Dr. sc. Ivan Cerovac docent je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Bavi se filozofijom politike, socijalnom epistemologijom i javnim politikama, stekao je dva doktorata, jedan na Sveučilištu u Trstu, a drugi na Sveučilištu u Rijeci, objavio dvije knjige kod priznatih stranih izdavača, a njegov je rad općenito obilježen i popularizacijom filozofije i znanosti.

Nedavno je sklopio i ugovor s Hrvatskom zakladom za znanost za provedbu kompetitivnog istraživačkog projekta »Epistemička demokracija u digitalno doba«, što je i povod ovom razgovoru.

Čime se točno bavi vaš projekt?

– Projekt proučava utjecaj digitalnih tehnologija poduprtih algoritmima umjetne inteligencije na legitimitet procesa kolektivnog političkog odlučivanja u suvremenim liberalnim društvima. Drugim riječima, proučava se kako digitalni alati poput internet tražilica, društvenih mreža i velikih jezičnih modela utječu na informiranje građana o temama od javnog interesa, na komunikaciju među građanima i na njihovu političku participaciju.

Uz to, teži se analizirati kako ovi utjecaji unapređuju neke od kvaliteta ili pak produbljuju neke od mana demokratskog odlučivanja. Projekt je vrlo zanimljiv jer spaja političku filozofiju i političku epistemologiju te pokušava odgovoriti kako, u svijetu digitalnih dezinformacija čije širenje facilitira umjetna inteligencija kroz sustave preporuka i mikro-ciljanja, trebamo razmišljati o značajnim filozofskim pojmovima kao što su privatnost, autonomija, sloboda, jednakost i stručnost, te kako se njihova različita shvaćanja reflektiraju na zakone i javne politike.

Poništeni izbori

Digitalne tehnologije sve su prisutnije u biračkim procesima kao kanal, ali i sredstvo kojim se pokušava utjecati na odluke birača. Nedavno su u Rumunjskoj poništeni izborni rezultati zbog sumnje na zloupotrebu tih tehnologija pa vas molim da to komentirate.

– Prvi krug predsjedničkih izbora u Rumunjskoj nedavno je poništio Ustavni sud, utvrdivši kako je došlo do vršenja stranog utjecaja u neformalnoj političkoj sferi (kroz vođenje političkih kampanja, osobito na društvenoj mreži TikTok) koji je dovoljno izražen da dovodi u pitanje legitimnost izbornog procesa.

Mnogi će se zapitati je li ovaj utjecaj valjani temelj za tako utjecajnu odluku. Izborna prevara u formalnoj političkoj sferi (primjerice, prevare s brojanjem glasačkih listića) svakako bi bila dobar temelj ovakve odluke, no može li utjecaj unutar neformalne političke sfere biti razlog za poništavanje izbora?

Iako oko ove teme unutar struke postoje određena neslaganja, odgovorit ću iz pozicije koju unutar rasprave zastupam. Jasno nam je kako se politički utjecaj prelijeva iz neformalne u formalnu političku sferu – da nije tako, političke stranke ne bi vodile opsežne političke i medijske kampanje, organizirale prosvjede i skupove podrške te na slične načine pokušavale utjecati na volju birača.

Ukoliko je taj utjecaj unutar naroda koji vlada sam sobom (demokracija) nejednako raspoređen, pa neki građani (npr. oni bogatiji, koji mogu uložiti mnogo novca u donacije političkim kampanjama stranaka ili pojedinaca) mogu u značajno većoj mjeri utjecati kroz neformalnu političku sferu u odnosu na druge, već postoji opravdana zabrinutost da demokratska procedura ne uspijeva adekvatno realizirati vrijednost političke jednakosti.

Isto tako, ako taj utjecaj dolazi iz inozemstva, dovodi se u pitanje koliko neki narod, kroz demokratske procese, sam vlada sobom, budući da rezultate izbornog procesa oblikuju vanjski utjecaji.

Naravno, to ne znači da su svi oblici vanjskih utjecaja manipulativni ili moralno problematični. Isto tako, to ne znači da je potrebno osigurati se od takvih utjecaja pod svaku cijenu, prihvaćajući nekritički različite oblike cenzure ili ugrožavanja privatnosti.

Međutim, izgleda mi smisleno tvrditi kako postoje neki manipulativni vanjski utjecaji koji mogu ugroziti legitimnost demokratskog procesa, kao i tvrditi da, u određenim situacijama, djelovanje s ciljem umanjenja tih utjecaja, čak i kad to podrazumijeva neke (ograničene) oblike regulacije i nadzora, ne narušava legitimnost demokratskih procesa, već je zapravo štiti.

Nemam detaljan uvid u strani utjecaj koji se spominje slučaju poništavanja izbora u Rumunjskoj, tako da ne mogu dati konačni sud (iako pokretanje istrage nad platformom TikTok od strane Europske komisije sugerira da se nešto ozbiljno stvarno moglo odigrati).

Odgovor je zato više teorijski, te nastoji pokazati da može biti opravdano ograničiti vanjske utjecaje u neformalnoj političkoj sferi, pa čak i poništiti izborni proces, pod uvjetom da takve regulacije i intervencije ne učine više štete nego koristi.

Važnost regulacije

Kako općenito ocjenjujete utjecaj digitalnih tehnologija na demokraciju, hoće li demokratski proces njima biti ugroženi ili poduprti? Tko ima mandat da odlučuje o tome gdje je granica nedozvoljenog utjecaja i procjenjuje njegov stupanj? Do kakvih sve to posljedica može dovesti?

– Kao što to gotovo uvijek biva, hoće li utjecaj neke nove tehnologije biti pozitivan ili negativan ovisi o načinima kako se tehnologija koristi, ciljevima zbog kojih se koristi, te zakonskoj regulativi koja usmjerava ili ograničava njezinu upotrebu.

Digitalne tehnologije donose niz prednosti – čine gomile informacija dostupnima građanima u roku od nekoliko sekundi, omogućavaju nove oblike komunikacije među ljudima, ali i nove oblike online aktivizma, sudjelovanja u javnim savjetovanjima ili u demokatskim i konzultativnim procesima unutar političkih stranaka.

Uz to, omogućuju brzu analizu velikih količina informacija koja, kada se ispravno primjeni, može značano unaprijediti kvalitetu političkih odluka. S druge strane, digitalne tehnologije mogu doprinijeti brzini i dosegu širenja lažnih vijesti, promicanju političke polarizacije ili opadanju povjerenja građana u svoje vlastite sposobnosti razlikovanja što je u svijetu istina, a što laž.

Slaba regulacija ovih tehnologija, osobito izvan Europske unije, dovodi do opravdane bojazni da, prepuštene interesima velikih tehnoloških kompanija, ove tehnologije mogu ugroziti neke od ključnih vrijednosti demokratskih procedura.

Evaluaciju utjecaja tehnologije na izborne procese vrše razni akteri, od zakonodavaca i sudova do nezavisnih regulatornih agencija i organizacija civilnog društva. Naravno, uloga i utjecaj ovih aktera se značajno razlikuju.

Unutar formalne političke sfere, mandat za procjenjivanje kada je ovaj utjecaj ugrozio legitimnost demokratskih procedura ima prvenstveno sudska grana vlasti, tipično ustavni sudovi. Riječ je o ekspertnim tijelima koja legitimitet grade na demokratskim procedurama kojima su uspostavljeni i kojima su izabrani i postavljeni njihovi članovi.

Iako postojanje ovakvih ekspertnih tijela može sugerirati na ugrožavanje demokratske volje naroda, njihova uloga nije u ugrožavanju već u zaštiti demokracija, odnosno u osiguravanju da demokratske procedure ostvaruju one temeljne političke i moralne vrijednosti zbog kojih demokraciji i pripisujemo legitimnost.

Jasne poruke

Političke kampanje općenito sliče na svojevrsnu manipulaciju gdje se birače raznim sredstvima pokušava »nagovoriti« da glasaju za određene kandidate. Programi postaju sve manje važni, a sve je važnija osobnost, personality i dojam koji kandidati ostavljaju. Izborni se proces tako sve više pretvara u svojevrsni spektakl i show, iako izbori nisu zabava, već se radi o »prazniku demokracije« nakon kojeg slijedi raspodjela moći.

– Uloga karizme kandidata kao važnog čimbenika u izbornim procesima, osobito kada je riječ o predsjedničkim izborima, bila je i ostala velika otkako imam demokratska uređenja. Istraživanja zadnjih petnaestak godina pokazuju da je sve veći trend u političkim kampanjama usmjeren ne samo na nagovaranje građana da glasaju za neke kandidate, već i na nagovor građana da ne glasaju za neke druge kandidate, odnosno da ne glasaju uopće.

Pobjedi na izborima ne doprinosi samo kada građani glasaju za tebe, već i kada ne glasaju za druge. Zbog toga je velika količina političkih poruka usmjerena na negativne kampanje kojima se diskreditiraju protivnički kandidati.

Lažne vijesti i drugi oblici političkih dezinformacija koje se dobrim dijelom učinkovito šire zahvaljujući digitalnim tehnologijama (sustavi preporuka, mikro-ciljanje i slično) tako značajno doprinose pasivizaciji dijela biračkog tijela (zaključci tipa »Svi su političari isti!«) ili polarizaciji drugog dijela (poruke poput »Nije bitno za koga ću glasati, znam protiv koga ću glasati!«).

Ipak, ne bih se složio da se sve vrti isključivo oko dojma koji kandidati ostavljaju. U polariziranom svijetu u kojem raste nepovjerenje prema političarima i politici općenito, jednostavne političke poruke postaju sve važnije.

Točno je da detaljno razrađeni programi postaju sve manje važni, ali slanje jasnih poruka o nekim ključnim pitanjima oko kojih su građani podijeljeni (primjerice klimatske promjene i zelene politike, imigracija, pobačaj, prava seksualnih manjina, kao i teme vezane uz zdravstvo, ekonomski razvoj i politike zapošljavanja), pokazalo se strategijom od velike važnosti u nadmetanju među kandidatima.

Nažalost, budući da je sav fokus na pojednostavljenim porukama, a ne na složenim rješenjima, često izbor pada na populiste koji su odradili dobar PR iako zapravo nemaju učinkovita rješenja za probleme koje ističu.

Kada pogledamo programe političkih stranaka, ono što zastupaju ili provode, koliko se to odmaklo od tradicionalnih postavki i ideologija koje su tipične za lijeve ili desne stranke? U Hrvatskoj je primjerice vladajuća stranka, koja pripada nekom desnom centru, zaposjela prostor rada, pa želi porezno rasteretiti rad, vodi određene socijalne politike, dok primjerice ljevica zastupa poduzetništvo. Gdje je tu razlikovni faktor i je li činjenica da je taj razlikovni faktor sve manji ili ga i nema razlog za to da je HDZ konstantno na vlasti?

– Tradicionalne ideološke podjele na ljevicu i desnicu sve su manje izražene u praksi. Kao što sam ranije spomenuo, građani sve češće politici pristupaju fokusirajući se na neka relativno uska pitanja oko kojih imaju čvrsti stav, a sva manje kroz holističko promišljanje politike kroz ideološku prizmu.

To, naravno, ne znači da građani nisu polarizirani na spektru lijevo – desno, već je dojam da brojni glasači ovu podjelu shvaćaju previše pojednostavljeno ili je gotovo banaliziraju.

Rasprave i kontrasti tipa »Tito – Tuđman« ili »partizani – ustaše«, koje su srećom danas nešto rjeđe nego pred desetak godina, i dalje određuju nečiju političku orijentaciju više nego promišljanja o ekonomskim i osobnim sloboda.

HDZ se postavlja kao demokršćanska stranka koja uistinu veliki naglasak stavlja na socijalne transfere, porezno rasterećenje rada, stimuliranje nekih gospodarskih grana kroz poticaje, održavanje relativno glomazne državne, regionalne i lokalne uprave, a uvođenje poreza na nekretnine (doduše, pod pritiskom EU-a) dodatno potvrđuje tu interpretaciju.

Čini mi se da je problem kod ovakvog, inače tipično lijevog pristupa (prema kojem osobno dijelim simpatije), u kriterijima prema kojima se ovi socijalni transferi vrše. Nažalost, pod dojmom sam da se obavljaju klijentistički, prema društvenim skupinama koje se tradicionalno smatraju glasačima vladajuće stranke, što dovodi do zarobljavanja države i kontinuiranog obnašanja vlasti.

Ljevica u Hrvatskoj se već dugo orijentira prema HDZ- u, što nije ni čudno s obzirom na njegovu dominaciju na političkoj sceni. Nažalost, prisutan je nedostatak kreativnosti, novih ideja i nekog generalnog optimizma ili vjere u lijeve politike.

Moć kapitala

Je li ljevica u krizi, kako se to popularno govori već desetljećima, i što bi konkretno u Hrvatskoj trebala učiniti da se konačno nametne kao alternativa? Moje je mišljenje da je Treći put kojim je u cijeloj Europi svojevremeno krenula – krivi put, s kojeg nikako da se vrati na svoje temeljne postavke, a to je, htjeli mi to priznati ili ne, socijalizam. Ljevica kao da se boji vlastite prošlosti i poistovjećivanja s nekim nedemokratskim režimima pa u tom strahu ne želi evocirati ni borbu za prava radnika što je njena temeljna postavka, zbog čega u potpunosti gubi identitet.

– Ljevica nikad nije našla adekvatni odgovor na izazov globalizacije, te joj nedostaje politička moć (čak i kada je na vlasti) da zagovara i provodi javne politike koje idu u korist radnika, a na štetu kapitala.

U ovom napetom odnosu, u kojem je radnik tipično u lošijem položaju, lijeve su politike koje provodi država (određivanje visoke minimalne plaće, zaštita od nesigurnih oblika rada i prekarnog rada, progresivno oporezivanje kojim se financiraju razne socijalne usluge poput kvalitetnog i javno dostupnog zdravstva i obrazovanja…) vršile pritisak na kapital kako bi zaštitile standard radnika.

Tehnološki razvoj i globalizacijski trendovi zadnjih desetljeća oduzimaju ove alate državi budući da je moć kapitala porasla – ukoliko poslodavac nije zadovoljan javnim politikama koje država provodi i zaštitom radnika koju pruža, danas sve lakše može prebaciti svoju proizvodnju u drugu državu, neku koja će osigurati liberalnije uvjete uz manje regulacije i uz manje opterećenje kapitala.

Ovo će, jasno, dovesti u pitanje čitav niz politika koje lijeva vlada planira ostvariti i ciljeva koje želi postići. Osjećajući ovu nemoć da ukroti kapital, ljevica se zadnjih desetak godina fokusirala na teme kojima se još, barem do neke mjere, može baviti – osobne slobode građana.

Treći put je pokušaj ljevice da odgovori na izazov globalizacije kojim se ideološki približava centru, radeći pri tome neugodne kompromise s neoliberalizmom. Na ovim su idejama 90-ih godina prošlog stoljeća lijeve stranke uspjele doći na vlast, no kompromitirale su pri tome neke temeljne lijeve političke vrijednosti i otvorile vrata za povećavanje ekonomskih nejednakosti, koje su pak dodatno oslabile državne instrumente kojima se pokušava kontrolirati utjecaj kapitala.

Dugotrajno gledano, Treći put nije uspio spasiti ljevicu, i njezina kriza se nastavlja sve dok ne pronađe učinkovit način za kroćenje učinaka globalizacije. Nisam siguran da socijalizam, dok se zagovara lokalno i na razini pojedinih država, može uspjeti u tome bez da u konačnici donese više štete nego koristi.

Trumpova popularnost

I u zemljama razvijene liberalne demokracije, primjerice u SAD-u, a ne samo u zemljama u kojima je demokracija relativno mlada, javlja se tendencija da građanima kao da i nije previše bitno hoće li imati izbor, odnosno kao da se teži nekoj vrsti autokracije i kandidatima koji će vladati čvrstom rukom i uvoditi red u tobožnji kaos. U SAD-u je primjerice izabran kandidat, Donald Trump, koji je između ostalog rekao, glasajte za mene i više nećete morati glasati.

– Ne bih se složio da građanima nije stalo do toga da imaju izbor. Baš suprotno, njima je itekako važno da imaju izbor, zato dio njih i glasa za Trumpa. Zazirući od prijetnje “duboke države”, koju se percipira kao tvorevinu eksperata i političkih elita koje filtriraju narodnu volju i oduzimaju mu mogućnost odlučivanja o brojnim javnim pitanjima, dio Trumpovih glasača zapravo vjeruje kako na ovaj način vraćaju vlast narodu.

Liberalne institucije tradicionalno su fokusirane na ograničavanje dosega demokratske vlasti – trodioba vlasti, zaštita ljudskih i građanskih prava, ustav, stručna tijela i komisije, sve su to instrumenti kojima se nastoji zaštititi pojedinca od tiranije većine.

Dio građana tako dobiva dojam kako ovi instrumenti i institucije, u kojima često sjede stručnjaci koji ne dijele sudbinu malog čovjeka, neopravdano ograničavaju narodnu volju i provode tiraniju manjine nad većinom uskraćujući narodu mogućnost izbora.

Teza kako znanstveni konsenzus može i treba ograničavati o čemu građani mogu odlučivati (npr. u javnim stvarima vezanim uz odgovore na klimatske promjene, pandemiju koronavirusa, GMO hranu i slično) nije strana u akademskim krugovima, i neki građani je percipiraju kao napad na demokraciju, pogotovo u uvjetima kada se sve više sumnja u nezavisnost i nepristranost znanstvenih institucija.

Trumpova pobjeda se zbog toga vidi kao povratak ranije izgubljenoj demokraciji, ne kao kraj sustava u kojem će narod odlučivati.