Snimio Marko GRACIN
Bio sam osuđen na smrt, ali zahvaljujući supruzi Ivani nakon transplantacije uživam u svakom trenutku. Preživio sam srčani udar koji bi ubio većinu ljudi, preživio sam čekanje, doživio izmjene zakona i u roku od tri tjedna javili su mi da imaju srce za mene, priča Jimmie
Prije nešto više od godinu dana bio sam osuđen na smrt. Sada uživam u svakom trenutku sa svojom obitelji – priča Jimmie Edmonds, Amerikanac oženjen Riječankom Ivanom Cvjetković, o životnoj drami koju su on i njegova obitelj prošli nakon što je prije dvije godine u Rijeci doživio srčani udar, zbog kojeg mu je trebala transplantacija srca, na koju, međutim, kao stranac izvan EU, po tadašnjim hrvatskim zakonima, nije imao pravo.
– Bila je to doslovce smrtna presuda. Nisam mogao na listu za transplantacije u Hrvatskoj, a jednako tako nisam se mogao ni vratiti u Sjedinjene države, jer su mi liječnici rekli da nemam nikakve šanse preživjeti let, priča ovaj otac troje djece, koji je, prvenstveno zahvaljujući ljubavi i upornosti svoje supruge Ivane koja je kucanjem na mnoga vrata uspjela ishoditi promjenu zakona, doslovce u posljednjem trenutku dobio novo srce i novu šansu za život.
Spasila nas je naša vjera u Boga
Netko će reći da sam u ovoj nevolji imao puno sreće, ali ja sam uvjeren da nas je spasila naša vjera u Boga, kaže Jimmie.
– Ako ne vjeruješ, paničariš, očajavaš, pod stresom si i od svega toga može biti samo još gore. Mnoga vrata za koja smo mislili da su čvrsto zatvorena na ovom su nam se putu otvarala, mnogo ljudi nam je pomoglo, ali čvrsto sam uvjeren da se bez naše vjere i bez Isusove pomoći ništa od toga ne bi dogodilo, ističe Jimmie.
– Inače sam iz Michigana, ali sada sam i Riječanin i Varaždinac, jer je moje srce iz Varaždina, uz smijeh kaže Jimmie.
Stvaratelj udovica
Ivana i Jimmie upoznali su se prije dvadesetak godina u američkoj saveznoj državi Michigan, gdje je ona otišla kao učenik na razmjeni, a tamo su i živjeli sve do prije tri godine, kada su odlučili preseliti u Rijeku.
– Neki se možda čude takvoj odluci, ali naša djeca su napola Hrvati. Ivana je iz Rijeke i htjeli smo bar na neko vrijeme živjeti ovdje kako bi djeca u potpunosti naučila hrvatski, upoznala se s načinom života, kulturom i svojim korijenima, priča Jimmie.
U početku je, dodaje Ivana, sve teklo prema planu. Ona je po povratku u rodni grad vrlo brzo našla posao u Visokoj poslovnoj školi PAR, gdje i danas radi kao voditeljica Centra za jezike. Jimmie je u Rijeku stigao u prosincu 2012. godine, također s namjerom da se, nakon što upozna sredinu, zaposli i nastavi život u Rijeci. Kao strastveni zaljubljenik u judo odmah se upisao u Judo klub Rijeka, skupa sa starijim sinom i kćeri. Sve je, kaže bračni par Edmonds, bilo na svom mjestu.
No, nakon samo pet mjeseci, u svibnju 2013., Jimmieju je nakon treninga pozlilo.
– Nisam mogao doći do daha. Mislio sam – proći će, i otišao kući, na Pećine. Ali niti nakon dva sata nije prolazilo, sve teže sam disao, iako nisam osjećao neku posebno jaku bol. Imao sam osjećaj kao da imam problema sa želucem, no ipak sam otišao do KBC-a Rijeka. Tamo su mi, prilično smireno, rekli da sam imao srčani udar. I to ne bilo kakav, nego, kako bi rekli u Americi »widowmaker»(stvaratelj udovica, op.a.). Gotovo čitava lijeva polovica mog srca nakon udara naprosto je prestala raditi, odumrla je, kaže Jimmie, objašnjavajući kako je uzrok svemu dijabetes od kojeg je obolio kao student, prije dvadesetak godina.
Prvo čudo
Činjenica da je uopće preživio takav srčani udar bila je prvo čudo u cijeloj priči, kaže Ivana.
– Bili su to vrlo teški trenuci za nas i djecu. Neki ljudi mogu se oporaviti nakon takvog srčanog udara i nastaviti živjeti, ali Jimmieju su liječnici rekli da su mu bez transplantacije šanse ravne nuli. Ispočetka nismo razumjeli koliko brzo mu je transplantacija potrebna, ali stvari su vrlo brzo počele ići nizbrdo. Kada je došao kući, kratko vrijeme je još mogao normalno funkcionirati, ali stanje mu se iz dana u dan počelo pogoršavati, kaže Ivana.
Svakodnevni poslovi postajali su Jimmieju sve teži, dodaje on, sve dok više praktički nije mogao funkcionirati.
– Kada sam došao u Rijeku, svaki dan sam u šetnji radio krug oko Pećina i Piramide, do Plumbuma i natrag. Za to mi je trebalo četrdesetak minuta. Nakon srčanog udara hodao sam sve sporije, sve češće sam morao sjesti i odmoriti. Propadao sam doslovce iz dana u dan, jer srce, kojega polovica nije funkcionirala, naprosto nije moglo opskrbiti krvlju mišiće i organe. Uz to, počele su mi propadati i arterije oko srca. Šetnje su bile i sve kraće, dok u jednom trenutku više uopće nisam mogao hodati, kaže Jimmie.
Susret s predsjednikom
Predsjednika Ivu Josipovića Edmondsovi su upoznali tek kada je Jimmieju bilo dovoljno dobro da se može kretati, prilikom Josipovićevog predavanja u Visokoj poslovnoj školi PAR, gdje Ivana radi.
– Pozvao nas je na ručak, gdje smo mu zahvalili za sve što su on i njegovi suradnici za nas učinili, kaže Ivana.
Gledati supruga kako naočigled propada bilo je za Ivanu strašno. Još strašnija bila je, ističe, spoznaja da toliko potrebnu transplantaciju Jimmie u Hrvatskoj ne može dobiti, jer po tada važećim zakonima kao državljanin SAD-a na to nije imao pravo. Našli su se u bezizlaznoj situaciji, jer Jimmie nije mogao ni u SAD, budući da su mu liječnici odmah nakon srčanog udara rekli kako nema nikakve šanse preživjeti let avionom.
– Bio sam suočen sa smrću i spreman na najgore. Prihvatio sam to prilično smireno, objasnio djeci da će tata možda otići. Bilo mi je lakše jer sam znao kakvu divnu majku imaju. Znao sam da će, ako odem, ona biti uz njih i da neće biti prepušteni sami sebi, priča Jimmie.
Prva razočarenja
No supruga i majka Ivana odlučila je da se neće predati bez borbe i uzela stvari u svoje ruke.
– Odlučila sam učiniti sve da se takva beznadna situacija promijeni. Prvo sam se obratila ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću, sa zahtjevom da moj suprug dobije državljanstvo. No i tu smo naišli na zakonski zid, jer osim što je oženjen hrvatskom državljankom, mora i živjeti pet godina u Hrvatskoj da bi i on postao državljaninom, tako da to nije bila opcija, opisuje prvobitna razočarenja Ivana.
Nakon Ostojića, obraća se drugom Ostojiću, Rajku, ministru zdravstva, kao i čelnim ljudima HZZO-a, s molbom da se Jimmieju omogući barem da dođe na listu čekanja na transplantaciju.
– Objasnila sam im da on nije došao u Hrvatsku radi transplantacije, nego da je ovdje doživio srčani udar i da nema drugog načina da preživi. Moram reći da su i u Ministarstvu zdravstva i u HZZO-u svi bili vrlo susretljivi i ljubazni. Pošto je Jimmie od samog dolaska redovito uplaćivao zdravstveno osiguranje, rekli su nam da s te strane neće biti problema. Uslijedili su brojni dopisi, telefonski razgovori, sastanci, s ljudima iz ministarstva, osobama koje su zadužene za transplantacijski program. U svemu nam je ogromnu pomoć pružila moja prijateljica, riječka odvjetnica Jelena Batarelo, koja je bez naknade odradila cijeli pravni dio posla, također neumorno šaljući dopise i nazivajući sve uključene strane. Doslovce je gonila ministra zdravstva kako bi dobili odgovore. Iako ne mogu reći da je itko od uključenih bio protiv toga da se Jimmieju omogući operacija u Hrvatskoj, problem je bilo vrijeme. Sve je to trajalo jako dugo, a on je vremena imao sve manje, kaže Ivana.
Zadnja nada
Problem je, dodaje, bilo to što se nije znalo tko bi trebao donijeti odluku o transplantaciji, ministar, HZZO ili netko treći. Od srčanog udara koji je Jimmie jedva preživio prošlo je bilo već 11 mjeseci, njemu je bilo sve lošije, a odluke i dalje nije bilo.
– Tada sam se obratila sada već bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću, to mi je bila zadnja nada. Objasnila sam mu u dopisu da imamo troje malodobne djece i naprosto ga zamolila da nam pomogne da njihov otac ostane živ. U roku od 24 sata odgovorili su mi iz njegovog ureda, i uputili me da se obratimo predsjednikovom savjetniku za zdravstvo, dr. Izetu Aganoviću, koji se odmah javio i rekao da će učiniti sve što može. No u tom trenutku mijenja se ministar zdravstva, na to mjesto dolazi Siniša Varga, kao i čelni ljudi HZZO-a, te transplantacijskog programa, tako da smo opet morali sve iznova objašnjavati. Dr. Aganović u međuvremenu nas je uputio na polikliniku Rebro, a rekao je da će se pokrenuti i procedura izmjene zakona po pitanju transplantacije za strance. Samo što je za izmjene u redovitoj proceduri trebalo šest mjeseci, a Jimmie ne bi toliko poživio, kaže Ivana, sa suzama u očima opisujući sav očaj koji su tada proživljavali.
No čuda se, barem Edmondsovima, ipak događaju, pa je procedura ubrzana, a Jimmie, uz veliku podršku dr. Jane Ljubas s Rebra, uskoro stavljen na hitnu listu čekanja na transplantaciju. To je značilo da srce može dobiti od donora iz cijele Europe, a ne samo Hrvatske, što je bitno povećalo izglede da srce dobije na vrijeme.
– Preživio sam srčani udar koji bi ubio većinu ljudi, preživio sam čekanje, doživio izmjene zakona i u roku od tri tjedna javili su mi da imaju novo srce za mene. I to baš iz Hrvatske, od donora iz Varaždina. Vjerujem da to nije bila slučajnost, kao što nije bila slučajnost ni što mi se sve ovo dogodilo baš u Hrvatskoj. Sada sam prvi stranac i prvi afroamerikanac koji je dobio novo srce u Hrvatskoj, kaže Jimmie.
Ponovno obitelj
Transplantacijski zahvat izveden je na Rebru u Zgarebu, a vodio ga je doc.dr. Hrvoje Gašparović, kojemu su Edmondsovi neizmjerno, kažu zahvalni, baš kao i tadašnjem predstojniku Klinike za bolesti srca i krvnih žila, prof.dr. Davoru Miličiću, kao i svim liječnicima i osoblju iz Rebra, opatijske Thallassotherapie i Riječkog KBC-a koji i danas skrbe o Jimmieovom oporavku.
Danas Jimmie samostalno hoda, vozi i iz dana u dan osjeća se bolje, no oporavak nakon operacije bio je sve samo ne gladak.
– Ispočetka je bio četrdeset dana u komi, a operirali su ga još dva puta, jer tijelo nije najbolje prihvaćalo novi organ. Srce nije radilo kako treba pa su mu ugradili i mehaničku pumpu, a nakon toga pojavio se i ugrušak kraj srca. Kada se probudio, bio je pod mješavinom jakih lijekova koje je izazivala vrlo jake halucinacije. Taj dio bio je posebno strašan, jednako kao i činjenica da ništa nije mogao. Nije mogao sam ni gutati, a kamoli što drugo. Stvari su se ipak, vrlo sporo, počele kretati nabolje. Nakon izlaska iz bolnice u Zagrebu, nastavio je s terapijama u Opatiji i riječkom KBC-u i polako se počeo vraćati u normalan život. Ponovno smo obitelj i naša djeca nisu izgubila svog tatu, kaže Ivana.
Zbog teškog dijabetesa Jimmieja očekuje još i transplantacija bubrega, koji su otkazali pa redovito ide na dijalizu u riječki KBC, kao i gušterače. Nakon transplantacije srca, ne boji se, kaže novih operacija ni oporavka.
– Zahvaljujući mojoj supruzi i njenoj upornosti sve je to sad moguće, i to ne samo za mene, nego i za sve one koji se, poput mene, ubuduće nađu u sličnoj nevolji, zaključuje Jimmie.
Odluku da s obitelji preseli u Hrvatsku Jimmie nikada, kaže, neće požaliti.
– Sviđa mi se život ovdje. Ako mi se ovo moralo dogoditi, moralo se dogoditi ovdje. Uostalom, sada sam i ja Hrvat, jer imam hrvatsko srce. Nikada se djeca i ja, do sada, nismo susreli s predrasudama zbog boje kože. Štoviše, mislim da smo na neki način svima i zanimljivi pa su ljudi uvijek prema nama vrlo otvoreni. Od samog dolaska sam član Judo kluba, a treneri i kolege bili su mi velika podrška u svemu ovome, baš kao i naša obitelj i prijatelji ovdje, kaže Jimmie.
