U jednom se trenutku, i to negdje potkraj prošlog desetljeća, mogao steći dojam kako je nakon toliko muke i nebrojenih diplomatskih prepucavanja napokon pronađen čarobni štapić kojim će biti riješeni granični sporovi koje imamo sa svim našim susjedima, osim s Mađarskom. To se u prvom redu odnosilo na onaj najakutniji, u Piranskom zaljevu, a onda i na hrvatske granične sporove sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. 

Taj je čarobni štapić otkriven u arbitraži. Nakon što su Jadranka Kosor i Borut Pahor potpisali sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije u Stockholmu 2009. godine, regijom je zavladala arbitražna euforija. Nije bilo čudno što je slovenski premijer Borut Pahor, nakon što je slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora  materijalizirana arbitražnim sporazumom, taj sporazum pokušao politički kapitalizirati nudeći ga kao prikladan instrument za rješavanje svih graničnih prijepora. Pahor je, naime, u tom trenutku pokušavao povratiti ugled Slovenije i sanirati nemalu političku i diplomatsku štetu što ju je Slovenija podnijela zbog blokade Hrvatske.

Promocija arbitražnog sporazuma kao primjera kompromisnog rješavanja bilateralnih sporova, osim toga, predstavljala je svojevrsno opravdanje za zasigurno najkontroverzniju odluku u Pahorovoj političkoj karijeri – odluku od blokadi Hrvatske – koja je i dovela do arbitražnog sporazuma. Slovenski je premijer odmah nakon tog diplomatskog »uspjeha« sa svojom tadašnjom hrvatskom kolegicom Jadrankom Kosor pokrenuo regionalnu diplomatsku inicijativu Proces Brdo, okupivši sve postjugoslavenske republike i Albaniju, nudeći im hrvatsko-slovenski arbitražni sporazum kao svojevrstan model rješavanja bilateralnih problema u regiji. U jednom je trenutku Pahor otišao i korak dalje, nudeći »hrvatsko-slovenski kompromis« kao sredstvo za rješavanje svih, a ne samo graničnih sporova, pa je tako za jednog svog posjeta Bliskom istoku ponudio arbitražni sporazum Izraelcima i Palestincima kao sredstvo za raspetljavanje izraelsko-palestinskog čvora. Sumnjamo da je do danas dobio ikakav odgovor na svoju nepromišljenu ponudu. 

Bez oklijevanja

Nije se, dakle, trebalo čuditi kada je Pahor zbog svojih političkih razloga namjerno idealizirao arbitražni sporazum i njegove posljedice, vješto pritom gurajući u drugi plan katastrofalne odluke svoje vlade, koje su usporile i u jednom trenutku zaustavile povijesni proces ujedinjenja Europe. No neobično je što je Pahor pritom u svakom trenutku imao političke saveznike u Hrvatskoj, koji su također idealizirali arbitražni model rješavanja hrvatsko-slovenskog spora, pokušavajući na njemu politički profitirati. Primjerice Ivu Josipovića, koji je, paradoksalno, najprije kao zastupnik u Saboru bio protiv ratifikacije arbitražnog sporazuma, da bi nekoliko godina kasnije kao predsjednik države zagovarao arbitražno rješavanje i ostalih hrvatskih graničnih sporova, sa Srbijom i BiH, po uzoru na hrvatsko-slovensku arbitražu, dok isti političar danas tvrdi da arbitraža sa Slovenijom ima skrivenu grešku, da je arbitražni sporazum »diskriminacijski« i »navlači« na slovensku poziciju, zbog čega, smatra Josipović, Hrvatska bez oklijevanja treba što prije napustiti takav međunarodnopravni aranžman. 

Iako je Josipović nesporno u pravu kada govori i skrivenoj grešci u sporazumu – riječ je odredbi po kojoj je arbitražni sud zadužen odrediti ne samo granicu između država na kopnu i moru, nego i vezu ili dodir (engl. junction) Slovenije s otvorenim morem. Upravo ta odredba sadrži element ucjene i predstavlja očit teritorijalni zahtjev prema Hrvatskoj, prejudicirajući ishod arbitraže i dovodeći slovensku stranu u povlašten položaj. No ovdje nipošto ne smijemo izgubiti iz vida kako je riječ je o odredbi koja je unesena u arbitražni sporazum uz suglasnost hrvatskih pregovarača, a zatim potvrđena potpisom sporazuma koji je ratificiran u Saboru, za što je najodgovornija tadašnja premijerka Jadranka Kosor, koja ovih dana pak najsrčanije zaziva njegovu eutanaziju, baš kao i njezin nekadašnji šef diplomacije Gordan Jandroković, koji se od nekritičnog zagovornika arbitražnog sporazuma preko noći transformirao u njegovog najljućeg protivnika.

Spojiti nespojivo

No arbitražni sporazum, čak i onda kada je bio neumjereno slavljen kao spasonosan i bogomdan političko-pravni alat za rješavanje graničnih sporova, bio je daleko od savršenog. Taj je sporazum, naime, bio rezultat političke ucjene, jer je Slovenija otvoreno zloupotrijebila svoje članstvo u EU kako bi isposlovala rješenje graničnog problema po vlastitim projekcijama. Nakon što je Hrvatska odustala od parafiranog sporazuma Račan-Drnovšek Zagreb je cijelo vrijeme uporno zagovarao rješavanje tog problema pred međunarodnim sudištem, u skladu s normama međunarodnog prava, dok je Slovenija željela problem riješiti političkim putem, koristeći se svojim članstvom u EU kao najsnažnijim pregovaračkim argumentom. Kako slovensko »političko rješenje« Zagreb nikako nije želio prihvatiti, a Ljubljana se zbog blokade Hrvatske zatekla pod silnim diplomatskim pritiskom EU i Washingtona, rođen je sporazum koji je u sebi spajao nespojivo – politiku i pravo – odnosno međunarodno pravo, ali i načelo pravičnosti i dobrosusjedstva, koji su uneseni u sporazum kako bi slovenski teritorijalni zahtjev mogao biti zadovoljen. 

No arbitražni sporazum – i tu je Vesna Pusić u pravu – nije pao zbog te svoje političko-pravne ambivalentnosti i proturječja. Pao je zbog nevjerojatnog i teško shvatljivog balkanizma slovenskih aktera arbitraže, koji su zatečeni prilikom varanja, što je vjerojatno rezultat nevjerojatne psihoze i pritiska koji je u Sloveniji stvoren oko tog pitanja, koji je proglašen prvorazredsnim nacionalnim interesom i pitanjem od vitalne važnosti, zbog kojeg slovenski akteri arbitražnog postupka nisu imali pravo na neuspjeh.

Prihvatljivo rješenje

No to, vjerojatno, ipak neće spasiti ideju o arbitraži kao najboljem načinu rješavanja graničnih sporova Hrvatske s BiH, Crnom Gorom i Srbijom. Oluja koja je pomela arbitražu sa Slovenijom isključit će arbitražu kao model rješavanja graničnih sporova i s ostalim susjednim zemljama. Da je arbitraža sa Slovenijom uspjela, situacija bi vjerojatno bila stubokom drukčija i političke elite u Hrvatskoj i drugim susjednim zemljama lako bi prihvatile taj model kao poželjno sredstvo za raspetljavanje graničnih pitanja. 

Zanimljivo je, međutim, da je hrvatska strana i prije recentnog sloma arbitraže sa Slovenijom dala do znanja da ne računa na arbitražu  kao način rješavanja otvorenih graničnih pitanja sa susjedima. Hrvatska veleposlanica u Crnoj Gori, kako je to ovih dana u mariborskom dnevniku Večer otkrio poznati slovenski analitičar i nekadašnji veleposlanik u Beogradu Borut Šuklje, još je u svibnju u jednom svom nastupu u Podgorici odbacila međunarodnu arbitražu kao model za rješavanje graničnog spora zbog visokih troškova, promovirajući Međunarodni sud pravde kao prikladnu instituciju za rješavanje tih sporova. 

To potvrđuje i odgovor što smo ga dobili iz crnogorskog ministarstva vanjskih poslova na naše pitanje jesu li ih aktualna događanja u arbitraži Slovenije i Hrvatske pokolebale u pogledu njihove spremnosti da granični spor s Hrvatskom potencijalno rješavaju na arbitraži. »Crna Gora i Hrvatska suglasile su se da zajednički formuliraju tzv. posebni sporazum za podnošenje spora oko granice na kopnu i moru pred Međunarodni sud pravde u Den Haagu i u stalnoj su i intenzivnoj komunikaciji ovim povodom, uz očekivanje da uskoro budu dogovoreni svi preostali detalji sporazuma«, poručuju iz Podgorice, uz najavu da će Crna Gora, kao i dosad, u duhu dobrosusjedskih odnosa nastaviti pregovore sa Hrvatskom oko razgraničenja. 

Na isto pitanje iz sjedišta srbijanske diplomacije u Beogradu stigao nam je drukčiji odgovor: »S obzirom na to da još uvijek vjerujemo da dvije strane bilateralnim putem mogu doći do obostrano prihvatljivog rješenja, smatramo da je, imajući u vidu tijek postupka rješavanja spora između Hrvatske i Slovenije, rano govoriti o prihvaćanju ili odustajanju srpske strane od arbitraže, jer sporazum o takvom načinu rješavanja svog graničnog spora, kao posljednjoj opciji, Republika Srbija i Republika Hrvatska još uvijek nisu zaključile«. Tome se može dodati kako je srbijanski premijer Aleksandar Vučić ovih dana prigovorio Hrvatskoj da ne može za rješavanje graničnih sporova s drugim državama koristiti različite principe. »Ne mogu neke zemlje u svojim političko-pravnim sukobima oko granica koje imaju s najmanje pet zemalja imati pet različitih principa. Dajte koristite jedan, pa da znamo što mislite«, poručuje Vučić. 

S obzirom na neuspjeh Hrvatske i Slovenije, koje su i članice EU i NATO-a, rješavanje graničnog spora sa Srbijom još je neizvjesnije, a vjerojatno je da ni arbitraža sa Srbijom nije izgledna, što samo po sebi i ne mora biti loše. Arbitraža se pokazala kao nepouzdan i krajnje nepredvidiv alat, pogotovo ako znamo da postoji sudište UN-a za rješavanje takvih sporova – Međunarodni sud pravde u Haagu – koje je usto, za razliku od skupe arbitraže, besplatno. Problematično bi moglo biti nešto drugo. U narednom razdoblju, paralelno s približavanjem Srbije EU, vjerojatno će rasti pritisci u Hrvatskoj da se granični sporovi moraju riješiti prije eventualnog ulaska Srbije u EU, što će neumitno dovesti do politizacije i političke eksploatacije tih sporova od strane političkih elita i u jednoj i u drugoj zemlji. Drugim riječima, uskoro bismo mogli svjedočiti reprizi Piranskog zaljeva na Dunavu.