Svakog dana trčim s posla da bih do pet stigla po dijete u produženi boravak. Jako mi je teško kao samohranoj majci uskladiti posao i brigu o djetetu, sa svim školskim zadaćama, aktivnostima, nabavkama.

Ponekad ti uskoči prijatelj ili susjed, ali ne možeš računati stalno na pomoć, svatko ima svoj život. Ja još imam normalno radno vrijeme, slobodne vikende, a pitam se često kako je majkama koje rade u smjenama i vikendom, opisuje svoj život Zagrepčanka T.M. (46), samohrana majka 8-godišnje školarke.

Samohrani su roditelji pod povećanim pritiskom i stresom, pitaju se hoće li svom djetetu uspjeti osigurati sve što mu je potrebno, a uz to je tu – ističe ova mama, i prikriveno osuđivanje vlastite okoline, jer se samohrano roditeljstvo i danas, nažalost, često percipira kao neuspjeh.

U Hrvatskoj je danas više od 200 tisuća samohranih roditelja, a njih više od 50 posto ne može djeci priuštiti sve što im je potrebno. Njihov se postotak iz godine u godinu povećava, a čak 70 posto ih smatra svoju ulogu iznimno stresnom i teškom, što vodi u roditeljski »burnout« – fizičko i psihičko izgaranje.

Svaki četvrti samohrani roditelj ne osjeća podršku obitelji i okoline, iako je ona vrlo bitna za njihovo mentalno zdravlje, upozoravaju u udruzi LET, koja pruža pomoć ovoj kategoriji roditelja.

Umorni i iscrpljeni

– Samohrani roditelji se suočavaju s nizom problema: od financijskih, organizacijskih, kako razgovarati s djecom o gubitku roditelja ili o razvodu, sve do vlastitih emocionalnih problema, ističe Iva Jovović, izvršna direktorica udruge LET.

Važno je, dodaje, osigurati pomoć roditeljima da bolje savladaju životne poteškoće, osobito samohranim majkama koje moraju raditi i po dva posla da plate režije, a državni su resursi tu vrlo ograničeni.

– Imate normalnu situaciju u životu: par živi s dvoje djece, sve ide, i onda u jednom trenutku nastupa konfliktni razvod, razdvajanje obitelji, tata viđa djecu povremeno, uplaćuje ili ne uplaćuje alimentaciju, obično ga dijete zanima samo u dane kad ga viđa, u međuvremenu na djecu zaborave.

Na drugom roditelju, najčešće majci, tako ostaje 90 posto, ako ne i 100 posto odgovornosti – kuća, posao, vrtić, škola, izvanškolske aktivnosti, odlazak doktoru, navodi Jovović. U svemu tome roditelji zaborave na sebe.

– Oni postave visoko letvicu, u smislu da im djeca moraju biti čista, uredna, opeglana, stan sređen, vikendom se mora imati kolač. U jedom trenutku puknu i sve se strmoglavi. To je taj roditeljski »burnout«, kad pred sebe postavite prevelika očekivanja, a jednostavno niste čovjek s 28 ruku.

Onda krene loša komunikacija prema djeci, počnete vikati, kažnjavati ih neopravdano, udaljavati se od prijatelja i poznanika. Na poslu ste umorni, iscrpljeni, ne želite ni s kim razgovarati, to je žrvanj koji vas nosi, opisuje Jovović simptome sagorijevanja samohranih roditelja.

Jednoroditeljske obitelji su u povećanom riziku od psihičkog sloma, upozoravaju stručnjaci. Samohrani roditelj u pravilu najprije doživi stres rastave ili smrti supružnika, a onda je i nakon toga izložen većoj razini financijske neizvjesnosti, većoj količini obaveza, a onda i velikoj usamljenosti te socijalnoj izolaciji, ističe Maja Žutić, asistentica na Odjelu za psihologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta i volonterka Centra za reproduktivno mentalno zdravlje koji roditeljima pruža psihološku pomoć.

– Ti roditelji, budući da su sami, balansiraju bez podrške partnera, preopterećeni su razvoženjem djece u školu, na aktivnosti, poslom, u startu imaju manje energije i vremena za ulaganje u odnose s drugima.

Oni imaju nižu socijalnu podršku i nedovoljno vremena za sebe, a to je ključ oporavka od stresa. To je makar pet minuta u danu za popiti kavu u miru, meditirati, čitati, nazvati nekoga…, navodi Žutić. Kronični stres vodi do roditeljskog sagorijevanja, a ono se očituje kroz četiri dimenzije.

Krivnja i sram

– Prvo se javlja totalna iscrpljenost roditeljskom ulogom, tjelesna i emotivna potrošenost svih resursa. Majka može reći da je ujutro kad se probudi već iscrpljena pri pomisli na sve obaveze. Zatim nastupa emocionalno odvajanje od djece ili roditeljske uloge, roditelj posvećuje manje pažnje djeci, kao da je na autopilotu, može doći do zanemarivanja djece, a u krajnjem slučaju i do nasilnog ponašanja prema djeci.

Roditeljska potrošenost rezultira verbalnim, pa i fizičkim nasiljem, upozorava Žutić. Pritom roditelj ima i kroničan osjećaj neuspjeha, nekompetencije, prezasićenosti. Roditeljski »burnout« je prolazan, može se prevenirati, ali ga treba prepoznati i potražiti pomoć, što uglavnom ne čine zbog osjećaja krivnje i srama jer su »podbacili«.

Zato bi, smatra psihologinja Žutić, još prije poroda u okviru trudničkih tečajeva trebalo educirati roditelje kako se psihički nositi s teškoćama roditeljstva, a vrtićke i školske psihologe i pedagoge educirati o roditeljskom »burnoutu«.

Roditelji koji su izloženi kroničnom stresu mogu si, ističe, pomoći i sami, i to tehnikama disanja, odvajanjem vremena za sebe, ali i oslanjanjem na podršku okoline.

– Treba izgovoriti svoju potrebu bez krivnje i srama, jer ljudi iz okoline često žele pomoći, a ne znaju kako, zaključuje Žutić.

U udruzi LET godišnje pruže podršku za više od 200 korisnika, uživo ili online, a ove su godine već došli do brojke od 185 roditelja koji su kod njih potražili pomoć. To je na populaciju od 200.000 samohranih roditelja vrlo malo, ali s 13.200 eura godišnje, koliko dobiju od države, ne mogu pružiti više.

Obiteljski centri, koji bi se ponovo trebali početi baviti podrškom za ovu skupinu roditelja, skromnih su kapaciteta, tek jedan po županiji. U Zagrebu obiteljski centar funkcionira na dvije lokacije, a trebalo bi ih biti najmanje 10, ističe čelnica udruge.

Kako reći da je tata umro

– Ljudi nam se javljaju s različitim problemima, od naplate uzdržavanja do pitanja kako djetetu reći da je otac preminuo. U danu imamo tri do četiri različita slučaja. Vrlo često im je samo bitno da ih netko sasluša.

Šalju nam poruke u 22 sata uvečer, jer djeca tada spavaju, konačno su došli do zraka i krene razmišljanje, ilustrira Iva Jovović iz udruge LET. Udruge funkcioniraju samo u velikim gradovima, a osim njih, samohranim roditeljima kojima treba podrška na raspolaganju su obiteljski centri, ali i stručni djelatnici u školama, psiholozi i pedagozi.