazda ima nekog straha od guski i purana, po dvorištu Sunčanog bregeca nitko agresivan ne hoda, već je atmosfera, kako to kaže i Nikola, lagana i opuštena.

Farma za nezbrinute životinje idealna je za druženja na otvorenom / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Elem, vraća se Nikola na selo i shvaća da ima mrvu drukčiji odnos sa životinjama, da se dobro razumiju. Ali, još je to daleko od ideje o utočištu. Ili!?

– Ali onda slijediš neke znakove kroz život koji su me i doveli do ovoga – kaže Nikola.

Nije da u nas skloništa za životinje nema, ali uglavnom su to ona za pse i mačke. Ove vrste utočišta u nas su rijetkost. Nije Nikola ni znao da ih uopće ima kada je odlučio pružiti dostojne uvjete za život farmskim životinjama. Tih prvih pet godina njegove zdušne brige za životinje, čudili su mu se i prijatelji i susjedi. A onda je shvatio da će sve biti nekako lakše, pa i financijski, ako se osnuje udruga, pa da uz pomoć dobrih ljudi skrb ide dalje. Tome je prethodila odluka, donesena preko noći, da se preseli iz Varaždina negdje gdje će biti i izoliraniji i više prostora. Jer, ono što je počelo s kokicama, uredno je raslo.

Suživot u Sunčanom bregecu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Kriva je – Tihana

Zapravo, počelo je sve od jednog pronađenog seoskog pileta!

– Podigli smo ga u kući, bilo je mazno, a i kad je krenuo u jato, ostala je te povezanost između nas – priča.

– Kako se zvalo pile – pitamo.

– Tihana – na to će Nikola.

Tihana je, reklo bi se, kriva za sve. Jedino što je u toj priči s Tihanom loše jest ona kuna koja joj nije dala da doživi Sunčani bregec. No, otvorila je Tihana pute, krenula je priča o Nikoli i njegovom životinjama naokolo i danas svakim danom sve širi krug ljudi zna da se kod njega dade zbrinuti one za koje i nema nekih svijetlih opcija. Samo, zašto ljudi uopće ostavljaju koze, jarce, janjčiće, patke…!?

Nadglednik Tomica / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Prije tri tjedna stigla nam je ovčica Maša. Ona je bila nekom poklon za rođendan. I kad shvate ljudi da je to briga, čišćenje, onda krenu problemi – pojašnjava Nikola.

Tko, svega mu, poklanja janje za rođendan da kućni ljubimac bude!? To mora biti neka rijetkost?

– Nije prvi put – veli nam, međutim, na to Nikola.

Ovčica Maša, purani i kokice / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Ima razloga za ‘otpis’ životinja još. Primjerice, kad gazdinstva ostanu bez djedova i baka, starijeg svijeta koji je o životinjama skrbio, mladost nema ni interesa ni volje da uzdržavaju blago.

– Pa nazovu i kažu: »Umrla je baka, na tom gruntu više nema nikoga, možeš li uzeti životinju?« – kaže Nikola.

Ili se dogodi što se dogodilo s ‘patuljastom’ svinjom, s Igijem. I on je bio poklon za rođendan, a onda je njegov vlasnik morao u inozemstvo, bez Igija.

»Patuljasti« Igi baš i nije patuljasti / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Svi su oni jako slatki i mazni dok su mali, posebni su, ali dok odrastaju i kad se shvati da se treba o njima brinuti 15 do 20 godina, e tad nastaju problemi. Ljudi se ne pripreme unaprijed na to da će se o njima morati brinuti na duži rok – kaže Nikola.

U ovom utočištu je 50-ak životinja. Svima je Nikola dao ime. Pitamo ga kako im, po kojem kriteriju daje imena.

– Jednostavno mi dojde. Markec je odmah bio Markec – veli Nikola.

Nikola je svim životinjama napravio nastambe / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Osim što životinjama daje imena, i što ih hrani, Nikola im radi i kolibe, životne prostore, i to od paleta, starih crepova.

– Palete, stari građevinski materijal, sve mi je to dobrodošlo. Čuda se mogu napraviti od toga – priče nam dok nam pokazuje zadnju izgrađenu kolibicu, onu izgrađenu za Igija, koja ga je na koncu koštala sedam eura.

Slobodan život

Hrana i građevinski materijal glavne su stavke proračuna Sunčanog bregeca, tu je svaka donacija dobrodošla. Ali, drugo će nešto istaknuti Nikola i drugo bi nešto volio pokazati sa svojom udrugom.

– Da je suživot sa životinjama vrijedan i moguć – kaže Nikola.

Pitamo ga što njemu taj suživot da, što dobije od svojih životinja? Nikola se zamisli, udahne duboko te reče: »Trnce.«

– Otići s njima tu dolje na pašnjak, dati im svoju ljubav i osjetiti njihovu, to je čudo – ističe Nikola.

Ne dvoji Nikola nimalo da lijep život, slobodan, tu žive i on i životinje. Samo, što kad neka od njih ‘ode’, premine od puke starosti.

– Neminovno je i to, mora se dogodit’, ali lijepo je biti dio njihova života, dati sve od sebe dok su tu – jednostavno će Nikola.

A drži li ga okolina i dalje pomalo čudnim kao kad je u Varaždinu živio?

– Nemam pojma. Ja sam na bregecu i to je to – na to će Nikola.

Došlo je vrijeme da krenemo i sami među korisnike blagodati Sunčanog bregeca, da izbliza vidimo kako se druže, da pokušamo odgonetnuti o čemu to raspravljaju tako živahno. Eh, da je znati jezik životinja, pa recimo pitati Tomicu zašto na pašu mora i on s jarcima i ovčicama kad je mačak. Ili da je pitati najstarije stanovnike Bregeca spominju li se Gite i Mire, ovčica koje je njihova vlasnica držala u Zagrebu u stanu, pa ih dovela u Sunčani bregec kad se više u Zagrebu nije moglo, pa ih na tjednoj bazi posjećivala, da bi na koncu ljubav bila tolika da se preselila van grada zajedno s Gitom i Mirom. Ma, Donald kokot, Markec i ekipa svojim nekim jezikom govore. I čine se, posve su zadovoljni, baš kao i Nikola, dok gaze strmim pašnjakom.

– Oni odgajaju mene, a ja odgajam njih – smije se Nikola.

Bit će da je tako.